Oksanen je u Zagrebu boravila kako bi predstavila svoj najnoviji roman "Pseći park", na hrvatskom objavljen u prijevodu Kristine Špehar-Vuković i izdanju Frakture. Ta izdavačka kuća objavila je i njezine romane "Čišćenje" (2008.), koji ju je pretvorio u međunarodnu književnu senzaciju, te "Kad su golubice nestale" (2012.). Napisala je još romane "Staljinove krave" (2003.), "Baby Jane" (2005.) i "Norma" (2015.), koji će također objaviti Fraktura. Djela su joj prevedena na više od četrdeset jezika i prodana u preko dva milijuna primjeraka, a neka od njih poslužila su kao predlošci za niz predstava, filmova i opera.

Rođena 1977. u gradu Jyväskyli u središnjoj Finskoj od oca Finca i majke Estonke, Sofi Oksanen jedan je od najutjecajnijih europskih književnih glasova koji se hvataju ukoštac s teškim i određujućim temama suvremenih društava. Obiteljsko iskustvo represije sovjetskog režima i osobno poznavanje putinovske Rusije snažno progovaraju iz njezinih djela, a posebno iz posljednjeg, šestog romana, međunarodnog bestselera "Pseći park" (2019.), koji se u svjetlu današnjih zbivanja čita kao priručnik za razumijevanje ukrajinskog i ruskog svijeta.

Radnja romana odvija se na pozornicama suvremene Finske i postsovjetske Ukrajine, na kojima korumpiranost Istoka susreće i hrani pohlepu Zapada, na čijem raskrižju stoje dvije žene uhvaćene u mrežu industrije umjetne oplodnje, iskorištavanja i komercijalizacije ženskog tijela. Pritom roman niti u jednom trenutku ne nudi čitatelju sigurnost oko onoga što se dogodilo, što se događa ili što će se dogoditi, neprekidno raspirujući nove napetosti, klackajući čitatelja između frustracije i fascinacije.

Središnji narativ romana proizlazi iz tri ključna koncepta: društvenih previranja u poskolonijalnoj tranzicijskoj Ukrajini, ekonomske suovisnosti Istoka i Zapada, i komodifikacije ženskih tijela. Prilikom njezina gostovanja u Zagrebu, s autoricom smo popričali upravo o tim temama.

Naslov romana odnosi se na doslovni pseći park u kojemu vaše junakinje promatraju vlastitu djecu koju odgajaju drugi ljudi. No, on skriva i vrlo moćnu metaforu koja upozorava na tretiranje surogat-majki i donatorica jajnih stanica poput eksponata na izložbi rasnih rasplodnih pasa. Je li ta usporedba ipak pretjerana?

- Ljudi obično kažu da im je najbitnije da se dijete rodi zdravo, ali kad im se ponudi izbor, odjednom im puno bitnije postaje kako će dijete izgledati, fokusiraju se na fizičke osobine i talent, žele "uzgojiti" djecu koja su lijepa i nadarena. To je, naravno, neetički i zato u većini zemalja ne možete birati donora, ali eto, u Ukrajini možete. No, priroda nas ionako uvijek iznenadi na najneočekivanije načine, tako da je taj njihov pokušaj dizajniranja djece samo pusta tlapnja.

S obzirom da ste vi Finkinja estonskoga podrijetla koja piše o postkolonijalnoj Ukrajini, tu se isto tako postavlja pitanje koje nije nepoznato u književnosti: koje priče pisac ima pravo napisati?

- Pitanje je koliko opcija pisac uopće ima na raspolaganju. U prethodnom romanu, "Nola", bavila sam se trgovinom kosom. To je jedan potpuno drugačiji roman od ovoga ali, dok sam istraživala za njega, nabasala sam na ukrajinski obiteljski zakon i nisam ga nikako mogla izbaciti iz glave. Kad mi je bečki Nacionalni teatar naručio duodramu za dvije glumice o suvremenoj Europi, palo mi je na pamet da bi ukrajinske klinike za plodnost mogle poslužiti kao dobra platforma – ili metafora ili alegorija – za takvu priču, s time da sam se odlučila fokusirati na donatorice a ne na klijente. Ovaj roman proizašao je iz te minidrame.

