Ipak, umjerenu slavu stekao je tek kad je prije četiri godine objavio knjigu "Doba čarobnjaka: Veliko desetljeće filozofije 1919.-1929.", u kojoj je kroz portrete četvorice slavnih filozofa - Ludwiga Wittgensteina, Martina Heideggera, Ernsta Cassirera i Waltera Benjamina - oslikao intelektualnu atmosferu dvadesetih godina prošlog stoljeća u Njemačkoj i Europi. "Doba čarobnjaka" mjesecima nije silazilo s popisa najprodavanijih knjiga u zemljama njemačkog govornog područja, kao i u Italiji i Španjolskoj, a hrvatsko izdanje (Fraktura, prijevod Ines Meštrović) također je bilo vrlo zapaženo. Premda to nerado priznaje, Eilenberger je prema istoj formuli pretprošle godine objavio svojevrsni nastavak, knjigu o četiri filozofkinje - Hannah Arendt, Simone Weil, Ayn Rand i Simone de Beauvoir. Pod naslovom "Plamen slobode: Spas filozofije u mračnim vremenima 1933.-1943.", tu veliku uspješnicu na hrvatskom je, također u prijevodu Ines Meštrović, objavila Fraktura, a tim je povodom Eilenberger ljubazno pristao na razgovor za tportal.

U svojoj knjizi "Plamen slobode" koja je upravo objavljena na hrvatskome, donosite paralelne biografske portrete četiriju filozofkinja: Hannah Arendt, Simone Weil, Ayn Rand i Simone de Beauvoir. Po kojem kriteriju ste ih izabrali? Osim što su rođene približno u isto vrijeme, čini se da one ne mogu biti različitije.

- Imao sam nekoliko kriterija, a svi oni funkcioniraju na više razina. Prije svega, zanimaju me filozofi, odnosno filozofi kao ljudska bića koja ne samo da propovijedaju svoju filozofiju nego ju utjelovljuju, što znači da na filozofiju ne gledaju kao na karijeru, kao na akademsku disciplinu, nego kao na način transformiranja vlastite egzistencije. A te četiri žene ne samo da su bile ekstremno hrabre, već su također smatrale da posredstvom filozofije mogu promijeniti vlastite živote i živote drugih ljudskih bića. Dakle, to je nešto što su imale zajedničko. Kao što ste rekli, bile su rođene u isto vrijeme i pripadale su prvoj generaciji ženskih filozofa. Vremena u kojima su one odrastale i završavale studije bila su u ekstremno mračna. Kad kažete da one nisu mogle biti različitije, to je točno jer su došle do različitih odgovora na važna pitanja, ali one su kao pojedinci dijelile istu sudbinu i postavljale ista pitanja, najvažnije od kojih je bilo pitanje slobode. Svi znamo da su te godine, od 1933. do 1943., bile jedno od najmračnijih razdoblja u ljudskoj povijesti, a ono što ih je činilo tako mračnima i problematičnima bilo je pitanje kako se odnosimo prema drugim ljudskim bićima koja nisu poput nas. Također moramo reći da su to bila vremena totalitarizama. Tako da su se te četiri žene, od kojih su tri bile Židovke, pitale kako se odnosimo prema drugim ljudskim bićima, a također i što druga ljudska bića imaju za reći kad se radi o našoj sudbini. Stoga se ipak ne bih složio s vašim idejom da one nisu mogle biti različitije: one su imale isti egzistencijalni pritisak i postavljale su si ista pitanja. Ali istina je da su na njih su dale vrlo različite odgovore.

Zašto ste odabrali baš to tragično razdoblje njemačke i svjetske povijesti? Biografije četiri filozofkinje završavate s 1943. godinom, premda su neka od najvažnijih njihovih djela objavljena godinama pa i desetljećima kasnije. Zašto 1943.?

