Ne sjećam se više je li to Bekim Sejranović negdje zapisao ili izrekao u nekom intervjuu - sva je prilika, uostalom, da je pisac ovu genijalnu misao iznosio na više mjesta i u više navrata - no znam da je rekao nešto poput: “Onaj koji se igra s ljubavlju, mora biti spreman i na patnju". U ovoj naoko banalnoj opservaciji krije se, dakako, istina, ali i stvaralački potencijal koji je kroz stoljeća odredio umjetnički rad mnogih a sada, evo, i Dore Šustić, filmske redateljice, scenaristice i spisateljice koja se sa svojim romanesknim prvijencem "Psi" (GKR, 2022.) moćno pozicionirala na suvremenoj domaćoj proznoj sceni.

Kostur romana čini netipična ljubavna priča. Pripovjedačica živi u Pragu gdje studira scenaristiku na FAMU - roman je zasigurno interesantan i zbog toga što daje uvid u studiranje na tom slavnom filmskom fakultetu - a tijekom praških godina ona proživljava i strastvenu epizodu s jednim starijim udovcem, fotografom koji i dalje nije prebolio smrt svoje mlade supruge. Paralelna pripovjedna linija donosi nam, pak, njezinu andaluzijsku avanturu, gdje odlazi u potrazi za galgosima, divljim psima, zapravo za svojom ljubavlju koja je istodobno tako neuhvatljiva i tako bliska.

Dora Šustić piše otvoreno, bespoštedno i bez zadrške. Sram tu ne postoji, ona je izbacila taj roman iz želuca i zato što je to jednostavno morala učiniti, da se spasi. A u eri u kojoj dominira proza u kojoj se autor ili autorica, da prostite, "skidaju do gaća", takvo njezino pisanje neće moći proći neopaženo.

S autoricom govorimo o autofikciji, ljubavi i patnji, filmu i scenaristici te pisanju koje spašava.

Napisali ste u romanu jednu rečenicu koja me se jako dojmila, otprilike o tome kako je pisanje tip polaganog samoubojstva. Možete li to malo elaborirati, posebice s obzirom na građu kojom se bavite u romanu?

- Prije svega, to je fizički naporan proces. Jako puno sjediš, zdravlje ti odumire. Drugo, pisanje izlazi, barem meni, iz neke autodestruktivnosti. Pokušavala sam pisati da zaista ne dođe do toga. Opisivala sam autodestruktivnost da se ne bi manifestirala. Proces pisanja je paradoksalan; on te istovremeno i hrani i užasno prazni. Taj osjećaj sam imala i u ljubavnoj priči koju sam opisivala, u jednom trenutku nisam mogla vidjeti razliku između toga o čemu sam pisala i samog čina pisanja. Kao da je to bilo nekakvo sahranjivanje te uspomene. Kao ples, ono što radiš i čime radiš, postane isto. Tako je i meni pisanje postalo neodvojivo od te ljubavne priče.

Ovdje govorimo o autofikcijskom pisanju sa snažnim autobiografskim elementima.

- Da, ali i sa snažnim fiktivnim elementima. Njen svijet je autobiografski jer to je moj svijet, cijeli taj milje u kojemu se kreće, ja jesam imala jednu takvu ljubavnu vezu, ta fotografija me pratila, odnosno on jest bio fotograf, ali ti neki događaji opisani u romanu i neke epizode nisu autobiografske.

Prosječna publika ne razmišlja baš u tim okvirima je li nešto autofikcija, ili memoarska proza, većinom vjeruju tekstu i sve napisano uzimaju za istinu. Dakle, oni će povjerovati u tu autofikcijsku laž i vaš tekst će za njih postati autobiografija. Strepite li u tom smislu od komentara, jer u romanu se prilično izlažete?

- Što sam više pisala, shvaćala sam da odlazim u sentimentalnost i patetiku ako se suzdržavam napisati zaista onako kako osjećam. Tijekom procesa imala sam jedno pravilo, da se ne cenzuriram. Jer da jesam, ostalo bi na površini i bilo bi sentimentalno. Ali da bi emocije postale dublje, da bi potonule, ne smijem imati safety net. Kad sam prihvatila da nema cenzure, onda sam prihvatila to putovanje. I nisam puno o svemu razmišljala tijekom pisanja, ali jesam tijekom korekture. Imala sam poriv puno toga cenzurirati jer sam znala da sada roman ide van. Spriječila me, u velikoj mjeri, Olja Savičević Ivančević, urednica romana. Bilo mi je bitno da mi netko kaže da je to OK. Da nije vulgarno, da nije too much, da je dio tog svijeta i da je potrebno romanu. Da je to glas pripovjedačice i da joj mora pripadati.

Kako je došlo do suradnje s Oljom Savičević Ivančević?