Zanimljivo je da ga sve zapadnjačke kritike opisuju kao distopiju. Čini se da zapadni čitatelji nisu u stanju povjerovati njegovoj istini, ili zatvaraju oči na to kako su oni sami prikazani u njemu?

- To je i mene iznenadilo. Pretpostavljam da je stvar u tome da je istočnoeuropska realnost naprosto previše za njih. A možda je riječ o tome da, ako uvjeriš sebe da je riječ o distopiji, ne moraš osjećati ni preuzeti odgovornost.

Nakon ruske invazije na Ukrajinu, "Pseći park" dobiva dodatnu težinu, kao roman koji štošta može objasniti. Mi koji dolazimo iz zemalja koje znaju što znači komunizam i koje su taj komunizam preživjele, u stanju smo prepoznati psihološke nijanse vaših likova, njihovih života. No, koliko su oni bliski primjerice finskim čitateljima? Kako finski čitatelji reagiraju na finsku obitelj iz romana?

- U Finskoj ne postoji javni diskurs o toj temi iz pozicije klijenata – oni ne pričaju o tome, preferiraju da to ostane u sferi privatnoga, što je razumljivo. No, zato ne postoji priča koja kola u široj javnosti, oni nemaju lice, ne daju intervjue, što drugim riječima znači da se o tome ništa ne zna, pa ih čitatelji ne prepoznaju kao "svoje", iako jedna od agencija ima čak i ogranak u Finskoj. Ali postoji još nešto; mislim da klijenti često sebe doživljavaju kao dobročinitelje koji zapravo pomažu siromašnim ženama. A budući da ne postoji međunarodna kontrola te industrije, ne postoje statistike, ne postoje općeprihvaćena etička pravila. To također znači da je dominantna priča ona zapadnih klijenata, budući da ni organizacije za zaštitu ljudskih prava nisu pokazale osobit interes za ovu problematiku.

Je li vaša knjiga pridonijela podizanju opće svijesti?

- Voljela bih da je tako, ali u ovome se trenutku toliko toga događa u svijetu da se bojim da ta tema nije nikome prioritet.

Frapirala me ženska nesolidarnost, perpetuiranje kruga patnje u kojemu se čini da žene spremno sudjeluju. Kakav je to svijet u kojemu je 'žena ženi vuk'?

- Morate shvatiti da te žene žive u svijetu u kojemu nisu dostupne usluge socijalne države; one naprosto moraju naučiti preživjeti kreativno koristeći se onim što im je na raspolaganju. Svote koje dobiju od zapadnih klijenata za njih su ogromne, a za zapadnjake, to je ništa. Međutim, zanimljivo je da su vlasnici agencija uglavnom muškarci, poduzetnici koji su, kad su Indija i Tajland 2015. zabranili surogatstvo za strance, naprosto svoj biznis preselili u Ukrajinu. Naravno da sva zarada ide njima, a ne Ukrajini. Početak invazije lansirao je mnoge od tih agencija na naslovnice novina, jer su imale puno djece u skloništima a nedovoljno medicinskog osoblja da se o njima brine. Istodobno, u zemljama klijenata nastala je panika oko toga što se zbiva s njihovom djecom. Tako da se podiglo dosta medijske prašine. No, ne znam što se dalje događalo. Vjerojatno su preselili biznis u neku treću zemlju.

Najveći dio "Psećeg parka" odvija se u 1990-ima i 2000.-ima; u međuvremenu se u Ukrajini dogodila revolucija 2014. u kojoj su žene odigrale ključnu ulogu; je li to ipak dovelo do preslagivanja ženskih pozicija u društvu?

- Nakon revolucije žene su se aktivno uključile u civilno društvo, a mnogo se toga promijenilo i u smislu da je omogućen rad brojnim nevladinim organizacijama, što prije nije bilo moguće. Kad je počeo rat, mnoge su se žene aktivno uključile u obranu, što je također posredovalo velike promjene – danas u ukrajinskoj vojsci postoje žene generali i žene čine oko 25 posto ukrajinskih obrambenih snaga. Ukrajinska vojska doista ima priliku, nastavi li s takvom praksom, postati jedna od najegalitarnijih u svijetu, uz izraelsku.

