“Cvrčak i mravica” u produkciji studija Diedra iz Zagreba na živ i veseo način donosi plemenitu priču o toleranciji i suživotu. Ket je cvrčak koji svira gitaru sa svojim bendom, zabavljajući bezbrižne kukce u okolici. Nedaleko živi mravlja princeza Antoneta, u mravinjaku gdje se cijene samo disciplina i rad, dok je glazba zabranjena. Kad se slučajno sretnu, među njima se rađa bliskost. Shvativši da cvrčci ne mogu preživjeti zimu, Antoneta ih želi spasiti, ali bezuspješno. No, kad je otme pokvareni mrav Anteodor, cvrčci predvođeni Ketom priskaču joj u pomoć. Dok uče prihvaćati različite od sebe, junaci stvaraju temelje za harmoničan suživot u kojem se rad i zabava prožimaju.

Ovaj obiteljski film - na kojemu je radilo čak 150 ljudi, i u kojemu je svoju posljednju ulogu odigrao i veliki Mladen Vasary - obilježen je raskošnim vizualijama i plemenitom pričom, a tu su i songovi Gordana Muratovića (Coco Mosquito), kao i sjajna glumačka ekipa predvođena Tarom Thaller (glavna uloga mravice Antonete), Markom Petrićem (glavna uloga cvrčka Keta) i Filipom Vidovićem (uloga mrava Anteodora).

Animirani film Luke Rukavine i velike prateće ekipe maestralno je odrađen projekt. Riječ je o, dakako, crtiću za najmlađe, no priča nije lišena detalja koji će i njihovim roditeljima zagarantirati sjajno gledateljsko iskustvo. Nakon gledanja "Cvrčka i mravice" bili smo još satima dobro raspoloženi, pa ne čudi da smo Rukavinu dozvali na intervju već iduće jutro - u nadi da će donijeti sa sobom malo tog dobrog raspoloženja kojega je prosuo posvuda po svom filmu. I donio ga je.

S redateljem Lukom Rukavinom razgovaramo o filmu, animaciji, sinkronizacijama i upotrebi dijalekata u crtićima, a otkrio nam je i sve detalje o dugotrajnom nastajanju "Cvrčka i mravice".

Kako ste doživjeli premijeru vašeg filma, jeste li tremaš? Strepite li od reakcija publike?

- Više je to bila kombinacija nervoze i uzbuđenja… Filmski projekti nastaju dugo, i kad živiš s tim toliki period vremena, i to s tobom, zaboraviš da postoji neki kraj svega toga. I zato mi je premijera bila skoro nadrealno iskustvo. Taj projekt je 5 godina sa mnom, a s nekim ljudima čak i 10 – npr. supervizorom animacije i producentom - tako da zaboraviš da dolazi taj dan. Ali, došao je. Lijepa je to katarza kad konačno pokažeš nešto što je godinama bilo samo tvoje, intimno, na čemu si dugo radio…

A da to nitko nije znao…

- Godinama sam govorio prijateljima da ja na nečemu radim, da je riječ o dugom metru, animiranom… Ali, nitko me nije shvaćao baš ozbiljno do razmjerno nedavno. A kad to postane javno, kad se pojavi trailer i kad odjednom ljudi kažu: “A to je to kaj si ti radio…” Tad odjednom sve ima smisla.

Kako doživljavate činjenicu da procesi u filmu idu tako sporo, znamo da autori često ne mogu raditi nove projekte dok ne završe prethodne, da umjetnička narav često želi privesti stvar kraju… Smeta li vas to?

