Prije nešto više od tjedan dana na rasporedu je bio zimski solsticij, odnosno najkraći dan u godini - koji je od 2011. i Međunarodni dan kratkog filma. Za tu se prigodu u Dokukinu KIC pripremala prava poslastica za filmofile: promocija publikacije "Kratki utorak 2013.-2022.", tribina o kratkometražnom filmu i projekcija kultnog filma "La Jetée" redatelja Chrisa Markera. Svoje je posljednje izdanje pod vodstvom Ivana Ramljaka Kratki utorak doživio u nezgodnom terminu - za vrijeme polufinalne utakmice Svjetskog prvenstva između Hrvatske i Argentine, pa je ovo bila prilika za "popravni ispit" svima koji su tog utorka imali važnijih stvari na umu. U Dokukinu se okupio solidan broj ljudi, uglavnom filmskih profesionalaca, koji su se prisjetili početaka Kratkog utorka, raspravljali o značaju njega za kratki metar na ovim prostorima i na koncu pogledali film. Sve je ovo bio povod za razgovor s Ramljakom, s kojim smo se našli dan ranije u Južnom Zagrebu, tj. u ugodnoj atmosferi njegova stana, s obzirom na to da je čovjek, kako je priznao prilikom dogovora, zimogrozan, a beskrajna fotografiranja u eksterijeru mu idu na živce. Bilo je potrebno razjasniti zašto Ramljak više neće voditi Kratki utorak, ali i što za domaću filmsku zajednicu znači činjenica da je nedavno postao selektor veoma važnog festivala u Rotterdamu.

Našli smo se ovdje povodom zadnjeg programa Kratki utorak koji vodite. Zanima me, je li to zadnji Kratki utorak u kinu Tuškanac ili je to samo zadnji koji vi vodite?

- Koliko ja znam, Kratki utorak će se nastaviti dalje s novim voditeljem. Čuo sam njegovo ime, ali ne znam tko je taj čovjek i ne znam koji će dalje biti koncept programa.

Možete li nam ukratko predstaviti spomenuti program, odnosno objasniti kako ste se uopće našli u situaciji da ga vodite?

- Taj program sam počeo raditi prije deset godina, na poziv Vere Robić-Škarica, koja je tad, 2013., bila tajnica Hrvatskog filmskog saveza. Savez je tako strukturiran da je tajnik taj koji je glavni u organizaciji, a inače, radi se o udruzi građana – to mnogi ljudi ne znaju. Tada se nisam bavio kratkim filmom, tako da sam malo znao o tome, ali ono što je zapravo bila meni, na neki način, olakotna okolnost, je da u tom trenutku u Zagrebu godinama nije postojao takav tip kontinuiranog i diskurzivnog programa kratkog filma. U osamdesetima je postojao slavni program u MM centru koji su vodili Ivan Ladislav Galeta i Ivan Paić, ali on se 1990. ugasio. Kratki utorak je počeo još 2006., prvo se zvao Eksperimentalni utorak, a na njemu su se puštali većinom eksperimentalni ili animirani filmovi, s digitalnih formata, i to većinom domaćih autora. I to je bio program u kojem, uglavnom, nije bilo diskurzivnih elemenata. Dakle, kad sam ja preuzeo Kratki utorak, velika većina nekih poznatih kratkih filmova iz povijesti, bilo da su animirani, dokumentarni, igrani, a većinom i eksperimentalni, se godinama nije puštala u Zagrebu. Tako da što god sam htio puštati, u tom trenutku je bilo ili potpuno novo za zagrebačku publiku ili nešto što se dugo nije puštalo ili drugim riječima - imao sam otvoreno široko polje djelovanja. Ono što je meni bilo užasno bitno od početka je da se, ako je to ikako moguće puštaju filmovi s originalnih formata, odnosno s filmskih kopija, jer ih je već u tom trenutku digitalna tehnologija počela u potpunosti istiskivati. I bilo mi je bitno da na svakom programu, po mogućnosti bude gost koji će mu davati neki kontekst – ili sam autor ili neki filmolog, kustos, programski urednik neke kinoteke, umjetnički direktor filmskog festivala... Netko tko je usko vezan uz to što se prikazuje. U početku je taj program bio više koncipiran po principu onoga što je s minimalnim kontaktima i financijskim sredstvima bilo relativno jednostavno izvedivo, bez nekog velikog kuriranja. Dakle, to je bila faza kad ja učim, kad se publika tek stvara i kad pokušavam poloviti konce: koji su to arhivi iz kojih možeš dobiti filmske kopije, autori koje možeš dovesti, tj. voljni su doći, kustosi koji ti mogu nešto otkriti... I onda, naravno, s godinama, kako učiš, radiš, razvijaš tu neku scenu, definirale su se i neke programske linije.