Puno je slojeva u romanu; svakako prepoznajem i tipično istočnoeuropski, snažan osjećaj obiteljske odgovornosti koji, međutim, obiluje golemim potencijalom za izdaju.

- U društvu u kojemu ne možete vjerovati institucijama, obitelj je jedino na što se možete osloniti; ako ne pomognete jedni drugima, tko će vam pomoći? Posve drugačije nego u Finskoj, pa čak i Estoniji, gdje mladi s lakoćom odlaze od kuće, naprosto zato što mogu. U Finskoj nitko nema baku koja živi u istom kućanstvu, to se naprosto ne događa. Često me pitaju je li to nešto tipično istočnoeuropsko, ali mislim da je to samo jednostavno stvar siromaštva.

Zatim, tu je i tema povratka; čini se da potpuni bijeg nije moguć, kao ni potpuni povratak?

- Povratak kući vječna je tema globalne povijesti migracija. Izbjeglice uvijek razmišljaju o povratku kući, čak i onda kada više ne postoji kuća u koju bi se mogli vratiti. Riječ je o stavu, mentalitetu, nečemu što se nasljeđuje, prenosi s koljena na koljeno, s generacije na generaciju. Te se priče mogu razlikovati; ponekad se roditelji žele vratiti a djeca, koja su se rodila i odrasla u novoj domovini, ne. Svaka zemlja ima svoju priču o povratku, o muškarcima koji se vraćaju iz rata, a ja sam tražila priču o povratku kući iz pozicije baltičkih zemalja, jer kada razmišljate o Drugom svjetskom ratu, za Baltik je taj rat završio tek u devedesetima, kada je okončana sovjetska okupacija, kad je otišla sovjetska vojska. Zato mi je odmah bilo jasno da, želim li napisati priču o povratku iz baltičke perspektive, ona se mora odvijati u devedesetima. Što me nagnalo da razmišljam o svim onim ljudima koji su otišli zajedno sa Sovjetima - svi oni koji su služili u sovjetskoj vojsci, ali i mnogi koji su se preselili u baltičke države za vrijeme okupacije. Bilo je to vrlo neobično doba, Estonija se odjednom ispraznila. Nije više bilo turista iz drugih dijelova Sovjetskog Saveza, ni stotina tisuća vojnika, svi su nestali, odjednom kao da je nastupila tišina, činilo se sve užasno prazno jer su ostali samo Estonci i oni koji su željeli ostati. A svi ti ljudi koji su otišli nisu nikada postali dijelom književnoga svijeta svojih privremenih domovina, oni ne postoje kao primjerice estonski književni likovi. Odlučila sam da ih ja uvedem kao likove, da upravo to bude moja verzija baltičke priče o povratku kući.

Koliko su slične odnosno različite postsovjetske priče Estonije i Ukrajine?

- Ključna je razlika ta da je Estonija svoju nezavisnost ostvarila kroz "Raspjevanu revoluciju", kao uostalom i Latvija i Litva; te su se zemlje za nezavisnost izborile revolucijom. U Estoniji je to pritom bila i revolucija bez prolivene kapi krvi, što je zapravo prilična rijetkost. Revolucija je značila da je stari bog svrgnut sa svoga trona, i da su se uzdigli novi političari, nova zakonodavna vlast. Ali u Ukrajini je ta tranzicija na nezavisnost bila drugačija, jer su tamo komunisti uvidjeli da će, ukoliko ne podrže nezavisnost, izgubiti moć, a budući da su željeli zadržati svoju moć, podržali su nezavisnost. To je pak značilo da su u toj zemlji stari bogovi ostali tamo gdje su i bili, i tako su oni bili ti koji su stavili svoje šape na sve prirodne resurse, jer kad je počela privatizacija, to su najprije mogli oni koji su bili u pozicijama moći, dakle, stari bogovi, koji su postali vlasnici rudnika, tvornica, vojne industrije. To je recimo ključna razlika između Ukrajine i drugih baltičkih zemalja. Naravno, u drugim zemljama i nije bilo nikakvih prirodnih resursa za koje bi se vrijedilo boriti, ali u Ukrajini ih je bilo poprilično, što je naravno utrlo put raširenoj korupciji. Većina današnjih oligarha svoje je bogatstvo stekla upravo tako.