- Imala sam osjećaj da bi mi Olja trebala biti urednica. Poslala sam joj mejl, pitala sam je bi li bila zainteresirana, onda sam joj poslala rukopis - a ona je već bila upoznata s nekim fragmentima tog rukopisa, koji su se pojavljivali na natječajima - i Olja je, srećom, bila za to.

Roman prati dvije linije priče, odvodite nas na putovanje od Praga pa sve do Andaluzije, no možete li predočiti kako ste ga točno osmislili i je li se to događalo usput ili ste imali jasno strukturiran plan?

- Roman je nastajao u dvije faze. Prva faza je bila ta emotivna povraćotina, koja je išla iz dnevničkih zapisa. U toj fazi sam se bavila samo njime, nisam se bavila Pragom, studijem. Bilo je to nikad poslano ljubavno pismo. A drugi dio je bio kad sam otišla na rezidenciju u Andaluziju, gdje sam našla neke simbole, i imala sam osjećaj da su mi baš oni falili da izgradim priču. Flamenco, strastvenost, neki antipod sivilu i čemeru Praga. Magli koja tamo postoji. Dok sam istraživala Andaluziju, zainteresirali su me i ti psi galgosi. Te fotografije pasa koje je on njoj ostavio u romanu doista i postoje. To je jedina stvar koja mi je ostala od bivšeg dečka. Crno-bijele fotografije pasa lutalica koje je on fotografirao noću.

Ti psi lutalice su savršena metafora i za vašu ljubavnu priču, kao i za vašeg neuhvatljivog muškog protagonista.

- Tijekom boravka u Andaluziji, u Cadizu, sanjala sam jednu mentoricu koju sam upoznala na scenarističkoj radionici u Berlinu. Pričala mi je o Hemingwayu. I kad sam se probudila, shvatila sam da je on puno pisao baš o Andaluziji. Krenula sam kopati to i naišla na gradić Ronda gdje je on pisao Kome zvono zvoni, i gdje je Orson Welles živio neko vrijeme, i koji je užasno zanimljiv grad jer je izgrađen na ogromnoj jarugi, grad bizarne topografije. Bila sam tamo par dana i te noći koje sam provela u Rondi sam najviše napisala tu španjolsku liniju. Imam osjećaj kao da sam slijedila neke tragove, sve sam radila vrlo intuitivno.

Vaša protagonistkinja je u jednom nezdravom odnosu, zauzima podređeno mjesto, pogotovo s obzirom na lik Ayne u romanu. Koliko vam je bilo ugodno pisati iz te pozicije, posebno zbog snažnog feminističkog glasa koji je također integralni dio romana?

- To mi je, zapravo, bilo najneugodnije. I neugodno proživjeti, i neugodno pisati o tom osjećaju kad si submisivan.

Ali vi pišete o tome bez bijesa, prihvaćate.

- Da, prihvaćam jer sam o tome pisala. Jer mi je dalo inspiraciju. Da nisam, vjerojatno bi bijes ostao, bila bih frustrirana. A ovako sam kanalizirala to kroz taj tekst. Ali bilo mi je to jako neugodno pisati. Najviše zbog toga što nisam mogla postati glavna junakinja svog narativa, nego sam njemu dala autoritet da on odabire koja će od nas dvije biti ta junakinja. Dakle, postoji on, ona i tek onda moja protagonistkinja kao promatračica tog njihovog odnosa, na trećem mjestu.

S time da je Ayna “samo” sjećanje.

- Da, ali sjećanja izbijaju ljude iz sadašnjosti. Zbog sjećanja ljudi ponekad ne žele niti stupati u nove odnose.

Znam točno o čemu govorite. No, Dora iz romana spremna je uletjeti na mjesto Ayne kao zamjena, svjesna je toga i nema problem s time.

- Ona želi njemu pomoći. Ima onaj osjećaj koji se pojavi kad si nekome nova nada u životu. Vidiš da nekome radiš dobro, da mu pomažeš u toj depresiji. S druge strane, znaš da nikad nećeš nadoknaditi tu osobu zbog koje je ta bol nastala.

Zanimljivo, vaša protagonistkinja prihvaća sve to upravo zato što također piše o onome što je muči.

- Da, isto kao što ja pišem i prihvatila sam, tako i protagonistkinja piše svoj scenarij, pokušava sebe pronaći u tom ljubavnom trokutu kojega istovremeno proživljava.

Kada govorimo o tom tipu ispovjednog pisanja, zanima me mislite li da je dovoljno napisati nešto da se, uvjetno rečeno, čovjek izliječi, ili je, zapravo, stvar u objavljivanju teksta? Čini mi se da tu postoji velika razlika, što bi trebao razumjeti svatko tko je napisao ljubavno pismo a da ga nikada nije odaslao. Mislite li da biste s ovim tekstom imali isti takav terapeutski učinak da ga niste uopće objavili, da je on ostao rukopis?