Koje?

- Najvažnija programska linija je bila jugoslavenski film i otkrivanje nekih autora koji su svojevremeno, za vrijeme bivše države, bili jako bitni, a koji su u međuvremenu zaboravljeni - poput Ivice Matića, Vlatka Gilića, autora Sarajevske škole dokumentarnog filma, Živka Nikolića, OM produkcije, Andreja Zdraviča....Drugu programsku liniju bismo mogli nazvati "Eksperimentalni film iza Željezne zavjese", dakle što se na tom polju događalo u drugim zemljama Istočnog bloka. Ta tema je jako zanimljiva jer su situacije i produkcije od zemlje do zemlje bile jako drugačije, a na nekim mjestima, kao recimo u Bela Balazs studiju u Budimpešti, su se snimale nevjerojatno dobre stvari. I, naravno, uz to sam se pokušavao ravnopravno baviti i drugim vrstama filma. Dakle, ne zapostavljati ništa, nego probati prikazivati i novije filmove, i animirane i igrane i sve… S godinama je program dobio stalnu publiku, a i ja sam stvorio cijelu mrežu kontakata po cijeloj Europi, pa i svijetu. Radi se o ljudima koji su mi stalno otkrivali razne nove stvari, pa sam ih posljedično onda i ja otkrivao publici. I sve je to kulminiralo s tim da sam, prije nekoliko mjeseci, dobio posao selektora za kratki film na festivalu u Rotterdamu, koji je četvrti najveći i najvažniji festival na svijetu, nakon svetog trojstva – Cannes, Venecija, Berlin. Zašto sve to pričam? Zato što ću sad kad počinjem raditi za Rotterdam moći doći do još više zanimljivih ljudi, koje bi bilo bitno dovesti ovdje, prikazivati njihove filmove, pričati s njima...Šteta je da upravo u ovom trenutku moram prestati raditi u Tuškancu.

Dakle, ne prestajete raditi Kratki utorak zato što idete u Rotterdam, to se moglo paralelno?

- Ne, ne! Ja ne idem fizički nigdje, radim za Rotterdam iz Zagreba. To je posao koji se može raditi od bilo gdje, tamo moram biti samo povremeno prisutan. Uglavnom se radi o gledanju filmova i dogovaranju s drugim programerima što ćemo selektirati.

Zašto onda prestajete voditi Kratki utorak?

- Zbog toga što je voditelj kina Tuškanac ultimativno od uprave HFS-a inzistirao na prekidu suradnje sa mnom, iz razloga koji meni do dana današnjeg nisu sasvim jasni i nisam siguran da imaju veze s poslom koji sam radio. Činjenica je da je on od svog dolaska na čelo kina izražavao prema meni osobnu netrpeljivost, što nekim svojim direktnim, što indirektnim postupcima. Bilo je tu svega, od mailova uvredljivog sadržaja i verbalnog vrijeđanja uživo, do otvorenog sabotiranja programa, kao npr. molbe press službi HAVC-a da više u svom newsletteru ne najavljuje Kratki utorak. Ili recimo namjernog stavljanja filmova duljih od dva sata u termin prije onog za KU, tako da moj program mora početi u 21:15. Ili npr. nenavođenja programa Kratkog utorka u mjesečnom programu kina. Također, nije bilo fleksibilnosti oko dogovora tog jednog mjesečnog termina za KU, koja je meni bila nužna, budući da dovodim žive ljude, koji imaju neke svoje rasporede i ne mogu doputovati točno na onaj datum kad paše voditelju kina. Mislim da je dio problema bio i ideološke prirode, budući da je voditelj kina veliki protivnik originalnih formata, a ja sam forsirao filmske kopije, jer smatram da je bitno da se ta kultura održi barem u minimalnom obliku. Kino ima 60 termina mjesečno, ne vidim zašto bi taj jedan bio problem, ali očito je bio...

