Rodio se 1981. u Mumbaiju, u Indiji. Debitirao je 2005. godine romanom "Nekad su stvari ljepše ako ljudi o njima klepeću". Pod pseudonimom Sieger Sloot objavio je roman "Stand-in". Slavu mu je donio roman "Mama Tandoori" (2010.), koji je postao bestseler u Nizozemskoj i Italiji, s više od 100 tisuća prodanih primjeraka. Roman "Sladoledari" (2015.), također preveden na niz jezika, autoru je donio nagradu za najbolje književno djelo za mlade u nizozemskom govornom području Dioraphte Literatour Prijs. Napisao je ukupno osam romana, među kojima se još ističe "Čudo koje se nije dogodilo" (2016.).

Ono što je kao uspješan i čitan pisac Ernest van der Kwast otkrio jest – dosada. Ako ste bogati i živite u bogatom društvu i nikada se ni zbog čega ne morate brinuti, vaš je život, pokazuje se, prilično predvidljiv. To ga je nagnalo da se zapita – u čemu je smisao? Je li smisao imati sve? Što je sreća? Je li sreća imati sve? Što bi se dogodilo kad bih se počeo baviti nečim za što nisam siguran hoće li uspjeti?

U potrazi za odgovorom na to pitanje, u Rotterdamu, gradu u kojem živi, pokrenuo je projekt za pomoć mladima s različitim problemima u rasponu od financijskih teškoća i kriminala do ovisnosti. A onda je napisao i roman, "Ilyas" (2020.), u kojemu istražuje u kolikoj mjeri uopće možete pomoći drugome, što zapravo znači istinski gledati i slušati Drugoga, te koliko smo doista spremni izaći iz svoje zone komfora.

Glavni lik "Ilyasa" je ugledni kustos Peter Lindke, koji dobiva otkaz nakon nastupa u popularnom TV showu gdje izražava svoje neslaganje oko općeprihvaćene autentifikacije novootkrivene Rembrandtove slike. Njegov svijet više nisu muzej i slike, već obitelj od koje se otuđio i kuća u kojoj se ne snalazi. Ostajući svakodnevno sam nakon što njegova supruga Kee i djeca odu svatko svojim putem, Peter otkriva da njegovu kuću već godinama redovito čisti imigrantica Djemine, koju muče njemu nezamislivi problemi. Uz nju, Peter počinje otkrivati nove svjetove i po prvi puta u svojem životu shvaća da, iako je dobar čovjek koji odvaja smeće, biciklira na posao i uči svoju djecu da poštuju sve ljude, nikada nije istinski vidio te druge ljude, one koji nisu toliko privilegirani kao on i njegova obitelj. Peter Lindke sada se pita je li on doista dobar čovjek i je li njegov novi poziv pomaganje ljudima u nevolji koji su mu potpuni tuđinci. Njegovo samopouzdanje nakon što uspješno pomogne riješiti Djeminine probleme poljuljat će mladić Ilyas…

Knjigu je upravo objavio nakladnik Fraktura u prijevodu s nizozemskog Josipe Dvoraček Užarević, a o njoj je Ernest van der Kwast govorio u srijedu, 7. rujna, u programu Dvostruki portret Frakturina 10. Festivala svjetske književnosti, u kojemu u Knjižari Fraktura u Zagrebu gostovao s domaćom spisateljicom Sandrom Antolić. Tim povodom popričali smo s autorom.

Središnja tema "Ilyasa" je kriza braka, koja se u širem smislu može shvatiti kao metafora krize društva. Koliko su glavni protagonisti toga braka, Peter i njegova žena Kee, tipični Nizozemci, i koliko su problemi s kojima se suočavaju simptomatični za suvremeno nizozemsko društvo?