- Kroz taj dugi period svašta se izdogađa po putu. Ja sam morao raditi druge poslove, i radio sam ih, bilo da je riječ o manjim projektima ili sinkronizacijama… Ja sam u pet godina napravio preko 25 sinkronizacija dugometražnih animiranih filmova, od kojih su mnogi bili holivudski majori kao Boss Baby 2, Trolls, Tom i Jerry, DC League of Superpets... Dakle, furaš sve to nekako usporedno i teško je održavati interes, koncentraciju i isti žar za projektom kroz taj dugi period. Zato se u projekt moraš intenzivno zaljubiti kad ga prijavljuješ za financiranje, da bi se onda odljubio od njega na dulje vrijeme - čekajući rezultate financiranja - a pritom je “Cvrčak i mravica” bio specifičan projekt, zbog tehnike, proizvodnje i okolnosti nastanka filma, da ne spominjem potres i koronu… Proces u animiranom filmu je drugačiji od igranog filma, jako je fragmentiran. Kad smo krenuli u fazu animacije, gledao sam po jedan kadar iz jedne scene, po jednu reakciju iz druge scene. Trebaš sve to na dugi period imati u glavi, trebaš znati što želiš i držati to u fokusu te se nadati najboljem. Trenutak kad je meni “Cvrčak i mravica” postao realan film dogodio se na proljeće, kad smo konačno sjeli u finalnu montažu i mogli to pogledati ne u scenama, ne u sekvencama, već u cjelini.

Vi ste bili pridruženi na redateljsko mjesto nakon što je film već bio osmišljen, kako je do toga došlo?

- Projekt je počeo s Darkom Bakližom, priča je bazirana na predstavi koju je on radio za djecu. Film je dobio financiranje u toj početnoj fazi, i oni su došli do dizajna likova i do trailera, i tu su negdje stali. Prošlo je par godina, a projekt je bio negdje na spavanju dok producent Dino Krpan nije došao do mene. U tom času sam bio odradio već dosta sinkronizacija, a zbog dramaturškog iskustva s ADU, kao i režijskog s FAMU, činio sam im se kao dobar izbor. I trebalo mi je malo da skužim okolnosti, bilo je tu nekoliko verzija scenarija, koje meni baš nisu šljakale… No, projekt me zainteresirao i odlučio sam ga napasti s koscenaristicom Ronom Žulj. Brusili smo taj scenarij i naša priča je, zapravo, nastala po motivima originalnog scenarija. Mi smo taj tekst rastavili na proste faktore i ponovno sastavili, poštivajući neke osnovne momente priče, no mislim da na kraju u scenariju nije ostala niti jedna riječ iz originalne verzije.

Kako izgleda taj vaš proces sinkronizacije animiranih filmova, riječ je o specifičnoj niši.

- Da, radi se o specifičnoj niši i moram priznati da sam se našao u njoj, ili je bolje reći da me ona nekako našla. Danas velim da mi je to jedan od ljepših poslova koje sam radio u životu, a radio sam i kazalište, film, TV, radio… Sinkronizacija mi je došla nenadano u život i legla mi je jako. Percepcija je: “Ma što ti tu imaš režirat…”, ali kada skužiš kakvo ti se polje mogućnosti, kreativnosti i rada na likovima otvara, onda sve to postaje jako zabavno. Proces sinkronizacije započinje od castinga, trailera, pa sve do režije samog filma. Velike produkcije s kojima radim redovno imaju i američkog supervizora koji sve procese budno prati. Ja mu predlažem glumce, snimamo casting clipove, predajem 3 prijedloga po liku, on mi zatim vraća materijale s komentarima, sve dok ne odaberemo glumce za projekt. Kada dođe vrijeme snimanja, odradimo film u nekoliko tjedana, a čitavo vrijeme predajemo komadiće filma supervizoru na verifikaciju. Kad je čitav film gotov, radi se i završni, tzv. quality check. Kada uđeš u dubinu svega toga, postaje vrlo zanimljivo, i puno me naučilo režiji kao takvoj.

Režijski prostor je tu malen, vi se bavite “samo” glasom, tonom.

- Tako je, ali unutar toga postoji cijeli jedan svijet mogućnosti. Interesantno je kako nešto govorimo, koje riječi biramo da to kažemo, govorimo li glasnijim tonom ili šaptom… Osim toga, ja jako volim i raditi s glumcima, i nema mi ljepše nego provoditi radne dane s njima. Idealno je kad se možemo prosmijati kroz dan, a odradili smo dobar posao.