- Zanimao me odnos između političkih okolnosti, egzistencijalnog pritiska i filozofskog razvoja. Razdoblja krize su vrlo plodna razdoblja za mene kao pisca narativne publicistike, a egzistencijalni pritisak tijekom tih deset godina rastao je do točke usijanja 1943. godine. Tada je pritisak bio visok za sve pojedince u Europi, ali za židovske intelektualke bio je ekstremno visok. Moglo bi se reći da su njih četiri posjedovale kvalitetu dijamanta: što je veći bio pritisak, one su više blistale. Povijesno gledano, Hitler je preuzeo vlast 1933. tako da je to početak mračnih vremena u srednjoj Europi, a 1943. je bila presudna godina u Drugom svjetskom ratu jer se do kraja te godine više nije postavljalo pitanje hoće li Njemačka izgubiti rat nego kako će ga izgubiti. To je bio trenutak u kojemu su se pojavili prvi pravi dokazi o katastrofalnom industrijskom ubijanju Židova u istočnoj Europi. To je također godina u kojoj umire Simone Weil, Simone de Beauvoir objavljuje svoj prvi roman, Hannah Arendt je na sigurnom u New Yorku, a Ayn Rand također objavljuje svoj prvi roman. U pravu ste kad kažete da se fokusiram na živote ovih vjerojatno najutjecajnijih filozofkinja 20. stoljeća prilično rano u njihovim životima. Mislim da je puno zanimljivije pratiti ih u ranim fazama njihovog intelektualnog razvoja, dok još nisu postale kulturne ikone. To je nešto poput teniskog turnira: kad zaista želite vidjeti kako neki igrač funkcionira, nećete gledati finale nego ćete gledati kvalifikacijske krugove turnira i mlade igrače, jer tamo vidite budućnost tenisa. A ja volim promatrati filozofe u ranim fazama života jer kasnije postaju ikone; sjede na pijedestalu i skrivaju se iza maske koju su sami za sebe kreirali.

Ipak, vi ste izabrali pisali o igračicama koje su kasnije postale teniske prvakinje ...

- Da, one su kasnije postale prve igračice svijeta (smijeh). Pokušao sam zamisliti da sam ih izabrao vrlo rano i pokušao sam saznati kako je Hannah Arendt postala taj glas; što je bilo tako posebno u vezi s Ayn Rand ili Simone de Beauvoir, jer one su se jako mijenjale, a to možete vidjeti i u knjizi. One ne počinju kao ta ljudska bića - ona postaju ta ljudska bića i te filozofkinje zahvaljujući pritisku i okolnostima u kojima su živjele. Dakle, one su postale ti dijamanti.

Knjiga nosi podnaslov "Spas filozofije u mračnim vremenima". Na koji su način četiri filozofkinje spasile filozofiju u mračnim vremenima?

- Postoji dvostruko značenje u tom podnaslovu. One ne samo da su spasile filozofiju nego je i filozofija spasila njih. Iskreno vjerujem da su vremena za njih bila tako strašna da ih bez svojih filozofskih potreba vjerojatno ne bi uspjele preživjeti. Neke od njih bi se vjerojatno ubile, tako da je filozofija za njih bila izvor snage, nade i slobode. Istodobno one utjelovljuju ideju da se bez obzira kako mračna vremena bila uvijek možeš baviti filozofijom. Nedavno sam bio u Hrvatskoj akademiji znanosti i razgovarao s filozofima na nekom okruglom stolu. Oni su se žalili na financiranje, govorili su da ne dobivaju dovoljno novca i da ih institucije ne podržavaju. Kad pogledate te žene u tim vremenima možete vidjeti da to nisu pravi razlozi za nebavljenje filozofijom. Ako je vatra u vama dovoljno snažna, onda to možete raditi bilo gdje i bilo kada.

Treba vam samo papir i olovka ...

- Da, u pravu ste. Treba vam samo papir i olovka, i puno traume i problema koji na paradoksalan način pomažu u tome. Ali, kao što vidite, to je važna poruka, da ne samo da filozofija može biti spašena zahvaljujući njima - isto tako, i one mogu kao ljudska bića biti spašene zahvaljujući filozofiji.

Vaša prethodna knjiga, biografija četvorice filozofa "Doba čarobnjaka", bila je mjesecima na vrhovima top lista najprodavanijih knjiga u Njemačkoj. Kako prolazi "Plamen slobode"?

- Otprilike isto u Njemačkoj kao i u drugim zemljama. U nekim zemljama čak ta knjiga prolazi bolje, ali to zapravo nema puno veze sa sadržajem nego više s izdavačkom kućom. Sretan sam što mogu zainteresirati ljude za ovaj način bavljenja filozofijom. Mnogi komentiraju da sam prvo pisao o četiri filozofa a sada o četiri filozofkinje, no to nije baš tako. Ne pristupam tim ljudskim bićima, tim filozofima kao ženama, kao ženskim filozofima. Ne! One su filozofi za koje se slučajno ispostavilo da su žene - one nisu žene za koje se ispostavlja da su filozofkinje. Tako da to pitanje - biti žena - nije njihov najveći problem. Ironično govoreći, one su imale druge veće probleme nego to što su bile žene u tim vremenima. S druge strane, također je točno da u povijesti filozofije uglavnom dominiraju muškarci; u kulturi sjećanja i pisanju povijesti filozofije. Zato je važno da se sjetimo te četiri figure. Posebno mislim na Simone Weil, koja je jedna tako divovska figura da je šteta što smo na nju zaboravili kad govorimo o filozofiji 20. stoljeća. Nadam se da sam uspio prenijeti poruku čitateljima da je Simone Weil jedno izuzetno ljudsko biće, izuzetna filozofkinja. Teško je razumjeti zašto ne znamo više o njoj. Da je bila muškarac i da se preobratila na katoličanstvo, o njoj bismo razmišljali kao o Wittgensteinu.