Peter i Kee su tipični pripadnici nizozemske više srednje klase. U Nizozemskoj je jako puno ljudi poput njih, ljudi kojima je sve dostupno i kojima je glavni problem vrijeme, kojega nemaju, jer puno rade i imaju malu djecu. No, oni se isto tako uopće ne razumiju, udaljili su se i ne uspijevaju se pronaći, ne susreću se, iako žive u istoj kući, a to je također nešto čemu ovdje često svjedočimo: sve je više distance među ljudima, nema susreta, što znači i da nema istinskoga upoznavanja. A prema nepoznatome smo skloni gajiti predrasude. Isto se događa na široj društvenoj razini: različite se skupine ne susreću, ne ulaze u interakcije, pa se i ne mogu razumjeti. Ako imate sve, u Nizozemskoj možete savršeno živjeti u svojem mjehuriću, ne znajući što znači živjeti u siromaštvu, svakoga se dana boriti za golu egzistenciju. Mark Rutte, nizozemski premijer već više od 12 godina iz ljevičarske Narodne stranke za slobodu i demokraciju, svjestan je da siromaštvo postoji, no nisam siguran da on doista razumije što to stvarno znači kad morate odlučiti hoćete li upaliti grijanje ili skuhati topli obrok, što je za mnoge ljude ovdje trenutno realnost. Naravno, ako imate sve, lako je misliti da je Nizozemska divna zemlja, i ona to i jest, ali samo kad imate određeni životni standard i nemate nikakvih briga. A ako tako nastavljate živjeti u svojem mjehuriću i nikada ne susretnete te druge ljude, ne možete ni razumjeti kako im je. Osim toga, čak i ako ste svjesni postojanja tih problema, znati i osjećati dvije su potpuno različite stvari. U ovom sam romanu stvorio interakciju između njih: Paul i Kee imaju sve i doseljavaju u novo susjedstvo, koje moraju dijeliti s ljudima koji nemaju ništa. S time da su sada oni pridošlice – pridošlice u ovoj knjizi nisu imigranti, nego ljudi koji su se doselili iz drugih četvrti, a starosjedioci su imigranti koji tu žive već desetljećima.

Peter i Kee svrstavaju se u tzv. "novi narod", što je odličan izraz koji ste skovali za generaciju "osviještenih" bogatih zapadnjaka koji se klanjaju bogu političke korektnosti, ekološke osviještenosti, ravnopravnosti i inkluzije, dok su zapravo oni sami utjelovljenje i izvor nejednakosti u odnosu na svoje susjede. Je li istinsko zajedništvo ipak utopistička ideja?

Nije, jer već su danas vidljive razlike u usporedbi s vremenom kada je primjerice u školu išao moj otac, koji sada ima 70 godina. On je išao u etnički posve "čist" razred; u moje su vrijeme razredi bili mješoviti, dok moja djeca danas idu u razred s mališanima toliko različitih pozadina da ih je nemoguće pobrojati. Tako da mislim da boja kože i rasa više uopće nisu bitni, a kulturološke razlike postoje uvijek, kao što postoje kulturološke razlike između vas i mene, ili između mene i moje partnerice Talijanke. Problem su predrasude; bojimo se ljudi drugačije boje kože, bojimo se ljudi koji nose turbane ili hidžabe, ali zapravo, čim započnete s njima razgovarati, shvatite da i nisu toliko različiti od vas – i oni žele najbolje za svoju djecu, i oni žele raditi – i rade, i oni imaju smisla za humor i vole sportove. Dakle, ideja nije utopijska, a kako ne bi postala utopijska, potrebno je imati društvo koje svima daje jednake šanse, ne samo onima koji su se već rodili privilegirani.

Novi narod ni za što se ne bi odrekao svojih povlastica, koje i ne shvaća kao povlastice, nego kao teško zasluženo pravo. Kao što sami polu-ironično komentirate u knjizi: Zar bogati već nisu dali svoj prilog boljem svijetu glasajući za ljevicu te biciklirajući na posao? Preko Petera vi na to društvo gledate donekle objektivno, izvana, no čini se da je on u svojim promišljanjima prilično usamljen. Je li taj moj dojam točan? Doista, nisu li "bogati već dovoljno dali"? Što bi još po vama trebali dati?