Ispalo je da je Mladen Vasary odigrao zadnju ulogu baš u vašem filmu. Kako je bilo raditi s njim?

- On je uigran igrač, legenda. Znao sam da, ako imam njega, i ako paše za ulogu, da će cijeli projekt biti sjajan. Bio je veliki čovjek i glumac, i bila mi je čast raditi s njim. Precizan, nadahnut, prisutan i točan. To je bio Mladen Vasary.

Jesu li glumci znali kako izgledaju njihovi likovi dok su ih snimali?

- U sinkronizacijama obično to znaju, jer rade s već gotovim i definiranim likovima i gotovim filmom. Ali, mi smo “Cvrčka” radili obrnuto. Castali smo glumce dok animacija još nije bila ni počela. Postojao je storyboard, ali kad smo ih castali oni su dobili samo crteže i opise svojih likova. Držali smo probe, pričali o psihologiji i motivaciji likova, ali u trenutku snimanja nije bilo slike za koju su se oni mogli uhvatiti… Govorio sam im cijelo vrijeme da radimo kao da želimo dobiti veselu radio-dramu. Bilo mi je bitno da u toj suhoj fazi tona tu već postoji neki život… Jedan od mojih tonaca kaže: da bude crispy. Da ima neki klik, moment. I u procesu smo došli do toga da nije bila snimljena ni jedna rečenica koja je redundantna. Znate, animacija svake rečenice košta x novaca, i moraš jako dobro birati bitke.

Otkud vaš interes za animiranim filmom? Da vam je netko rekao da će vaš dugometražni prvijenac biti animirani film, biste li povjerovali u to prije 10 godina?

- Iskreno, ne bih. To mi se nekako dogodilo po putu. Više sam “igrani film” čovjek, i tu sam se vidio, ali to je, valjda, bio splet okolnosti. Volim reći da su me svi moji interesi doveli do toga, i da je tako trebalo ispasti. Sve to mi je bio i dodatni izazov, i ovo što smo napravili smatram ogromnim pothvatom. Rijetka stvar je napasti taj medij koji je skupa igračka bilo gdje, a kamoli kod nas.

Ovdje postoji velika baština animiranog filma. Što je ostalo od tih znanja, perspektiva, kako biste smjestili vaš film nastavno na tu bogatu tradiciju?

- Mislim da smo se sa “Cvrčkom i mravicom” na najbolji način naslonili na tu tradiciju. Htjeli smo je ispoštovati, ali i nadograditi. Dugo se ovdje nije radilo na toj formi dugometražne animacije za klince…

U međuvremenu su se pojavile nove tehnologije i znanja. Imamo li ljude na ovom tržištu koji su obučeni odraditi takav projekt?

- Imamo. Ali, nema puno ljudi koji su obrazovani u 3D animaciji. Osim toga, puno njih se usmjerava više u autorskom smjeru, nego u industrijskom, gdje se moraš prilagoditi u određeni vizualni kod, način pripovijedanja. To je bio mali izazov.

Jeste li outsourceali strance za rad na animaciji?

- Bila je to kombinacija. Supervizor animacije je bio Siniša Mataić, iskusni stručnjak u tom polju obrazovan u Danskoj, a pola animatorske ekipe bili su lokalci, dok su polovinu činili stranci. Teško je bilo pronaći ljude koji su bili voljni vezati se uz projekt dulji period godina.

