Nakon Dore Šustić - s kojom smo također nedavno razgovarali - još se jedan mladi autor vratio iz Praga, no ne sa cjelovitog studija na prestižnoj filmskoj akademiji, nego sa studentske razmjene: kratkotrajnog mjehurića bezbrižnosti koji predstavlja luksuz za generaciju milenijalaca. Problem, naravno, nastaje kada se protagonist mora vratiti kući, gdje mora odraditi još jednu sezonu u turizmu, ali ga u tome sabotira iznenadna pomrčina sunca, koja prijeti odvesti svijet s one strane razuma. Autor je Labinjanin Toni Juričić, trenutno doktorand na Sveučilištu Durham, koji se svojim romanesknim prvijencem pokušava etablirati na domaćoj književnoj sceni. U izdanju Frakture se koncem prošle godine pojavio njegov roman "Nokturni u d-molu", koji je uredila Monika Herceg. Na zavidno dizajniranim koricama knjige se našla i urednička preporuka koja hvali Juričićevu zaigranost i mogućnost da iznenadi gotovo na svakoj stranici. S autorom smo zbog njegove dislociranosti popričali elektroničkim putem, a razgovor je tekao od samog romana, preko vidljivih utjecaja iz različitih polja, do njegova razmjerno velikog angažmana u raznim vidovima umjetnosti.

Povod ovom razgovoru su 'Nokturni u d-molu', vaš prvi roman. Kako biste ga sami opisali?

- Literarni kolaž skrojen od autobiografskih fragmenta, opsesije popularnom kulturom, postmodernističkih elementa, različitih književnih pravaca i nastojanja da dođem do nekakvog zaključka što točno želim od života.

Kad biste morali, u koju biste ladicu, odnosno u koji žanr svrstali ovo atipično djelo?

- Osobno, svrstao bih ga u ladicu "romana ceste". Ima u "Nokturnima" magijskog realizma, autobiografskih elementa i apsurda, ali cesta je ta koja je glavna, ta koja nas vodi do ostalih "stanica" protagonistova putovanja.

Povratci u malu sredinu nakon obrazovanja u velikom gradu česta su tema, gotovo klišej, u domaćoj književnosti. Je li nam trebala još jedna takva knjiga?

- Ako je dobro napisana, onda nam je trebala. Šalu na stranu, slažem se. Povratci su isfurani i zbog toga sam nastojao malo izokrenuti taj element priče. Protagonist je svjestan činjenice da je on jedna od milijuntih inkarnacija Campbellove teze o junakovom putovanju. Prema Campbellu imamo protagonista koji živi normalnim životom, dobije poziv u avanturu, prihvati poziv, ide u avanturu, upozna boga i vraga (od mentorskih figura do antagonista), spasi dan i vrati se natrag u svoj rodni kraj iz kojeg je otišao. U slučaju romana, mi uopće ne vidimo njegovu avanturu zbog koje se on vraća u normalno stanje stvari. Također ne vidimo ni što se događa pri prelasku tog povratničkog praga. On je zapeo u svojevrsnom limbu, u međuprostoru koji postoji između avanture i povratka. Zbog toga roman, koji obiluje postmodernističkim postupcima, često i poseže za klišejima koji su karakteristični za taj tip romana kako bi dodatno pojačao tu izvrnutost uobičajenog junakovog putovanja. Sad ostaje na čitatelju da presudi ako sam uspio u tom izvrtanju klasičnog "povratka kući" ili sam, na kraju, upao u vlastitu zamku.

Kroz roman se osjeti fascinacija americanom, počevši od naslovnice do dinera na putu između Zagreba i Rijeke. Koji su joj izvori?

- Sam pojam roman/film ceste je za mene oduvijek evocirao holivudsku mitologizaciju američkih mjesta usred ničega. Blagovaone, country glazba, pustinje, američki muscle automobili, oni su postali dio kolektivne svijesti, dio vizualnog repertoara koji nam odmah pada na pamet jednom kad se spomene žanr romana ceste. Naravno, to možemo zahvaliti čitavoj plejadi pisaca, glazbenika i filmaša koji su pomogli iskrojiti tu mitološku sliku.

Koristite kratke i ultrakratke rečenice, ponekad uspjelo, ponekad i ne. Koja je njihova funkcija?

- Ima više razloga zašto koristim kratke rečenice. Glavni od njih je što se kombinacijom kratkih, srednjih i ultrakratkih stvara svojevrsni ritam koji, ja se barem nadam, zadržava pažnju i postiže veći emotivni efekt kod čitanja. Također, kratke rečenice mi djeluju više realne nego dugačke kobasice skrojene od redaka i redaka. Moram isto napomenuti da su kratke rečenice bogomdane za čitanje. Sad je na redu da, kroz daljnju praksu, vidim kada one uspijevaju, a kada ne.