Bogati plaćaju porez i kupuju organsko povrće ali ono što im nedostaje je briga za druge. Jednostavno, stalo im je jedino do njihove vlastite društvene skupine. Rado će odvesti svoju djecu i njihove prijatelje na kvartovski nogometni turnir, ali to je sve. Ono što primjećujem kod ljudi svoje generacije – a ja sam još uvijek prilično mlad, svakako sam mlađi od Petera i Kee; ono što vidim kod svojih prijatelja i kolega jest da su preokupirani sobom i svojim životima, a njihovi životi nisu baš neka teška borba: svi odreda mogu si priuštiti najnoviji model iPhone-a i vjerojatno ga svi odmah i kupe, no da li im to stvarno treba? Trebaju li putovati barem četiri puta godišnje na egzotične godišnje odmore? Ne kažem da to ne bi smjeli, samo mislim da bismo se svi trebali zapitati zbog čega nas uopće nije briga što se događa s ljudima koji žive 400 metara niže niz ulicu? Mislim da moramo i možemo učiniti puno više za druge, a briga za druge je vještina, nešto što se mora naučiti – moramo svoju djecu učiti da nisu samo njihovi životi ti koji se broje.

"Ilyas" je iznad svega kritika zapadnjačkoga konzumerizma. Nizozemska – koju možemo shvatiti kao metaforu razvijenog zapadnog svijeta – prikazana je kao zemlja ozbiljnih društvenih neravnoteža gdje kontrolirana gentrifikacija dodatno osiromašuje već marginalizirane skupine. Koliko je ozbiljan taj problem? Jeste li zabrinuti za budućnost takvoga društva?

Mi ne živimo u segregiranim zajednicama, kod nas nema četvrti opasanih visokim zidinama u koje ne možete ući nepozvani, ali bez obzira na to, društvo je itekako segregirano. U Rotterdamu svaki peti čovjek živi ispod ruba siromaštva – to bi za jednu zapadnu zemlju trebalo biti nezamislivo. Mnoga djeca idu u školu bez doručka, jer za njih naprosto kod kuće nema doručka. Bojim se da će se te razlike u budućnosti dodatno povećati. A to je, vjerujem, samo stvar političke odluke. Politika je ta koja je u ovoj zemlji dovela do toga da su ljudi koji su prije deset godina imali novaca, sada postali bogati, a oni koji ga nisu imali, postali su još siromašniji, i ne mogu se nikako iskobeljati iz te spirale neimaštine. Evo, uzmite moj primjer: kuću u kojoj živim kupio sam prije deset godina za 200 tisuća eura, a ona sada vrijedi najmanje 700 tisuća eura. Dakle, u deset godina zaradio sam 500 tisuća eura samo time što sam ovdje živio. To je apsurdno. Ne treba mi toliki novac, ne želim ga. S druge strane, ako unajmljujete stan jer nemate novaca da ga kupite, ne ostvarujete to povećanje bogatstva, a plaćate rentu koja je viša od moje rate kredita! Zašto bi bogati trebali postajati još bogatijima kada je očito da bi novac trebao ići prema ljudima koji nemaju, i koji žive na rubu siromaštva?

Koliko vaše miješano porijeklo utječe na to kako promatrate stvari? Iz miješanog ste braka – otac vam je Nizozemac a majka Indijka. Peter i Kee su tipični Nizozemci, no jeste li vi?

Tipičan sam do srži! Pitajte moju partnericu, koja je Talijanka. Ali meni je žao što nisam preuzeo više od svoje majke – čak nisam naučio niti njezin materinji jezik, pandžapski. Njoj je nizozemski tek četvrti jezik – drugi je hindu, a treći engleski. Njena je odluka bila da sa svojom djecom neće govoriti svoj materinji jezik jer su je svi uvjeravali da mora s nama pričati nizozemski, kako se ne bi dogodilo da ga ne naučimo kako treba, što je naravno besmisleno jer ja sam nizozemski naučio od tate, na ulici, u školi, a ona ga ni dan danas ne govori baš dobro. Strašno žalim što ne znam čitati, pisati i razmišljati na jezicima svoje majke – za pisca, bila bi to nevjerojatna prednost, i sasvim bi sigurno obogatilo moj spisateljski život.

Čini se da Petera ponajprije muči pitanje – smisla. Ispada da je živjeti u uređenoj zemlji, gdje sve odlično funkcionira dokle god ste dio sustava, donekle dosadno. Je li tako i vama? Muči li vas dosada? Koliko je Peterova potraga ujedno i vaša potraga za autentičnošću i smislom?