Kako kao redatelj sinkroniziranih filmova komentirate činjenicu o stereotipizaciji likova kroz dijalekte? Čini mi se da ste to uspješno izbjegli u “Cvrčku”, no sjećamo se da se u javnosti prije nekoliko godina postavljalo pitanje o tome zašto u sinkronizacijama animiranih filmova baš uvijek neki pijani lik mora biti Zagorac, a neki lijeni lik Dalmatinac…

- Da, to je postojalo u jednom času, a onda je došlo na loš glas. Otkad se ja bavim sinkronizacijama, takva se vrsta karakterizacije lika, u biti, izbjegava. S jedne strane, to je šteta, jer meni dokida jedan prostor rada i izričaja. Npr., u originalu dobiješ lika s heavy cockney English naglaskom, ili crnca iz geta, ili Teksašanina… I, što da onda radiš s njima? A ne smiješ se poslužiti dijalektom. Dakle, osiromašuje mogućnost rada, no snalaziš se. Smišljaš druge načine. Igraš se s načinom govora, sa zatezanjem, daš malo začina tom Teksašaninu ili crncu iz geta. Posljednje što sam radio bio je novi “Mačak u čizmama”, i tu nam je bilo posebno dopušteno ipak koristiti dijalekte. Razmišljao sam koji bi najviše korespondirao s heavy cockney engleskim iz originala, kojega govore likovi medvjeda koji su zapravo benigni, blagi kriminalci, koje ne želiš previše ocrniti. Da sam se odlučio na neki naš tvrđi dijalekt, recimo lički, mislim da bi krivo zvučalo. Da sam otišao južnije, u dalmatinski dijalekt, ili hercegovački, isto bi odvelo u krivi kontekst. I na kraju sam se dosjetio medvjeda-zagoraca i otišli smo s castingom u tom smjeru. I mislim da će im baš taj zagorski dijalekt dobro sjesti i dati filmu neki dodatni žar. Tako da, šteta je da se to ne radi češće, naravno na pažljiv način i uz dobar izbor glumaca. Mislim da je važno da, ako se baviš dijalektom, imaš glumce koji će ga vjerodostojno igrati.

Dakle, moglo bi se ipak tvrditi da je ta stereotipizacija dijalektom umjetnički potrebna da se dočaraju neki likovi u animiranom filmu.

- Da. Mislim, ja već dobijem likove koji su definirani dijalektom. I onda moram smišljati načine kako da ih osmislim u lokalnom kontekstu, a bez upotrebe dijalekta. To je dodatni izazov. Mislim da se onda previše bila napravila panika oko toga, pa su se i distributeri malo uplašili i prestali s tom praksom. Tako da, mi danas najčešće ganjamo neki standard. Neki fleksibilan standard. Što se tiče jezika, ja sam nekakav zadnji filter, i na meni je odgovornost toga što ću pustiti i na koji način. A kada ipak radim s naglaskom ili dijalektom, važno mi je da on ne smije privlačiti sam na sebe. Imao sam nedavno situaciju s riječi desert. Po standardu je naglasak na prvom slogu. Međutim, glumica koja je igrala lika rekla mi je da njoj to zvuči loše i krivo, i da ne želi to tako reći. I bila je u pravu - takav naglasak nije odgovarao njezinom liku. Ako ti, kao gledatelj, čuješ takvu riječ izgovorenu na taj način od strane tog lika, to te može izbaciti iz filma, što znači da ja nisam dobro odradio posao. No, ako imaš za lika nekog starijeg gospodina, možda i profesora, onda je taj pravilni naglasak spomenute riječi njemu potreban.

Ulogu Cvrčka i mravice dali ste Tari Thaller i Marku Petriću. Koliko su korespondirali sa svojim likovima, kako su se snašli u procesu?

- Cijeloj glumačkoj ekipi je trebalo malo da se snađu. Kao što sam već naveo, nije bilo konkretnih stvari za uhvatiti se za njih kada smo započeli s procesom. Tako da sam trebao pažljivo sve usmjeravati, da oni skuže koji su to likovi, zašto govore to što govore... A nakon toga, tražio sam onu živost o kojoj smo već govorili. I na kraju su se svi dobro snašli, i Tara i Marko, ali i čitava glumačka ekipa…

Songovi imaju važnu ulogu na filmu, a odradio ih je Coco Mosquito. Kako je bilo raditi s njim?

