"Za sve je magla kriva", davno je zagrebačke prosince opjevao Darko Rundek. Sivilo zime kao da jače pritišće u "spavaonicama" Novog Zagreba, odnosno u naselju Siget, gdje u podrumu Super Andrije neumorno vježbaju Sleepyheads. Međutim, situacija se drastično mijenja kada konačno nađete prostorije gdje probe imaju mnoge zagrebačke grupe, a ugodnu atmosferu podgrijavaju popularne cijene alkoholnih pića na šanku. Dečki (Vedran Šuvak, Daniel Brdar, Domagoj Bajtal i Dragomir Obrenčević) osjećaju tremu, priznaju, jer nisu svirali pred publikom gotovo tri godine - pandemija je učinila svoje. Tim smo povodom popričali s Vedranom, liderom grupe. U razgovoru smo se osvrnuli na (pre)dugu stanku između prvog i hvaljenog drugog albuma, glazbenike koji su ih formirali, izbor engleskog jezika u njihovom stvaralaštvu, ali i na ekonomsku stranu priču, odnosno na sviranje u doba prevlasti streaming servisa.

Prošlo je 7 godina od objave vašeg debitantskog albuma, a tek se sada vraćate s novim. Gdje je zapelo, zašto se toliko čekalo?

- Ah, život, šta ćeš… Nakon što smo ispromovirali prvi album, idućih godinu, dvije smo se malo uspavali, da bi 2019. odlučili da konačno uđemo u studio i taman kad je sve bilo spremno za mix došla je pandemija. Tu smo svjesno usporili s mixom jer nam se sviranje pod pandemijskim uvjetima nije činilo ugodnim. Tako da je to sve skupa jedan mix naše generalne sporosti ili uspavanosti i nepredviđenih okolnosti koje su nas zatekle. U svakom slučaju, vratili smo se, tu je novi album, kreću svirke, idemo dalje!

Za one koji nisu upoznati s vama, kako biste opisali svoj zvuk?

- Melodična gitarska muzika koja je na momente žestoka i brza, a na momente nježna i spora, ali uvijek emotivna i srčana. To bi bio neki moj vlastiti doživljaj glazbe koju radimo. A ako ćemo ju stavljati u neke žanrovske okvire, onda je to rock, indie rock, indie pop, alternativa, power pop... Ili kako je rekao jedan fan iz Rijeke na našoj svirci u Tunelu, idealan spoj britanske i američke gitarske glazbe.

Koji su strani i koji su domaći izvođači najviše utjecali na vas dok ste odrastali?

- Svi smo u bendu imali različite utjecaje dok smo odrastali. Daniel je više odrastao na classic rocku i nekom žešćem zvuku (čitaj Motörhead), Domagoj je kombinacija klasičnog zvuka i alternative, Gišo je odrastao na Metallici, ali mu nije strana ni Rihanna, a kod mene je bilo svega i svačega. Zanimljivo je da kad smo počeli svirati, svi su nam govorili kako se čuju utjecaji devedesetih što nas je sve u bendu zbunilo jer ih mi nismo čuli uopće. A onda shvatiš da si nesvjesno pokupio te zvuke uz koje si odrastao. Meni je bilo zanimljivo čitati prve izvještaje s koncerata i recenzije albuma gdje su novinari navodili bendove koje su čuli u našem sviranju i redovito su to bili bendovi koje nisam nikad slušao. Dosta je ljudi spomenulo Sebadoh koje sam potpuno zaobišao u svojim formativnim godinama (za razliku od Dinosaur Jr. koje jako volim) ili Built to Spill koje sam počeo slušati tek nakon što ih je netko spomenuo u recenziji.

A od domaće glazbe, nisam nikad o tome razmišljao. Možda Idoli i Jarboli, kao bendovi iz regije. Volim i Pipse i Rundeka, ali nisam siguran koliko se njihovi utjecaji mogu čuti kod nas.

Dio ste scene koja se ne boji stranog jezika. Pjevanje na engleskom se, pretpostavljam, nametnulo jer ste najviše slušali stranu glazbu dok ste odrastali. Je li taj izbor donesen kako biste došli do šire, možda i međunarodne publike?

- Tu zapravo ni nije bilo nekog izbora, engleski jezik se sam nametnuo kao prirodni odabir zbog slušanja strane glazbe. Tako da nije bilo ni kalkuliranja oko dobivanja međunarodne publike.

Iako vam je kritika iznimno naklonjena, vaše pjesme je gotovo nemoguće čuti na radiju. Smatrate li kako biste imali veće šanse za puštanje vaše glazbe na radiju kad biste pjevali na hrvatskom?