Kad biste usporedili te dvije knjige, koja je ključna razlika između četvorice muškaraca i četiriju žena? Ako su Wittgenstein, Heidegger, Benjamin i Cassirer bili "čarobnjaci", tko su Arendt, Weil, Rand i De Beauvoir?

- Njih bismo možda mogli nazvati dijamantima, premda se tog naslova nisam sjetio dok sam pisao knjigu. U naslovu engleskog prijevoda knjige one se nazivaju vizionarkama, ali zapravo su prema prvotnoj verziji trebale biti proročice, jer mislim da filozofija nije samo zrcaljenje određenog doba nego filozofi moraju imati neke gotovo proročanske ideje, u smislu kuda sve filozofija može ići i kako ona može utjecati na ljudske živote. Ispostavilo se da su te četiri filozofkinje u najmračnijim vremenima stvorile ideju slobode koje je kasnije, nakon Drugog svjetskog rata, postala izuzetno moćna. U slučaju Simone de Beauvoir to je feminizam. Hannah Arendt je osmislila jedinstvenu ideju "republike slobodnog duha" koja je suprotstavljena također njezinom terminu totalitarizma. Danas baratamo tim terminima kao da su oduvijek tu, ali to su zapravo njezine ideje. U slučaju Simone Weil imamo neku vrstu ekološkog misticizma koji je sada vrlo važan, a ona je o tome razmišljala vrlo, vrlo rano. A kad razmišljamo o libertarijanskoj američkoj politici, ne možemo razumjeti ponašanje Donalda Trumpa a da ne razmišljamo o utjecaju koji je imala Ayn Rand. Možda bi ipak najbolje bilo nazvati ih vizionarkama.

Čitajući vaše knjige o četvorici velikih filozofa, pa sada o četiri filozofkinje, stječe se dojam da su oni živjeli u vremenima kad je filozofija imala što za reći o stvarnom svijetu. Čemu danas služe filozofi i filozofija? Imaju li današnji filozofi ikakvog utjecaja na društvo?

- Meni se zapravo ne sviđa kad me se naziva filozofom, jer mislim da se danas pod time podrazumijeva da si akademski filozof, a mene to ne zanima. Radije bih da me se smatra piscem a ne filozofom, jer mislim da je to ono što ja radim. Pišem knjige o filozofiji, a to je više narativna vještina, ako je to uopće vještina (smijeh). Filozofija je za mene prije svega transformacijska aktivnost, aktivnost koja transformira nečiju životnu egzistenciju. A ono što sada trenutno radimo na fakultetima izgubilo je osjećaj za egzistencijalnu transformaciju. Filozofija je postala karijera, postala je industrija, postala je aktivnost koja se bavi sama sobom, gdje su filozofi - kao što ponekad govorim u svojim polemikama - poput pasa koji laju na svoje vlastite vjetrove. To je nešto što se stalno događa, tako da je filozofija na neki način izgubila svoju relevantnost i to je njezina vlastita krivica. Ipak, ne bih bio tako pesimističan glede budućnosti filozofije; u tom smislu mogao bih zamisliti da u ovom trenutku u Hersonu ili Kijevu postoje mlada ljudska bića koja osjećaju egzistencijalni pritisak i koja bi mogla iznjedriti misli koje ćemo kroz 50 godina smatrati proročanskima.

Nalazimo se usred rata na europskom kontinentu kojemu se na vidi kraj. U jednom ste eseju napisali da je veljača 2022. godine prijelomna točka u europskoj povijesti poput 1989. godine. Što ste time mislili? Je li to kraj liberalne demokracije?