Postkolonijalno razdoblje nakon raspada SSSR-a jedva da je i završilo, a Europa se već našla na novoj prekretnici. Čini se da mi sada doslovce živimo ono što će se nakon određenog protoka vremena nazivati povijesnim okolnostima. Kako biste opisali sadašnji trenutak?

- Još se uvijek nalazimo u postkolonijalnom razdoblju, ono nije završilo. A za ovo vrijeme danas mislim da za sada još ni nemamo riječ, jer još nismo ušli u poslijeratnu fazu.

No svjetski su sustavi, čini se općeprihvaćenim, u kaotičnu fazu ušli odavno, Europa se vratila godinama unatrag – u ovim turbulentnim vremenima, sve je moguće. Jesmo li na rubu kolapsa, urušavanja? Plašite li se crnih scenarija?

- Ne, uopće ne. Ali Putin, naravno, računa na to da će se Europa i svijet umoriti od ove situacije, da ćemo se umoriti od pomaganja Ukrajini, i vjerojatno se također oslanja na buduće izbore u drugim zemljama jer, kao što znate, u demokratskim se sustavima vlade mijenjaju. A ako pogledate malo u prošlost, jasno vam je da uopće nije ludost nadati se da će se tako nešto i dogoditi, jer Rusija već jako dugo vremena prolazi nekažnjeno i uvijek se izbori za svoju poziciju, što god napravila. Tako da se ne bismo trebali iznenaditi ako Putin naprosto čeka da se mi počnemo međusobno svađati.

Prilikom svojeg posljednjeg gostovanja u Zagrebu rekli ste kako je poznavanje prošlosti preduvjet da spriječimo ponavljanje istih zločina u budućnosti. Objašnjava li upravo ta vrsta neznanja spremnost današnjih Rusa da podrže politiku temeljenu na lažima, prije svega da je Rusija žrtva ugrožena od stranih sila?

- Definitivno. U 90-ima je bilo jedno kratko razdoblje kada se moglo slobodno istraživati i govoriti o zločinima komunističkog doba, no to nije urodilo nekim plodovima. Čak ni zapadne zemlje nisu bile za to. Stvar s Rusijom – Sovjetskim Savezom i ruskim carstvom prije njega – jest ta da Rusi sebe vide kao osloboditelje; svi Rusi odrasli su na tom nacionalnom mitu, da oni imaju obavezu osloboditi druge, osloboditi svijet, od čegagod. A kad je nacionalni mit tako snažan, jako ga je teško demontirati, svakako ne unutar jedne generacije. Osim toga, da bi se tako nešto i dogodilo, čitavo društvo mora pristati na promjenu, od vrha do dna. Dakle, govorimo o tako kolosalnoj promjeni koja u ruskom društvu, barem u ovom trenutku, naprosto nije moguća.

Kao što ste spomenuli, vlade se mijenjaju i to, kako vidimo, mnoge u smjeru desničarskih populističkih politika. Neki povjesničari tvrde da je nacionalizam u zemljama bivšeg komunističkog bloka proizvod upravo demokracije – kad se pojavila demokracija, stranke i politički vođe počeli su politiku percipirati unutar nacionalnih parametara, što se pokazalo kao plodno tlo kod naroda kojima je u komunizmu sustavno uskraćivano uravnoteženo poznavanje vlastite povijesti. Je li to ono što se dogodilo?

- To je jako dobro sročeno. Ali mislim da moramo biti vrlo oprezni oko toga koje riječi koristimo kad govorimo o nacionalizmu, jer se upravo takvom retorikom služi Rusija šireći dezinformacije o opasnim nacionalizmima u istočnoeuropskim društvima. George Orwell je to vrlo lijepo sročio kad je rekao da postoji patriotizam, koji je dobar za naciju, a onda i nacionalizam, koji neprekidno teži širenju. Zato uvijek nastojim biti vrlo oprezna s tim kako i koje riječi koristim jer da nema patriotizma, ne bih imala jezik na kojemu pišem – kad Finci ne bi čuvali svoj jezik i štitili ga, taj bi jezik nestao. Tako da u tom smislu mislim da trebamo biti vrlo pažljivi s riječima, osobito danas, kada je desničarski nacionalizam puno popularniji u velikom broju zapadnih zemalja nego u istočnoj Europi – sjetite se samo Italije, a ne zaboravimo ni Trumpa. Isto tako, mislim da se puno toga pogrešno shvaća kad se govori o istočnoeuropskim zemljama, o njihovu razvoju, da se dovoljno ne naglašava njihov napredak po pitanju ravnopravnosti žena. U istočnoeuropskim zemljama općenito ima puno više žena u politici, uključenih u aktivnosti civilnog društva i u procese donošenja odluka. Mislim da se napredak dogodio puno brže nego u starim demokracijama.