U romanu se obilato služite referencama na popularnu glazbu. Koliko vam je ona važna?

- Pri pisanju romana, najviše su me inspirirali američki glazbenici (Tom Petty, Bruce Springsteen, The White Buffalo i Tom Waits) i dok sam pisao, iz njihove glazbe, koja se onda slušala, sam razvijao scenografiju priče. Glazba i vizualni imaginarij americane (kao što sam maloprije napomenuo) su tako postali izvor na temelju koga sam razvijao atmosferu romana. Oni su bili suvozači koji su kroz riječi svojih pjesama pomogli da stvorim ovo svoje djelo. I tu ne mislim samo na njihovu glazbu, već na riječi. Tom Petty je genijalac uvodnih stihova. Čovjek je već prvom strofom (da ne kažem stihom) evocirao čitav jedan život ("Free Fallin'" je najbolji primjer toga). Kad imaš takve suputnike, lakše je pisati jer jednostavno znaš da si na dobrom putu.

Koliko vam je značila podrška urednice Monike Herceg, koja je etablirana spisateljica, prilikom procesa objavljivanja romana?

- Iz Frakture su mi javili početkom prošle godine kako će ona biti zadužena za urednički posao. Naravno, kao nekome tko obožava njezin opus još od "Početnih koordinata", bio sam izvan sebe od sreće što imam nju da pomogne oko poliranja romana. Njezini su komentari pomogli da iz knjige izbacim neke, kako bi Monika rekla, wertherovski patetične elemente priče zbog kojih su patili ostali elementi priče. Zahvaljujući njezinom inputu smo uspješno ispolirali "Nokturne" u finalni proizvod.

Pragom se u nedavno objavljenom romanu pozabavila i Dora Šustić. Jeste li je imali prilike čitati?

- Nažalost nisam čitao Doru, a njezina knjiga mi je na samom vrhu liste. Na "Pse" se bacam čim završim "Smiljko i ja si mahnemo" Eveline Rudan.

Koji su autori najviše utjecali na vas?

- Od domaćih autora su na mene najviše utjecali Zoran Žmirić, Enver Krivac i Dunja Matić. Njih sam najviše pratio dok sam studirao u Rijeci. Njihov stil pisanja te pristup književnosti je bilo ono čemu sam težio. Kako smo u to vrijeme vodili noir.am storytellers kanal, imao sam priliku da ih snimimo i čujemo kako čitaju svoje radove. Enverova twinpeaksovska atmosfera i stil pisanja, kombinacija surovosti i emocija između Žmirićevih redaka te Dunjin autobiografski pristup prožet pop kulturom je tih godina (kada sam radio na "Nokturnima") djelovalo kao svojevrsno sveto trojstvo kojemu sam stremio. Od stranih autora, najviše su utjecali Gabriel Garcia Marquez (posebice "O ljubavi i drugim nečistim silama", kratki roman koji je krivac što sam se ponovno počeo baviti pisanjem nakon dugogodišnje pauze od poroda od tmine koji je nastao tijekom srednjoškolskih teen angst dana), Neil Gaimana (u prvoj verziji "Nokturna" bilo je previše očitih referenca na "Sandmana" kojeg sam gutao dok sam pisao, referenci koje sam već u idućoj reviziji izbacio) te Chuck Palahniuk (pogotovo sa stilom pisanja i transgresivnim elementima).

U posljednjih se nekoliko godina pojavilo mnogo prvijenaca mladih autora. Osim jezika na kojem pišete, veže li vas još nešto?

- Mislim da nas veže taj međuprostor u kojemu smo se pronašli, gdje ne znamo što smo, što točno želimo od sebe i da ne znamo gdje idemo. Točnije, nemamo to neko središte, to neko sidro i sigurnost. Naravno, to govorim iz svoje perspektive i vjerujem da će neki od čitatelja i autora samo promrmljati da kojega boga sada ovaj tu trabunja.

Na prvu se činite kao pisac-početnik, ali biografija otkriva kako je iza vas niz objavljenih tekstova, raznih formata i žanrova. Kako ste uskladili karijere teoretičara i praktičara u književnosti?

- Nema odmora dok traje obnova. Kako me uhvati jedan val stvaranja, tako mu se priklonim. Ako sam u fazonu da se bavim teorijskom analizom filmova, onda se posvetim čitanju akademskih članaka/knjiga i premotavanju scena kako bi uspješno uspostavio ideju novog rada. Isti princip rada vrijedi za književno i filmsko stvaralaštvo.