Kad već pričamo o Tuškancu, zapravo sam htio da se osvrnemo na situaciju s kinima u Zagrebu, koja nije dobra. Pamtimo bolje dane.

- Situacija s kinima u Zagrebu je vrlo loša. Tuškanac radi, ali ta zgrada se raspada. Uredi HFS-a pogotovo, ali i kino – kad neka malo jača kiša pada, onda prokišnjava dio dvorane. I ta zgrada je, koliko mi je poznato, u programu za obnovu, kad će to doći na red – ne zna se. Europa se također, koliko znam, u skorije vrijeme neće otvoriti. Problem je što se moraju napraviti restauratorski radovi, koji puno koštaju, a nema novca za njih. Što se tiče Kinoteke, ona ima dobar program, ali njen problem je taj što je ta dvorana zapela duboko u 20. stoljeću, i ista je kao što je izgledala prije 30 godina, a to više nisu standardi na koje smo naviknuli. Ja sam emotivno vezan za Kinoteku, tamo sam prošao dobar dio svog filmskog odgoja, ali kad tamo sjednem, u današnje doba…

Užasno je neudobno, pogotovo ako se ne uhvati onaj središnji red.

- Malo je platno, mali su razmaci među stolicama… Onaj pod… To je sve dosta jadno, a i cijela ta situacija u kojoj Grad zapravo Crkvi plaća mjesečno rentu Kinoteke, u kojoj se opet ne smije puštati ono što se Crkvi ne sviđa...

I kafić je problematičan.

- Da, taj kafić često radi buku, a nedavno se dogodio skandal u kojem je za vrijeme premijere dokumentarca o Kugla glumištu, na kojoj je bila većina aktera zagrebačke kazališne, nezavisne scene sedamdsesetih, iz njega treštao Thompson. Takve stvari su apsolutno nedopustive, ali je opet pitanje koliko Kinoteka može utjecati na to. Ne znam je li situacija ikad bila ovako loša, iskreno.

Čak ni u devedesetima?

- Teško je to uspoređivati. U devedesetima su još radila većina kina Kinematografa, nisu sva bila zatvorena kao sad. Ali, što se tiče kinotečnih ili art programa, tada ih je bilo manje, to je sigurno. No, otkad je Europa zatvorena, količina novih art-filmova koja dolazi u distribuciju je puno manja nego što je bila prije. I opet se neki vrlo važni filmovi gotovo ne mogu vidjeti u Zagrebu ili u Hrvatskoj. Recimo, krajem devedesetih se nekoliko godina zaredom filmovi koji su pobijedili na Cannesu uopće ne bi prikazali kod nas. Mislim, još uvijek nismo došli do te situacije, ali je definitivno gore nego što je bilo prije par godina, dok je Europa još radila. Ili se ti filmovi uopće ne prikazuju ili se prikažu na tri-četiri projekcije u Kinoteci i to je to.

Dakle, sve skupa je dosta loše.

Mislim, to je sad jedna posebna i velika tema, ali generalno je nivo filmske kulture u Hrvatskoj sramotno nizak. Jedan od dokaza za to je i broj publike na nekim važnim projekcijama… Dakle, neke najbitnije umjetničke filmove godine, kao što je lani bila "Memorija" Apichatponga Weerasethakula ili, ove godine, "Pacifiction" Alberta Serre ili, ne znam, prije par godina "Zama" Lucrecije Martel – u Zagrebu dođe pogledati između 20 i 50 ljudi. U Beogradu je to 250 ljudi, u Ljubljani bar 200. Nedavno mi je kolega s Rotterdama pričao da je bio na festivalu u Slemaniju u iračkom Kurdistanu, gradu veličine Zagreba, za koji nisam nikad dotad čuo. Između gomile lokalnih filmova prikazivali su i "Memoriju", i projekcija je bila krcata, za razliku od polupraznog Tuškanca na Human Rights Film Festivalu. Sad bi trebala duga rasprava da zaključimo zašto je tome tako, ali jednostavno – interes je mali. A onda to naravno ima i reperkusije na kvalitetu filmova koji se snimaju kod nas.

Ovo je vrlo zanimljivo, ali to je tema za neki okrugli stol, idemo na vedrije teme. Vaša pozicija selektora na festivalu u Rotterdamu, što to znači za hrvatski film? Koliko to znači Vama?