- Kada smo razmišljali o mogućim autorima songova za film, htjeli smo nekoga tko ima konstantu izričaja i kvalitete. Nekoga tko bi pasao filmu. Dosjetili smo se njega, a on je zdušno prihvatio zadatak. Coco je veliki perfekcionist. Puno smo radili na tekstovima, a bio sam prisutan i na snimanju songova. Bila je to baš lijepa suradnja.

Dobro da ste ga angažirali, tom vašem filmu su baš trebali songovi.

- Pa, to i je glazbeni film, dosta se o glazbi priča i razmišlja. Cvrčci imaju bend, a većina filma se događa na Cvrčeli, glazbenom festivalu.

Taj moment s Cvrčelom mi je sjajan.

- Da, to je onaj moment di smo si Rona i ja dali high fiveove. Bili smo baš ponosni kad smo to smislili.

Film promiče i neke vrijednosne sudove, o toleranciji prema drugačijima, prije svega. S druge strane, u njega su implementirane i kritike nekih aktualnih društvenih procesa, recimo, vrlo ste kritični i prema doživljaju i funkciji arhitekture danas. Koliko vam je bilo važno ubaciti te "ozbiljne stvari" u film?

- Bilo nam je to jako važno, da film, osim same priče, ima i nekakvu pozadinu, malo i kritiku društva, ali i neku univerzalnu poruku koja je danas najbitnija - da se moramo međusobno razumjeti, i da ne možemo jedni bez drugih. Da trebamo prihvaćati različitosti i na njima graditi. Da trebamo probati naći ono što nas spaja, a ne razdvaja.

Više se puta čovjek nasmije gledajući vaš film na nivou koji se krije ispod onoga što djeca mogu razumjeti. Simptomatičan je u tom smislu i lik Anteodora, riječ je o arhetipu jednog nabrijanog, samodopadnog i samodostatnog lika - kakvima smo danas okruženi u velikoj mjeri - a kojega je sjajno odigrao Filip Vidović.

- On je apsolutno otkriće. Ono što je bilo predivno kod Filipa, on je jako rano skužio zadatak. Na drugu probu je već došao pripremljen, s masu ideja, od kojih smo neke i prihvatili... Njegov lik i izvedba bili su riskantni, ali nije se bojao. Išao je glasom i sam sa sobom na neka rizična mjesta. Na kraju filma ima ta jedna scena, koja je zapravo zlostavljanje - kada Anteodor zatvori mravicu - ali nismo htjeli ići predoslovno s tim. Htjeli smo pokazati kako takav jedan golden boy - kojemu je cijeli život sve bilo davano - kako takav čovjek može eskalirati korak po korak ako ne rješava svoje probleme. Pažljivo smo gradili i zadnju scenu, gdje se on slama pred tatom, i to nije bilo lako. Anteodor se tu slama, shvaća da prvi put u životu neće dobiti ono što želi... A tata ga tješi. Taj lik je zlikovac, i njih je najzabavnije pisati, kao što je glumcima najzabavnije glumiti ih. Sve u svemu, mislim da je Filip odradio sjajan posao.

Film upravo ide u kino distribuciju, a znamo depresivna očekivanja oko hrvatskih filmova u kinima. Međutim, ovo nije klasični naš film. Kakav interes u kinima očekujete?

- Nadam se da ćemo biti gledani i uspješni. Mislim da postoji interes, ljudi svih generacije vole pogledati crtić u kinima, pa se tako nadam da će htjeti pogledati i nas. Film je obiteljski, animiran je, mislim da smo u specifičnoj poziciji na tržištu koja se u nas rijetko do nikada ne dotiče.

Što je iduće za vas? Kuhate li kakav scenarij za novi animirani film, možda i igrani?

- Događa se par stvari. Idući dugometražni animirani film je trenutno u fazi razvoja, dobio je sredstva od HAVC-a u toj fazi. Već dulje vrijeme se kuha i jedan scenarij kojega mislim raditi s Nikolom Kuprešaninom, a u skorašnje vrijeme pripremam i izložbu svojih fotografija.