Dosada je prilično snažna riječ... Iako zapravo i ne znam za bolju. Nisam pisac koji se prodaje u milijunima primjeraka i neće se sve što dotaknem pretvoriti u zlato, no činjenica je da nemam nikakvih briga. Ako noću ne spavam, to je zato što radim nešto što želim raditi. Ako se ne osjećam baš sto posto fit, to nije izazvano brigama oko toga kako platiti račune ili kako nahraniti djecu. Moj je život potpuno predvidljiv. Napisat ću novu knjigu koja će se ljudima svidjeti ili neće, ali neću zbog toga ostati bez krova nad glavom. Možda bi mi se moglo dogoditi da me žena ostavi, i to bi mi stvarno bio veliki šok, ali zapravo ne očekujem previše iznenađenja od života. Nisam Cristiano Ronaldo pa ne mogu baš reći da mi je dosadio uspjeh, ali mislim da u mojem životu više nema izazova, nestali su. Tako da dosada postoji, u smislu da sam svjestan svih svojih obaveza, sve je točno zadano. U školi vas uče da trebate dobro učiti, da trebate naći dobar posao, da je sreća imati vlastitu kuću, djecu, možda i psa i vrt. I da onda možete reći da ste sretni. Ali ono što su nam u školi zaboravili reći je da to nije sve. Da možete pomagati drugima, potpunim strancima, koji nisu imali toliko sreće. To vam nitko ne kaže.

Zato ste pokrenuli projekt Rotterdamse Douwers, koji pomaže mladim ljudima, a i Peter postaje neka vrsta neformalnog pomoćnika potpunim strancima. U romanu se bavite pitanjem, između ostaloga, može li se takvim ljudima doista pomoći. Kakvo je vaše iskustvo? Postoji li recept? Moram priznati da je mene, čitajući, donekle mučio osjećaj neke vrste uzaludnosti Peterova truda… Je li pomaganje drugima ipak donekle i Sizifov posao?

Teško je učiniti nešto za potpunoga stranca i uvijek je pitanje u kolikoj se mjeri nekome može uistinu pomoći, a to je i pitanje koje se postavlja u romanu. Ali, u romanu isto tako vidite da postoje dvije priče, jedna je priča Ilyasa, za kojega nismo zapravo sigurni da li mu Peter doista na kraju uspijeva pomoći, no s druge je strane Djemine, kojoj je pomogao. Tako da, naravno da možete pomoći drugome, ali ne postoji univerzalni recept za to. Mnogi ljudi u ovoj zemlji doista mogu sve – evo, ja, da iznenada poželim naučiti jedriti, vjerojatno bih za dva tjedna jedrio, jer mogu odmah sad izaći iz kuće, kupiti si svu opremu, naći nekoga tko bi me podučio i mogu si uzeti dovoljno slobodnog vremena za to. Što god da mi padne na pamet, ma kako bizarno bilo, mogu postići bez ikakvog problema. Ista je stvar s Peterom i Kee; što god im padne na pamet, oni to mogu ostvariti. Tako, kada dosele u novo susjedstvo i vide smeće razbacano po cesti, oni – prirodno – misle da je to nešto što se bez problema može promijeniti. To je dio njihovog habitusa – stvari se mogu "postići". Ali u ovom slučaju, da bi se nešto postiglo, moraju imati posla s onom drugom skupinom, i u tome je po mojem mišljenju najveći izazov, jer tada se pokazuje da njihovo rješenje ne mora biti univerzalno rješenje. Ono što sam naučio iz svog iskustva pomaganja drugima je da moje rješenje ne mora uvijek biti i tuđe rješenje. Ilyas se negdje u knjizi žali, kaže da je već bio u muzeju, biciklirao, ne zna što sve nije radio, pa pita: što je sljedeće – hoće li morati skočiti kroz plameni obruč? Ono što Peter zamišlja da njemu treba, njega ustvari samo totalno iscrpljuje.