- To je zanimljivo! Tamo sam službeno već sedam mjeseci. Nitko sa mnom dosad nije napravio intervju o tome, nitko me ništa nije pitao... HAVC mjesec i pol dana, sve dok im ja nisam javio, nije ni znao da sam se zaposlio tamo, iako je bilo objavljeno u raznim važnim filmskim novinama, od Varietya nadalje. Meni osobno, to da radim za Rotterdam, znači potvrdu mog kustoskog rada. Dakle, osim što sam zadnjih 10 godina uređivao Kratki utorak, sedam godina sam umjetnički direktor Tabor film festivala, tako da se aktivno bavim kratkim filmom svo to vrijeme. Ta pozicija koju ja sad imam je dosta bitna – nikad nijedan Hrvat nije bio u selekcijskom odboru nekog tako važnog festivala. Dobro, umjetnička direktorica Rotterdama je Hrvatica, tako da je to definitivno pozicija koja je važnija od moje. (smijeh)

Koliko znači autorima u regiji što sad imamo "svog čovjeka na terenu"?

Ja tamo radim dva posla - u selekcijskoj sam komisiji za kratke (pokrivam istočnu Evropu i nordijske zemlje) i skaut sam za dugometražne filmove iz bivše Jugoslavije. Filmski festival u Rotterdamu povijesno nije bio generalno previše zainteresiran za Istočnu Europu, pa tako ni za bivšu Jugoslaviju. Jedna od ideja mog angažmana sa strane festivala je da se to malo promijeni. I mislim da je izuzetno bitno za naše krajeve da je sad tamo netko iz ovog područja. Kako da to lijepo kažem? Iako se to najmanje može reći za Rotterdam, što se tiče ovih najvećih festivala, o tome koji filmovi će biti selektirani, uvelike odlučuju i nekakva pitanja politike, utjecaja, pa čak i mode. Zato je bitno imati svoje ljude na nekim pozicijama – ono što mi dosad nismo baš uspijevali kao filmska zajednica. Recimo, to je nešto u čemu su Srbi zadnjih desetak godina puno uspješniji od nas: povezaniji su, više se podržavaju. Dakle, ne samo što se tiče igranog filma, nego što se tiče dokumentarnog, postoji petnaestak srpskih redatelja čiji filmovi se redovito vrte po najvećim festivalima. Oni svi znaju koji festival kakve filmove uzima, znaju programere po tim festivalima, znaju za svaki svoj film za koga ga rade i gdje će ga plasirati. To je nešto što kod nas je tek u povojima i što treba razvijati da bi se cijela naša prisutnost u filmskom svijetu pojačala. Mislim da je ovaj moj posao na Rotterdamu jedan mali korak na tom dugom putu. Također, srpski redatelji se međusobno jako dobro podržavaju, a kod nas to nije slučaj. Mislim da je apsolutna sramota to što "Murina" nije lani izabrana za našeg kandidata za Oscara, bez obzira na to što netko mislio o kvaliteti tog filma. To je film koji je dobio nagradu Camera d'Or na Cannesu i čiji je producent Martin Scorsese. Dakle, mi tako jake reference nismo imali ni za jedan film u zadnjih 30 godina. Ako jednom u 30 godina imaš neki film koji ima oscarovske argumente, onda ideš s tim, bez rasprave. I njegov eventualni uspjeh je dobra stvar za budućnost svih domaćih autora. Jer, ako se to slučajno dogodi, onda će svi selektori koji donose odluke na sljedećim izdanjima velikih festivala početi obraćati veću pažnju i na druge hrvatske filmove.

U programu sljedećeg izdanja rotterdamskog festivala su i neki hrvatski autori.