Neobična mi je činjenica da ste na doktorat otišli u Veliku Britaniju, a tamo se bavite jugoslavenskim i post-jugoslavenskim filmom. Zašto niste ostali ovdje?

- Ima više razloga zašto sam otišao u Englesku. Prvi razlog je taj da mi se više sviđa britanski pristup doktorskom studiju. Oni su fokusirani na istraživanje. Nema ispita, nema pisanja seminara, nema izlaganja. Na tebi je da vrijeme iskoristiš za istraživanje i pisanje, da na kraju studija kompletiraš kvalitetan istraživački rad. Drugi razlog je – mentor. Kod doktorskog studija, uz temu i sveučilište (resurse koje ono nudi), mentor čini dio svetog trojstva dobre disertacije. On je taj koji te vodi, koji ti pomaže, koji vodi dijalog s tobom i tvojom temom. Ja sam stvarno imao sreće da sam naišao na odličnog mentora koji, kako dolazi iz Srbije, ima uvid u kulturne i socio-političke prilike naših krajeva te koji zna sličnosti i razlike između naših i njihovih studija (što je jako bitna stavka jer su ova dva sistema poprilično različiti). Treći razlog zašto sam otišao ondje je stipendija. Tijekom trajanja studija bio sam stipendist Wolfson fundacije i bez nje, nema teorije da bi uopće započeo doktorski studij koji su vani (a i kod nas) poprilično skupi. Upravo zbog te stipendije sam imao prilike otići na konferencije i radionice širom Europe (a skoro i do Amerike da nam nije bilo nesretne lorone). Takva prilika se ne propušta, kada si potpuno slobodan se baviš onim što voliš.

Bavite se i filmom – scenarist ste dokumentarnog filma 'Labinska republika', a režirali ste i nekoliko video-spotova. Koja vam je grana umjetnosti najdraža?

- Pisana riječ mi ostaje najdraža, od scenarija pa preko drama i do romana. Onda sam najviše svoj. Svaka grana ima svoje prednosti, ali nekako onda mogu biti najviše svoj. Na temelju nje mogu razvijati igrane filmove, dokumentarce, glazbene spotove, drame, radio-drame i dr. U svakom pogledu mog stvaralaštva, ona je bila (a i ostaje) temelj.

Možete li preporučiti mlade pisce, filmaše i glazbenike na koje treba obratiti pažnju?

- Od glazbenika? Trophy Jump i Tidal Pull. Jedva čekam otići na njihove koncerte. Trophy sam gledao 2019. u Močvari kad su otvarali za PUP i ta količina ljubavi i energije prema onome što radiš me podsjetila zašto volim odlaziti na koncerte. Tidal Pull me navukao s prvim singlom, kasnije s album i jedva čekam otići na njihov koncert. Obožavam i riječki Black Room čiji sam "Hotel Monaco" neprestano vrtio u 2021. godini. Nedavno nam se vratila i Nikol Ćaćić (ETHER) koja je djelovala u sklopu NLV sastava i objavila genijalan prvijenac "Bitke na makovim poljima". Naravno, navukao sam se i na trap (zahvaljujući frendici i njezinom beskonačnom repeatu "Lav songa" prošlog ljeta) tako da su Ružno pače, a kasnije i Luzeri, prirasli srcu. Od filmaša me se najviše dojmio Mladen Stanić s "Bogomoljkom" i "Bilom sobom". Vrhunski je odradio posao s ovim kratkometražnim filmovima. Na temelju izbora glazbe, likova, dijaloga i kamere, slobodno mogu reći da je jedan od perspektivnijih filmaša. Tu je i Sara Grgurić koju sam imao prilike upoznati na Kastav Film Festu pred nekoliko godina i koja nas je sve osvojila svojim dokumentarnim filmom kojeg je napravila tijekom srednje škole. Kasnije je sve osvojila (kako publiku, tako kritiku i nagrade) s filmom "U šumi". Jedva čekam vidjeti što se iduće kuha kod Mladena i Sare. Na književnoj sceni stvarno imamo boom mladih autora koji osvajaju prostor svojim riječima. Od Dunje Matić koja je nedavno objavila svoju treću knjigu, Marije Dejanović koja žari i pali iz Grčke, Sare Kopeczky Bajić, Lare Mitraković koja s riječima udara kao nitko, Dine Pešuta koji je jednako genijalan u književnom kao što je u dramskom tekstu, te Darka Šeparovića čije je "Pristanište" možda najbolji hrvatski roman u zadnjih nekoliko godina. Mislim da smo konačno došli do onog momenta u generaciji gdje publika više ne može reći da kod nas nema ništa kvalitetno i hvala bogu na tome.