Kako pokazujete u knjizi, izgubljen je osjećaj za zajedništvo u smislu tradicionalne definicije zajednice. U tom smislu, postavit ću pitanje koje i sami postavljate - kako se u sve individualiziranijem društvu pobrinuti za socijalnu koheziju?

To je jako dobro pitanje. Nisam siguran da moja knjiga nudi odgovore na njega, jer za pisca je puno važnije da postavlja pitanja i navodi na promišljanje nego da nudi odgovore. Tako barem ja vidim svoju ulogu pisca. Ali vaše se pitanje više tiče društva općenito. Mislim da Nizozemskoj treba snažnija ljevica – i ne samo Nizozemskoj već svugdje u Europi, koja postaje sve desnija, populistička, a populisti ne razmišljaju kroz rješenja, nego kroz optužbe. Treba nam poštenije društvo, pošteno prema svima a ne samo prema bogatima. Mnoga se rješenja nalaze u politici, no nizozemska je politika prilično desna i nije je osobito briga za niže klase. Siromašni se zato osjećaju zanemareno, smatraju da ih političari uopće ne slušaju. Posljedica je ta da su ljudi prestali glasati; u Rotterdamu je na posljednjim lokalnim izborima izlaznost u nekim gradskim četvrtima bila 18 posto. Dakle, 82 posto ljudi nije izašlo na glasanje! Ne bi li to trebalo biti doista zabrinjavajuće za jednu zemlju? Ljudi naprosto više ne vjeruju u sustav. A sustav možemo promijeniti jedino tako da glasamo za one koje će biti briga. Volio bih kad bi ljudi shvatili da je glasanje još uvijek važno, želimo li mi te promjene.

Još jedna velika tema ove knjige je, naravno, Rembrandt. Što vas je privuklo tom jednom od najvećih starih majstora? Jeste li, istražujući za ovu knjigu, otkrili nešto novo o njemu, nešto što vas je iznenadilo, natjeralo da o Rembrandtu razmišljate na novi način?

Volio bih da sam otkrio nešto novo o Rembrandtu što bi moju knjigu učinilo posebnom! No, o njemu je toliko toga rečeno i sve je već istraženo. Ja sam se odlučio usredotočiti na Rembrandta kao oca, što nije baš toliko uobičajeno. Fokusirao sam se na slike koje prikazuju njegova sina Titusa, kojih ima samo nekoliko. Nisam ih uspio sve uživo vidjeti jer se neke nalaze u SAD-u, no obišao sam one u Velikoj Britaniji i Francuskoj i one koje se čuvaju u muzejima u Rotterdamu i Amsterdamu. Od prve slike, na kojoj je Titus malen dječak, prikazan gotovo kao anđeo, do posljednje, naslikane vjerojatno u godini u kojoj je umro – Rembrandt je umro samo godinu kasnije – ono što ponajprije zamjećujete je ljubav, golema očinska ljubav koju je slikar osjećao prema svojem sinu. Taj sam proces povezao s Peterovim promišljanjima o vlastitoj djeci, a zatim i o Ilyasu koji je, bez obzira što je već odrastao mladić, i dalje zapravo tek dijete bez oca, koji ga je napustio, a to mi je pomoglo u razmišljanju općenito o očinskim osjećajima.

Sve to činite s dosta suptilnoga humora. Čemu vama služi humor?

Nisam siguran da je moj humor suptilan, prije bih rekao da je često bolan. Nastojim ga upotrijebiti kako bih ublažio napetosti, jer ponekad stvari mogu biti prilično krute, zaključane, a humor ih ublažava. Isto tako, humor može jako puno reći o odnosima, na primjer, kad Peter zaboravi Kee na benzinskoj crpki. Nije li to odlična ilustracija njihova odnosa?