- Sljedeće godine na Rotterdamu biti će četiri nova hrvatska filma. "Sigurno mjesto" Juraja Lerotića, koje je izuzetno uspješno na festivalskoj sceni i koje bi ušlo na taj festival bez obzira tko sjedio tamo u selekcijskoj komisiji. Ali bit će prikazan i novi dugometražni film Damira Čučića "Polako nikuda", kao i novi kratki filmovi Borisa Poljaka "Horror vacui" i Igora Grubića "Ingresso animali vivi". Ti filmovi nisu tamo zato što sam ih ja predložio, nego zato što su svojom kvalitetom sasvim u skladu s onime što Rotterdam film festival traži, prikazuje i podržava. Kod nas određen broj ljudi snima filmove koji jesu, po svojoj kvaliteti, blizu toga što je nekakav vrh svjetske produkcije kad pričamo o umjetničkom filmu. Ali problem je često što ti filmovi iz raznih razloga nisu vidljivi. Često i sami autori ne znaju na koji način ih napraviti vidljivima. To je sad na neki način posredno postao i moj posao.

Kako izgleda radni dan selektora filmskog festivala u Rotterdamu?

- Izgleda tako da sjedneš pred svoj veliki televizor i gledaš filmove koji su prijavljeni za festival. Ove godine sam pogledao oko 600 kratkih i 50-tak dugih filmova. Zatim dio tih filmova, za koje smatraš da bi nama kao festivalu trebali biti zanimljivi, predlažeš drugim selektorima, koji to onda također gledaju. Drugi dio posla je stvaranje i održavanje kontakata sa scenama umjetničkog filma u zemljama koje pokrivaš. I onda se nakon višemjesečnog individualnog perioda gledanja nalazimo fizički u Rotterdamu, gledamo te filmove zajedno na velikom platnu, i donosimo finalne odluke.

Zvuči idealno.

- Gledati pet do šest sati dnevno kratke filmove (kod nas je to film do 60 minuta!) nije nimalo lako. To je, recimo, u prosjeku između 15 i 20 filmova dnevno. Dakle, svaki kratki film zahtijeva neki novi ulazak u priču, novo razumijevanje o čemu se tu radi, novo praćenje neke nove naracije ili nenaracije. Tako da je puno teže pogledati 20 kratkih nego četiri duga, iako to možda traje vremenski isto. Iako se ljudima to čini kao najbolji posao na svijetu – sjediš doma, gledaš filmove – nije nimalo lagano. (smijeh)

Nadalje, svi smo vidjeli da je film "Jeanne Dielman" Chantal Akerman sad najbolji film svih vremena po izboru časopisa Sight & Sound. Što mislite o tom razvoju stvari?

Iako čitam Sight & Sound praktički od korica do korica već preko 20 godina, sad sam po prvi put sudjelovao u tom izboru. Složio sam svojih 10 filmova, od kojih je bilo par koji su režirale žene, ali ne i "Jeanne Dielman". Iako smatram taj film izuzetno važnim, jednim od politički najvažnijih filmova u povijesti kinematografije, mislim da je taj izbor ipak produkt sadašnje društvene klime i želje samih organizatora izbora da se kanon radikalno protrese i promijeni, što su u zadnjih godinu dana stalno i napominjali u samom časopisu. Drago mi je da će taj film sad pogledati neki ljudi koji ga dosad nisu gledali, ali se također bojim da bi zbog njegove formalne radikalnosti mnogi mogli odbaciti i njegov izbor za najboljeg, i cijelu listu Sight & Sounda, i da bi se ta cijela hvalevrijedna namjera mogla pokazati kontraproduktivnom. Mislim da se taj izbor dogodio zbog toga što su glasači, dobrim dijelom zbog pritiska organizatora, svakako htjeli staviti bar jedan film koji su režirale žene u svoje top-ten izbore, a budući da je ovaj najpoznatiji i najradikalniji, pogotovo za odnedavno prošireni bazen glasača, onda je on isplivao na broj jedan. Osobno mislim da neki filmovi redateljica kao što su Claire Denis, Agnes Varda, Věra Chytilová, Forugh Farrokhzad, pa čak i neki drugi filmovi same Chantal Akerman imaju više filmskih kvaliteta od "Jeanne Dielman".

Sad smo pokrili sve što nema veze s vašim filmovima, pa se možemo posvetiti tome. Znam da radite film o El Shattu, u kojoj je to fazi?