- Sigurno bi nas više puštali da pjevamo na hrvatskom. Ali tu generalno nije problem pjevanja na engleskom jeziku, već to što radio stanica s pravim glazbenim urednicima gotovo da i nema u Hrvatskoj. Uvijek će se puštati jedni te isti, već etablirani glazbenici jer ne postoji interes kod radijskih urednika da se slušateljima daje nešto novo, da ih se glazbeno informira i odgaja. Hoće li se to ikada promijeniti, ne znam.

Potječete iz Vinkovaca i Vukovara, ali svi živite u Zagrebu. Kakve su vaše veze s nekada jakom scenom u tom dijelu Hrvatske?

- A gotovo nikakve. Ta jaka scena se dogodila prije više od 30 godina, bio sam klinac koji je, naravno, slušao i pratio Majke tada, ali to je bila više fanovska veza s tom scenom. Zvukovno nemamo puno dodirnih točaka. Ali Daniel je bio svojevremeno dio te scene jer je njegova glazbena karijera počela sviranjem sa Satanom Panonskim. Osobno tu scenu nisam ni doživio jer su devedesetih, kad sam bio srednja škola, svi akteri te scene već bili u Zagrebu.

Većina domaćih kritičara se slaže kako je nezavisna glazbena scena izrazito jaka, čak i u ovom post-pandemijskom vremenu. Koga biste od izvođača izdvojili, odnosno koga volite slušati?

- U zadnje vrijeme slabije pratim novosti na našoj nezavisnoj sceni, ali uvijek ima zanimljivih bendova. Tu su klasici The Marshmallow Notebooks i Valentino Bošković koje možda i najviše slušam, Peki Pele, Svemirko, Mark Mrakovčić, okej mi je Fran Vasilić koji koketira s alternativnim r'n'b-em koji inače volim, Leut Magnetik su ove godine izdali album koji je nekako prošao nezapaženo, Rolo su isto okej, Bad Daughter zvuči zanimljivo, ima toga...

Album "we're ok" se zasad ne može nabaviti u fizičkom obliku. Zašto? Imate li kakve planove vezane uz npr. ploču, trenutno popularan medij?

- Plan je da iduće godine izdamo album na vinilu. Dugo sam se borio s mišlju izdavanja albuma na CD formatu, ali čini mi se da to danas, u doba konzumiranja glazbe putem streaming servisa, baš i nema nekog smisla.

Kako izgleda ekonomska strana priče? Može li se išta zaraditi na streaming servisima?

- Ne može. Mali bendovi poput nas nemaju šanse za zaradu putem streaming servisa. Nama je jedina realna zarada moguća preko Bandcampa, no danas kada ima toliko streaming servisa, plus YouTube, jasno je da će ljudi odabrati ono što im je najzgodnije i onaj servis preko kojeg inače slušaju glazbu. Ja mogu samo pozvati ljude da, ako im se sviđa album i žele podržati nas kao bend, odu na slipihedz.bandcamp.com/album/were-ok i kupe album.

Poznati ste, gotovo poput grupe Yo La Tengo, po velikom repertoaru obrada drugih glazbenika koje rado svirate na koncertima, a nedavno ste objavili obradu pjesme "Not" grupe Big Thief. Zašto to radite?

- Nema tu neke filozofije, nekad su to pjesme koje baš tada slušam i čini mi se da bi mogle dobro sjesti u naš repertoar (Future Islands, Yuck, Yeasayer), nekad su to odavanja počasti glazbenim idolima (Nirvana, The Beatles, Devendra Banhart), nekad su to obrade koje zvuče kao da su naše pjesme (Kings of Convenience), a nekad je ideja „ajmo probat' ovo“ (Caribou). I sam volim čuti kad se neki bend ne srami obrada. Nisu Yo La Tengo jedini, jako puno izvođača uvrštava obrade u svoj repertoar. Najiskreniji odgovor bi bio - fora mi je.

U četvrtak nastupate u KSET-u. Što nas očekuje tamo?

- Prva bendovska svirka Sleepyheadsa nakon skoro četiri godine. Znači - spektakl! Prisutna je mala trema kod nas zbog dugog izbivanja s pozornica, ali isto tako jedva čekamo! Nedostajale su nam svirke, druženja s publikom i sve to što ide s tim. Volimo koncerte, kad se dogodi ta magija između benda i publike, neopisivo lijepi osjećaj koji vas drži još danima. Znači, jedva čekamo! U KSET-u će s nama biti i pridruženi član Emil Andreis na klavijaturama. Osim aktualnog drugog albuma, bit će tu i pjesama s prvog albuma, neobjavljenih pjesama, novih pjesama, obrada... Vidimo se!