Zamjećujem nešto drugo također, a to je da kroz Petera kao da pokazujete da čak ni napredno nizozemsko društvo još nije dosegnulo točku ekvilibrija u smislu potpune muško-ženske ravnopravnosti u obitelji, prije bih rekla prihvatljivog kompromisa…

U Nizozemskoj je tradicionalni patrijarhat totalno zastario, apsolutno neprihvatljiv koncept. Mislim da imam možda jednog jedinog prijatelja koji ne kuha i ne smatra svojom odgovornošću da sudjeluje u obiteljskim obavezama, i uvijek strašno žalim njegovu ženu. U tom smislu, Peter je staromodan, jer ne kuha i ne radi ništa po kući i posve je okupiran svojim poslom znanstvenika. No, onda se nađe u situaciji da ima priliku sve to naučiti i, naravno, pokazuje se da nije nesposoban, da može sve isto kao što to može i njegova žena, jer nije kao da su žene genetski predisponirane da bolje kuhaju ili bolje odgajaju djecu. To je dio njegovog procesa ponovnog pronalaska sebe.

Pitanje pronalaska sebe često progoni junake vaših romana; dok se u svojoj hit knjizi "Sladoledari" bavite identitetom u smislu obiteljskog – bremena nasljeđa očekivanja obitelji nasuprot individualnosti pojedinca, u "Ilyasu" se bavite identitetom u smislu društva i prilagodbe očekivanjima šireg društvenog okruženja. Što ste utvrdili, je li moguće pomiriti te dvojnosti?

U "Sladoledarima" to je nešto s čime se likovi teško nose, ili barem glavni lik, koji želi postati netko drugi. U ovoj knjizi, Ilyasa proganjaju njegova kriminalna prošlost i njegova prošlost neimaštine. Kod Petera se pak događa jedan drugi proces, proces potrage za odgovorom na pitanje tko je on uopće. Njemu se dogodilo ono što se događa mnogima, a to je da se identificiraju sa svojim poslom pa, ako se dogodi da ostanu bez njega, prvo pitanje koje si postavljaju je – tko sam sad ja? Kad izgubi posao, Peter izgubi svaki smisao u životu i mora ispočetka otkriti tko je on uopće.

Peter razmišlja bi li on još uvijek bio dobar čovjek kad ne bi nudio pomoć drugima. Može li književnost pridonijeti tome da budemo – bolji ljudi? Što je po vama – dobar čovjek?

To je jako teško pitanje. Što uopće znači biti dobar? U ovome romanu, to znači brinuti se za druge, ne biti fokusiran samo na sebe. Peter se trudi i ne kažem da u potpunosti uspijeva, ali barem pokušava, i kroz to uči o sebi. Ali ova knjiga nije priručnik za samopomoć, niti ja kao pisac pokušavam docirati ili poučavati; ja samo postavljam pitanja i nastojim potaknuti druge da se zamisle i zapitaju vode li dobar život. Ne moraju se nužno slagati s Peterom, ne moraju se slagati ni sa mnom kao piscem; dovoljno je da se zapitaju.

Vaše gostovanje na FSK-u nije vaš prvi boravak u Zagrebu – tu ste već bili 2019., kada ste predstavili svoj prethodno na hrvatski preveden roman, "Sladoledari". Kako su vas se tada dojmili Hrvati?

Svidio mi se Zagreb, ali mislim da bi Zagrepčani doista trebali malo više biciklirati a manje se voziti automobilima. Promet je užasan! Ne možda baš tako strašan kao u New Delhiju, ali gdje god da čovjek pogleda, vidi samo gomile automobila s po jednom osobom unutra. U to sam se vrijeme pripremao za maraton, pa sam prošao sigurno nekih 20 kilometara kroz grad i gdje god da sam došao, svugdje je bilo isto, nigdje mjesta za bicikle. Možda nema puno toga što bi Hrvati mogli naučiti od Nizozemaca, ali jednu stvar koju bi svakako mogli jest kako preurediti svoj grad da u njemu ima više prostora za bicikle.

Koliko ste upoznati s hrvatskom književnošću? Ima li knjiga hrvatskih autora prevedenih na nizozemski? Kakav je općenito odnos Nizozemaca prema prijevodnoj književnosti, osobito kad je riječ o tzv. malim jezicima?

Prijevodi postoje i nizozemski su izdavači u tom smislu prilično otvoreni, no ja nisam još pročitao niti jednu knjigu nekog hrvatskog autora ili autorice i nadam se da ću se iz Zagreba vratiti s nekim dobrim prijedlozima koga bih mogao preporučiti svojem nakladniku u Nizozemskoj.