To je možda dio ostavštine socijalističke ideologije društvene ravnopravnosti, ali istočnoeuropska su društva i dalje prilično konzervativna kad je riječ o ženskim pitanjima, mislim da i dalje postoji potreba za aktivnom borbom.

- Apsolutno ste u pravu. Ali kada uzmete u obzir temu abortusa u SAD-u, jasno je da konzervativizma ima posvuda. Ne postoji pravilo prema kojemu su ženska prava u zapadnim zemljama automatski na izvrsnoj razini, i svakako ih ne bi nigdje trebalo uzimati zdravo za gotovo. Zapravo je jako teško reći koliko bi konzervativizma bilo u istočnoeuropskim društvima da nema utjecaja crkve i Rusije. Crkva podržava ono što ona naziva tradicionalnim vrijednostima, a onda je tu i Rusija – uklonite to dvoje i što dobijete?

Društvena klima u Europi već godinama izaziva strah od urušavanja humanističkih ideja koje su u korijenu demokratskih društava. Ima li novi rat na granicama Europe potencijal obnove izgubljenog zajedništva?

- Apsolutno da. U prvome redu, mi smo danas puno svjesniji ruskog financiranja desničarskih stranaka u europskim zemljama, što se prije samo po sebi nije uopće doživljavalo kao prijetnja. Prije samo nekoliko godina, to se nije smatralo problemom, ali mislim da je sada itekako svima jasno, da svi razumiju da to jest problem. Isto tako, mislim da smo shvatili koliko ruski novac utječe na toliko puno stvari. To što smo toga postali svjesni definitivno je dobra stvar, kao i to što smo osvijestili primarnu misao vodilju ruske vanjske politike, a to je stvarati kaos i pokušavati utjecati na politiku drugih država. A što smo toga svjesniji, bolje smo opremljeni da se s time obračunamo.

Na koji način liberalna ljevica može umanjiti utjecaj nacionalističke desnice?

- Prvo što bismo trebali je riješiti se ruskog novca. To bi bio dobar početak. Moram reći da nisam bila toliko iznenađena ruskom invazijom koliko sam se čudila kako je moguće da si je jedna Njemačka dopustila da postane toliko ovisna o ruskim energentima. To je dosta teško shvatljivo.

Je li slično i s Finskom?

- Ne, mi smo se okrenuli u smjeru energetske neovisnosti, ali i mi imamo velike tvrtke koje su sva svoja jaja stavile u rusku košaricu, i sad su u velikim problemima.

Finska će uskoro, kao i Švedska, formalno postati punopravna članica NATO-a. Podupiru li Finci članstvo u NATO-u?

- NATO nikada nije bio ovako popularan u Finskoj. To se preko noći promijenilo.

Je li to zbog straha? Mislite li da postoji realna opasnost širenja sukoba na sjever Europe?

- Ne bih rekla da je riječ o strahu, mi ne koristimo tu riječ. Stranci uvijek postavljaju to pitanje straha, što je za nas vrlo neobičan koncept, jer mi tamo živimo oduvijek, a ne možeš vječno živjeti u svakodnevnom strahu. Unatoč finlandizaciji i drugim kompliciranim temama koje imamo s Rusima, Finska je oduvijek imala dobre obrambene snage i to nitko nikada nije dovodio u pitanje, čak i dok su druge zemlje reducirale svoje vojske.

Ima li ovaj rat potencijal uzrokovati trajni raskol između Rusije i ostatka Europe?

- 'Trajno' je jako snažna riječ. Ali sjetite se Sjeverne Koreje.

Rat u Ukrajini služi kao surovi podsjetnik na trajnost represivnih struktura na prostorima Istočne Europe, na mehanizam totalitarne svijesti koji se svako toliko pokrene, perpetuirajući ideološka pozicioniranja. Koja je u tom smislu uloga književnosti? Može li književnost posredovati stvarne promjene?