- Uzmimo u obzir da govorim iz njemačke perspektive za hrvatski medij. Za nas Nijemce, ideja rata u središtu Europe je nešto potpuno šokantno. Ali to može biti šokantno samo za nekoga tko je zaboravio na ratove na Balkanu devedesetih. Za nas je ovaj rat drugačiji jer uključuje Rusiju koja je za nas mitska sila. Govorim o Nijemcima, ali to bi se moglo odnositi na cijeli zapadni svijet. Ovaj rat također uključuje pitanja koja se izravno tiču naše industrije i energetike, a čini mi se da je to samo prvi od ratova koje ćemo vidjeti u budućnosti. Ne mislim da će ovaj rat završiti na neki određeni način i zapravo ne vidim kako bi on uopće mogao završiti. Nalazimo se u dramatično novoj situaciji. Najveći problem koji sada vidim je da resurs koji najviše nedostaje zapadnim demokracijama ili demokracijama uopće nije voda ili nafta. To je nada. Jer danas gotovo nitko ne može vidjeti budućnost kroz 20 godina koja bi bila bolja nego što je sadašnjost. Uopće nije sigurno da imamo unutarnje resurse za rješavanje problema koje smo sami stvorili, posebno na ekološkoj razini. A kad slobodno društvo ne vidi neku perspektivu u svojoj budućnosti koja je barem jednako dobra kao što je njegova sadašnjost, to je politički ekstremno rizična situacija. Mislim da je sve više i više ljudi svjesno činjenice da zapravo nemamo sredstva za rješavanje problema koje smo stvorili. Žao mi je što zvučim tako mračno i pesimistično, ali mislim da se ne bismo trebali zavaravati. Suočavamo se s problemima koje ne znamo riješiti i ne trebamo se zavaravati glede težine situacije u kojoj se nalazimo.

Kad smo posljednji put razgovarali, u jesen 2019., spominjali smo opću globalnu krizu, ali nismo ni sanjali da nas tek čeka pandemija i brutalni rat na europskom kontinentu, energetska i prehrambena kriza, inflacija. Rekli ste da ne vidite kraj ratu u Ukrajini. Znači li to da smo na pragu novog doba ratova i nestabilnosti?

- Dat ću vam jedan odgovor. Ne znam možete li ga iskoristiti u intervjuu ali to je najbolji odgovor koji mogu dati. Nedavno sam razgovarao s njemačkim redateljem Wernerom Herzogom, ikoničkom figurom njemačkog kulturnog prostora. Rođen je 1942., i na kraju našeg razgovora - a razgovor je trajao sat vremena - pitao sam ga što mu daje nadu. Gledao me je netremice desetak sekundi i nakon toga mi je rekao da ne vidi nikakav izlaz i da uopće ne može govoriti o nadi. To je za mene bilo vrlo ozbiljno upozorenje. Naravno da uvijek trebamo uzeti u obzir narcisoidnost svake kulturne situacije, činjenicu da smo uvijek skloni precjenjivati probleme vlastitog doba. Ali mislim da je sama struktura problema u kojima se nalazimo drugačija od onih s kojima smo se suočavali u zadnjih 80 godina. Nadalje, mi već 30 godina znamo za te probleme i nismo ništa poduzeli, a malo je vjerojatno da ćemo sada pronaći političku volju za djelovanje. Dakle, ovo je prijelomnica u političkom smislu, a ima i ekološke dimenzije koje ne možemo negirati. Čak i kad bih svoju maštu rastegnuo do krajnjih granica, ne vidim scenarij prema kojemu bismo se mogli uspješno suočiti s ovim problemima u ekološkoj sferi.

Čini mi se da ste vi Nijemci puno pesimističniji od nas Hrvata. Mi smo bili u takvoj egzistencijalnoj situaciji prije 30 godina. Za nas to nije ništa novo, mi se nalazimo u trajnoj krizi.

- I to je dobro za vas (smijeh). Na neki način mislim da je to tako ne samo zbog toga što su Nijemci po svom mentalitetu posebno pesimistični, već se radi i o tome da su naše dvije zemlje kao države imale različite povijesne putanje. Svatko tko danas posjeti Njemačku vidjet će zemlju u propadanju, zemlju koja je prošla svoj vrhunac. Dok s druge strane kad dođete u Hrvatsku vidite da sve ide u pozitivnijem smjeru i da vlada malo drugačije raspoloženje. A to je vrlo dobro, to je energija koju vjerojatno trebamo u svijetu. Ali ako ona negdje i postoji, ja ju svakako ne mogu pronaći u svojoj vlastitoj zemlji.

Da nije bilo ruske agresije na Ukrajinu, vladavina Angele Merkel i njezino nasljeđe izgledali bi puno pozitivnije. Danas se čini da je bivša kancelarka bila previše popustljiva u odnosima s nedemokratskim režimima, te Njemačku učinila previše energetski ovisnom o Rusiji, a čini se i o Kini. Slažete li se s tom ocjenom? Koliko tu ima krivice bivše kancelarke?