- Film "El Shatt: nacrt za utopiju" je gotov. Ostala je još postprodukcija slike i zvuka koju ćemo napraviti u siječnju u Beogradu, ali imamo final cut, koji traje oko 95 minuta. Što se tiče audio dijela, kroz film nas vode svjedočanstva osmero ljudi koji su bili u Zbjegu. Vizualni dio je uglavnom sastavljen od arhive - fotografija i filmskih snimaka, ali tu su i dokumentarne snimke snimljene na današnjoj lokaciji El Shatta, gdje se nalazi groblje, kao i na otoku Velom Drveniku, gdje je jedini spomenik Zbjegu u cijeloj Hrvatskoj. Kao jedna inovacija u mom stvaralaštvu, tu je i nekoliko igranih scena, u kojima sam rekonstruirao jednu specifičnu stvar koja se događala u El Shattu, a to su tzv. "žive novine". Iako su već treći dan po dolasku u pustinju ljudi koji su organizirali život u kampu počeli tiskati novine, za nepismene, kojih je također bilo dosta, su organizirane "žive novine". To je bilo kazališno uprizorenje vijesti iz novina koje su izvodili amaterski glumci, koji će kasnije u El Shattu osnovati današnje Gradsko kazalište mladih Split. I ja sam u čast svega toga, sa sadašnjim članovima ansambla kazališta, rekonstruirao kako je to možda izgledalo. Inače, radi se o tradiciji koja je počela za vrijeme Oktobarske revolucije i postrevolucionarnog doba, a bila je prisutna i u Americi za vrijeme Velike depresije. To je zapravo bio jedan vid indoktrinacije nepismenog stanovnišva od strane vlasti. Nisam mogao naći nikoga od živih svjedoka da mi priča kako je to stvarno izgledalo pa je ovo što sam napravio samo jedna moguća varijanta. (smijeh)

Dotaknuo bih se i prethodnog filma ("O jednoj mladosti"), koji Vam je otvorio brojna vrata. Koji su ciljevi ovog filma?

- Moram priznati da sam, nakon što se sad s ovime kao autor bavim već nekih 15 godina, odustao od ciljeva, u smislu nekih festivalskih dostignuća i nagrada. To je sve jedna igra u kojoj postoji puno faktora, od kojih je kvaliteta filma samo jedan od njih. Moj prošli film su manje-više svi festivali na koje sam ga prijavio ocijenili iznimno kvalitetnim, ali ga nijedan od najvećih nije htio prikazati, jer su svi zaključili da je on, citiram - preintiman. To zapravo znači da film nije imao njima očite marketabilne kvalitete, tj. nije ga se moglo prodati festivalskoj publici preko nekih tema koje se očekuju od filmova koji dolaze s ovih prostora - rat, politika, siromaštvo... Kad kažeš da je to "film o prijateljstvu" ili "film o mladom umjetniku koji je bio talentiran pa je umro od droge", to ne zvuči baš marketabilno… Od nekih festivala sam čak dobio konkretna pitanja - zašto niste ubacili malo konteksta, malo rata, Tuđmana i to, odmah bi vam to prošlo. Ovaj novi film ima i rata i Tita, ali nije rađen da bi ušao na ovaj ili onaj festival. Kao što je "O jednoj mladosti" napravljen da bude nekakva posveta Marku Čakloviću, tako ovaj želi popularizirati jednu epizodu iz Drugog svjetskog rata, koja je nažalost, po meni, nedovoljno poznata… Što više pričam s ljudima, vidim da je to stvarno tako, pogotovo među mlađima. Primarni cilj mi je da ga što više ljudi u Hrvatskoj vidi, a vani, ako ga neki festival prihvati – prihvati. Osobno mi to više ništa ne znači, neću se osjećati ni boljim, ni pametnijim, ni sretnijim ako me uzme npr. Berlin. Došao sam do nekog stupnja u svom životu kad to nisu stvari koji mi daju potvrdu da to što radim ima smisla, te potvrde dobivam drugdje. Dok sam pripremao "El Shatt", a radio sam ga četiri godine, intervjuirao sam tridesetak ljudi koji su bili tamo i dobro se sjećaju toga. Surađivao sam s barem 20 institucija, također s barem 30 ljudi koji su se bavili tom temom, od povjesničara do kustosa. Kad osjetiš tu silnu energiju svih tih ljudi koji svi misle da tu priču treba ispričati, onda je to ono što ti daje potvrdu da radiš ono što treba, a ne hoće li neki Jürgen ili Lars na nekom festivalu reći – mi ćemo to uzeti. Jer to ne znači da je taj film vrijedan ili, ako ga ne uzmu, da nije.