- Svaka zemlja ima svoje potrebe od književnosti. Književnost može biti vrlo revolucionarna u smislu da može pomoći ljudima da zamisle različite budućnosti, a kada nešto zamislite, to je već korak bliže stvarnosti. Ruska književnost u ovome trenutku ne nudi ništa takvoga, ne nudi viziju za budućnost bez Putina ili bez nekoga poput njega. Nema ničega što bi moglo razotkriti mitove, ničega što bi ih dekonstruiralo i ponudilo nešto zauzvrat. Književnost to može, ali ruski suvremeni pisci to ne čine. Čak ni ruska oporba ne nudi viziju budućnosti u kojoj se Rusija ne sprema na novu ekspanziju. Naprosto, za njih takva budućnost ne postoji, pa je ljudi ne mogu ni zamisliti. A ako nešto ne možete ni zamisliti, i ako ne postoji tradicija razmišljanja o budućnosti koja bi bila drugačija, onda ne ostaje ništa.

Što je s vašom vlastitom mitologijom – odakle dolazite, koje su vas priče o obiteljskoj povijesti, nacionalnoj povijesti, ali i izmišljene priče, oblikovale?

- U mojem je životu jako važnu ulogu odigrala estonska književnost, jer u Estoniji je kultura bila uvijek dio otpora. Da Estonija nije imala vlastitu književnost, nisam sigurna da bi uspjela preživjeti rusku okupaciju i očuvati svoj identitet. Naravno da su postojala ograničenja, ali kultura je uvijek održavana na životu. Tako da Estonci nemaju problem s identitetom, oni se ne moraju pitati tko su – mi znamo tko smo. Za razliku od Rusije, koja ima svoju kulturu ali je ne koristi kako bi odgovorila na pitanje 'tko smo mi', jer je odgovor uvijek isti: 'Rusija je carstvo'.

Može li se usporediti finska književna tradicija s estonskom?

- Ljudi često pretpostavljaju da je Estonija razlog zašto pišem o nedavnoj prošlosti, ali zapravo Estonci pišu manje povijesne fikcije nego Finci. Zašto je to tako? Odgovor je opet: Rusija. Prvi finski povijesni roman napisan u 19. stoljeću bavio se razdobljem ruske invazije u 18. stoljeću, poznatom kao Veliki gnjev. Otuda kreće tradicija finskog povijesnog romana. Vjerojatno najpopularnija tema je Zimski rat, u kojemu smo izgubili Kareliju, koja je sada dio Rusije. Pola milijuna Finaca tada je emigriralo u matičnu zemlju no, zahvaljujući književnosti, iako smo taj dio svoje zemlje izgubili, on nije nestao iz naše kulture.

Koliko je "finlandizacija", odnosno, neutralnost koju je Moskva nametnula Finskoj nakon Drugog svjetskog rata oblikovala javni diskurs, a time i kulturno polje?

- Finlandizacija je za nas značila vrlo stroge uvjete mirovnog sporazuma, na koje smo morali pristati. Provodila se politika kojom se brisalo antisovjetsko raspoloženje iz političke i kulturne sfere. Finska je politika morala slijediti preporuke Sovjetskog Saveza, što se poprilično odrazilo na praktički sve. Ukinute su mnoge nevladine udruge i kulturna društva, prilagođen je školski kurikulum. Jasno, to se osjetilo i u izdavaštvu – Solženjicinov "Arhipelag Gulag" u Finskoj nije mogao biti objavljen, a film po njegovu romanu "Jedan dan u životu Ivana Denisoviča" u Finskoj je bio zabranjen. Mnogi su ga pokušali gledati preko švedske televizije, ali im je prijenos blokiran. Dakle, sve to stvorilo je vrlo partikularnu kulturnu klimu, u kojoj je bilo zabranjeno u javnosti govoriti išta negativno ili kritičkim tonom o Sovjetskom Savezu. Niste smjeli javno reći da Rusija predstavlja prijetnju, jer biste odmah bili proglašeni rusofobom. Naravno da se to prelilo dalje kroz desetljeća. Zbog finlandizacije je postalo vrlo komplicirano javno govoriti o Rusiji. No, u književnosti možete reći što god hoćete. Mislim da je to isto dio naše nacionalne samoobrane, da književnost govori ono što se političari ne usude. Fikcija može ponuditi i druge alternative.