- Kao što svi znamo, nije jednostavno vladati. Ne mislim da je njemački poslovni model temeljen na jeftinoj energiji i izvozu krivica Angele Merkel. Taj je model dugo bio na snazi. Ona ga nije izumila, ona ga je samo provodila i provodila ga je dobro, sve do ovog trenutka u kojem smo se sada našli. Naravno da smo bili izrazito ranjivi i da smo maksimalno negirali tu svoju ranjivost. U njemačkoj je politici bila prisutna ta jedna ekstremna sljepoća, a Angela Merkel je utjelovljenje tog pristupa. Sada plaćamo cijenu za to, iako mislim da još uvijek nismo vidjeli kolika je ta cijena. To ćemo tek vidjeti u sljedećih 36 mjeseci i ne znam kako će se moja zemlja ponašati kad zaista dođe u situaciju kakvu nije iskusila u zadnjih 50 godina svoje povijesti. Kad se radi o nasljeđu vladavine Angele Merkel, osobno mislim da se radi o izgubljenim godinama. Ekonomski smo dobro stajali i nismo imali nekih ozbiljnih problema, ali i nismo iskoristili taj prostor za ponovnu imaginaciju i restrukturiranje zemlje. Danas je Njemačka - u smislu infrastrukture, u smislu radne snage, u smislu obrazovanja - atrofirana zemlja. Ona zaista jako brzo ide silaznom putanjom, i to je nešto na što pomislim kad pomislim na Angelu Merkel i njezinu vladavinu. Vanjska politika je bila stabilna i sad vjerojatno vidimo sljepoću koja je stajala iza nje, ali što se tiče unutarnje politike to su bile izgubljene godine: krivim je za to što nije našla energije i želje da to promijeni.

Čini se da je krajnje desna Alternativa za Njemačku (AfD) u posljednje vrijeme u defanzivi. Je li barem privremeno prošla opasnost od jačanja radikalnih desničarskih ideja u njemačkoj politici? Može li radikalizacija međunarodnog okruženja dovesti do radikalizacije u Njemačkoj?

- Mislim da trebamo napraviti razliku između istočnih i zapadnih dijelova Njemačke, jer u političkom smislu još uvijek ne postoji jedna Njemačka. Kada je riječ o vjeri u demokraciju i o radikalizaciji politike, situacija na istoku razlikuje se od situacije na zapadu zemlje. Ne znam točne brojke, ali rekao bih da je oko 20 posto njemačkih birača u zadnjih 50 godina bilo desno konzervativno ili čak nacionalistički usmjereno. To je biračko tijelo bilo pokriveno CDU-om i CSU-om, a onda su se te stranke pomaknule prema centru što je otvorilo prostor za AfD. Opseg tog biračkog tijela nije se jako promijenio i zapravo ne vidim eskalaciju na toj razini. Ipak, pitanje je što će biti kad nastupi još dublja kriza. Nijemci nisu navikli na krize. Bit će puno bijesa, puno frustracija, a presudno će biti kako će se taj bijes transponirati, kako će se preliti na politiku. Imamo velikih razloga za brigu i naravno da brinemo zbog toga - Njemačka nije tako stabilna kao što možda mislite. Isto tako, ne bismo trebali podržavati taj narativ o slabljenju desnice jer u ovom trenutku ne postoje nikakvi podaci koji bi to potkrijepili.

Na zadnjim izborima Njemačka se ipak pomaknula ulijevo.

- Da, to je točno, ali sada imamo energetsku krizu i kako cijene rastu doći će trenutak kad probleme više nećemo moći riješiti, a ne znam što će se tada dogoditi. Mislim da nitko ne zna šta će se dogoditi. Svakako postoje razlozi za brigu.

Čini se da ste pronašli sjajnu formulu s paralelnim biografijama filozofa. Što je za vas sljedeće? Radite li na nečemu? Možemo li očekivati još jednu knjigu o četvero filozofa?

- Za čovjeka koji piše knjige mislim da ništa nije opasnije od pisanja prema nekoj formuli. Mrzim pisati prema formuli, ali dobro je da sam našao formu koja funkcionira, našao sam način kako ispričati povijest filozofije 20. stoljeća na pristupačan način. Tako da ću završiti ovu trilogiju s trećom knjigom o situaciji nakon Drugog svjetskog rata. Vjerojatno se neće raditi o četvero filozofa ili filozofkinja jer je tema puno šira, pa ju treba organizirati na drugačiji način. Međutim, opet ću se fokusirati na ljude koji utjelovljuju filozofiju, dakle ne na akademske filozofe. Bit će to projekt koji nije puno ljudi napravilo, a to je pisati o filozofiji 20. stoljeća na svoj način. A nakon toga, nadam se da ću raditi nešto potpuno drugačije.