Kako Finci sada govore o Rusiji?

- Finci vole reći da znaju što je Rusija. Volimo se hvaliti time, smatramo sebe velikim stručnjacima po pitanju Rusije, što naravno nije točno. Prave se stručnjake pak redovito ismijavalo, marginaliziralo, nazivalo rusofobima. Kao i kad biste izjavili da je Rusija započela rat ili da ubija svoje novinare (što je činjenica). Jedan uvaženi energetski stručnjak odavno je upozoravao da Rusija koristi energente kao oružje i svi su mu se smijali, političari su dovodili u pitanje njegovu kompetentnost. Naravno, od veljače ove godine nitko ne postavlja pitanje njegove stručnosti. Sve se to prije deset mjeseci promijenilo. Sada više finlandizirani političari nisu toliko popularni, dapače, doživljava ih se kao neku vrstu izdajica.

Vjerujete li u tom smislu u 'književni moral' kao snažnu silu oblikovanja osobnog morala pojedinca?

- Definitivno, jer bez obzira na dominantne javne kulturne i političke narative, istodobno postoji književnost, koja nudi druge priče, tako da bismo čak mogli govoriti o postojanju neke vrste dvostrukog standarda. To je jako bitno i u emocionalnom smislu, da možete sve što se događa oko vas procesuirati kroz književnost čak i ako se ne možete identificirati s onim što govore političari. Književnost nam tako pomaže da se ne osjećamo samima.

Što trenutno čitate?

- Divnu knjigu, "La plus secrète mémoire des hommes" francusko-senegalskog autora Mohameda Mbougara Sarra, za koju je dobio nagradu Goncourt. Obožavam je, iako sam u početku bila prilično skeptična jer mi se uvijek čini da su pisci koji pišu o pisanju naprosto samo lijeni, da je to znak lijenosti i nesposobnosti da promatrate svijet izvan vašeg mjehurića. Ali ovo je knjiga o pisanju i knjiga o knjizi i knjiga o apsolutno svemu, i apsolutno je divna.

Gdje vi pronalazite svoje teme? Što vas potiče na pisanje?

- To može biti bilo što, ali obično je riječ o nečemu što mi se učini da je potrebno istražiti. Definicija povijesnog romana u sebi nosi neku vrstu paradoksa, jer povijesni roman uvijek je na neki način prikaz suvremenog svijeta, budući da vi kao pisac živite u ovome svijetu i, kako god okrenete, pišući o povijesti, zapravo reagirate na vlastitu stvarnost. Roman "Kad su golubice nestale" objavila sam 2013., nakon što mi je postalo jasno da zapadne zemlje naprosto ne razumiju ruske operacije širenja dezinformacija, da nisu uopće u stanju shvatiti hibridne operacije dezinformiranja i širenja lažnih vijesti; da nemaju alate čak ni da o tome razgovaraju, pa su to proglasile novim fenomenom. Priča se najvećim dijelom odvija u 1960-ima i bavi se aktivnim KGB-ovskim mjerama falsificiranja povijesti, što je nešto što Rusija radi već desetljećima. Napisala sam taj roman kako bih pokazala da je zapravo riječ o jako dugoj ruskoj tradiciji, na što je Zapad ili zaboravio ili ga prethodno nije ni zanimalo. S "Psećim parkom", bila sam frustrirana time što su zapadne zemlje zaboravile na rat u Ukrajini 2014., i što ponovno dopuštaju Rusiji da prođe praktički potpuno nekažnjeno. Isto tako, primijetila sam da su ljudi počeli zaboravljati što je uopće dovelo do tog rata, a ako ste zaboravili zašto je počeo rat, onda ćete možda sve potpuno krivo shvatiti. Tako da je taj roman bio moja reakcija na to. A napisala sam ga i zato što mi je dosadilo uzalud čekati da finski izdavači počnu objavljivati knjige ukrajinskih autora.

Morate li jako puno istraživati za svoje romane? Pretpostavljam da vam vaše estonsko porijeklo s majčine strane pomaže bolje shvatiti ljude koji potječu iz neslobodnih društava. Smatraju li vas vaši prijatelji čudakinjom koja se bavi čudnim temama?

- (Smijeh) Istraživanje je super ali naravno da moram tražiti i pomoć drugih, između ostalog i zato što morate točno znati što tražite. Ne možete samo ušetati u neki arhiv ili biblioteku, očekujući da ćete se već snaći u gomili informacija. Prvo morate imati priču da biste znali što tražite, kakvu vrstu informacija trebate. Ali i jako je teško točno odrediti kada zapravo počinje rad na nekoj knjizi. Recimo, u romanu "Kad su golubice nestale" glavni je lik osoba koja radi za KGB. Napisala sam ga zato što sam bila bijesna na zapadnjačku ignorantnost prema kagebeovskim metodama, ali zapravo sam oduvijek znala da želim pisati o ljudima koji rade u takvim sustavima, jer sam uz njih odrastala: oduvijek sam bila svjesna da se naši telefoni prisluškuju, da nam se pisma presreću, da nas neprekidno motre ljudi bez lica. Dugo sam planirala dati književno lice tim nevidljivim ljudima.

Kad je riječ o društveno angažiranom stavu, u spoju književnosti i životne prakse, mislite li da mora postojati granica između političkog i osobnog, da književnost mora biti politična da bi bila dobra?

- Ne, ali isto tako ne mogu uopće shvatiti kako bilo koja knjiga može biti oslobođena političkog, jer svaka pojedina riječ u njoj predstavlja političku odluku, a svaka riječ je stvar osobnog izbora pisca. Svaka priča koju pisac odluči ispričati stvar je odluke koja kaže: ovo je dovoljno bitno da bude objavljeno, ili: ova tema mi je dovoljno važna da potrošim nekoliko godina pišući o njoj, ili: smatram ovo dovoljno važnim da mogu očekivati da će neko doista platiti da pročita o tome u mojoj knjizi. A te riječi koje birate, te priče koje pričate definiraju realnosti, grade budućnosti. Tako da uopće ne vidim kako bilo tko može išta napisati i pritom izbjeći da bude u određenom smislu političan.

Promatrajući aktualna zbivanja u Europi, je li došlo vrijeme za neke nove priče, neke koje bi imale snagu natjerati nas da se ponovo zapitamo, kako je rekao Dostojevski, "koliko je čovjeka u čovjeku i kako zaštititi tog čovjeka u sebi"?

- Kakav predivan citat. Znate, Revolucija dostojanstva tako se zove upravo zato što nije sve na prodaju. Sloboda nije na prodaju, iako Putin i njegov režim očekuju da jest. On je jako puno novaca uložio kako bi potkupio Ukrajince, ne bi li mogao jednostavno ušetati u tu zemlju na čelu pobjedničke povorke. Putin i njegovi pajdaši su uložili jako puno novca u to da utječu na Europu, financirajući različite stranke i organizacije, kupujući toliko svega, i prilično sam uvjerena da su to radili jer su bili posve sigurni da je sve na ovom svijetu na prodaju. Sada je došao trenutak da im pokažemo da nije tako.

Znači, optimistični ste da se neće dogoditi da se svijet naprosto umori od pomaganja Ukrajini?

- Kao prvo, mnoge si zemlje ne mogu priuštiti da se umore, jer je to i za njih pitanje opstanka. Ali, naravno, ni taj scenarij nije nemoguć. No, zamislite samo koje bi bile posljedice za europsku svijest o sebi kad bi se pokazalo da je Putinov režim bio u pravu, da sve doista jest na prodaju? Što bi to značilo za naš identitet, što bi ostalo od našeg samopoštovanja? U jedno sam ipak sasvim sigurna – nema suvremenog političara koji nije svjestan da će se o njemu pisati biografije. Ne smijemo smetnuti s uma taštine političkih vođa. Pitanje je: na koji način žele biti upamćeni, što žele da piše na njihovoj stranici Wikipedije? Mogla bih se kladiti da većina njih želi biti na pravoj strani povijesti. Naravno, drugo je pitanje je li njihova prava strana i moja prava strana. I Putin želi biti na pravoj strani (svoje) povijesti. On sebi na ovaj način gradi nadgrobni spomenik.