- Apsolutno ste u pravu, postoji razlika između pisanja i objavljivanja. Sram i strah su kao gljivice, rastu u mraku, a nestaju na svjetlu. Ti možeš to napisati, izbaciti iz sebe, ali i dalje ćeš imati osjećaj straha, nedoumice, jer je to rukopis na laptopu ili na ladici. A kad to objaviš, to više nije tvoje, raspršilo se po svijetu i nemaš odgovornost prema tome.

Puno pišete u romanu o studiranju na FAMU. Kako ste doživjeli tu akademiju?

- To je škola na staroj slavi. Imaju problema s unutarnjom politikom i koordinacijom različitih programa. Kad sam počela studirati, imala sam sreću slušati uvodno predavanje Věre Chytilove, Jirži Menzel je držao predavanje, događali su se razni masterclassovi, dolazili su gostujući predavači, Vittorio Storaro, Leos Carax, Claire Denis… Bilo je sjajno studirati u međunarodnom okruženju, i u otvorenom gradu poput Praga. Meni je to najdraži period života. Bila sam šokirana stvarnošću kada sam prestala studirati. Ali, da škola ima neke svoje probleme, naravno da ima.

Čini mi se da je sivilo Praga duboko utjecalo na vašu poetiku.

- Na ovaj roman je to utjecalo jako. Ta ljubavna priča je neodvojiva od Praga, zbog toga sam otamo i odselila.

Vjerojatno ne samo zbog toga.

- Nedostajao mi je moj jezik u Pragu. Imala sam osjećaj da sam ga izgubila, morala sam ga opet pronaći.

Kakav je osjećaj žudjeti za svojim jezikom?

- Neobičan je. Prvo vrijeme nisam o tome razmišljala, bilo mi je zanimljivo pričati engleski, učiti češki. Zanimljiva mi je ta tema može li se voljeti na stranom jeziku. Postoje li neke neizrecive, neprevodive stvari za kojima u najranjivijim trenucima možeš posegnuti samo u svom jeziku. Zbog svega počneš i preispitivati svoj identitet i shvatiš: ja mogu pisati samo na hrvatskom jeziku. Mislim, ja mogu pisati na engleskom, i pišem puno na engleskom, scenarije pogotovo, zbog industrije, ali uvijek imam osjećaj da kopiram druge ljude kad pišem na engleskom. Jer, kad čujem svoj glas, on je na hrvatskom.

Taj roman prati neke vaše dane - pardon, dane vaše protagonistkinje - godinama unazad. Kako je bilo gledati na taj period, suočiti se s davnim danima, dok ste redigirali taj roman, radili na njemu.

- Ta neka prva poglavlja u romanu su davno napisana, da, ali ja ionako imam osjećaj da sam stalno jednom nogom u prošlosti, a drugom u budućnosti. U raskoraku između sjećanja i planiranja. Vrlo rijetko u sadašnjem trenutku. I to prisilno vraćanje unazad mi je pomoglo da raskrstim s nekim stvarima. I bilo mi je zanimljivo pratiti tu neku putanju - koja, kažem, nije ista kao od protagonistkinje u romanu - ali je vrlo slična, prolazak kroz Ljubljanu, Prag pa vraćanje nazad.

Jeste li se osjećali blisko tom tekstu koji ste pisali davno?

- Ne. Osjećam se, zapravo, daleko s tom curom koja nas vodi kroz roman.

Neki bi rekli da je to potrebno da biste, kao, mogli pisati objektivno.

- Da, čini mi se da mi je ona danas jako daleka, i zato imam problem s poistovjećivanjem s njom, jer imam osjećaj da sam sada potpuno drugačija osoba. Puno smirenija, ali i manje hrabra.

Dobro, ali očito nemate baš toliki problem s poistovjećivanjem, ipak ste protagonistkinju odlučili nazvati vašim imenom.

- (smijeh) Mislim da je to dodalo neki spice. To je Olja sugerirala, da se isto zovemo, za mene je protagonistkinja bila bezimena. Ali Olja je imala pravo.

U romanu donosite te svakodnevne praške prizore s ulica i noćnih izlazaka, i čini se da su u tom gradu boemština i raspuštenost na nekoj drugoj razini. Otkud to ludilo u Pragu i zašto ga nema u Zagrebu, čime to objašnjavate?

- 41% Čeha su ateisti. To je druga zemlja po najvećem broju deklariranih ateista i ateistkinja na svijetu. Ali, nije to jedini razlog. Prag je užasno poskupio unazad 3-4 godine, ali dok sam ja studirala u Pragu, sve je bilo brutalno jeftino. Jedan euro velika krigla pive, u svakoj kavani možeš pojesti jeftino, renta je bila niska. Taj neki osjećaj da se stalno jede i pije vani. Ja sam stalno bila vani, i to nije neka rastrošnost, jer sve je bilo pristupačno, naročito nama studentima. Nikad nisam vidjela toliko ljudi da se kreće po kavanama, da čitaju knjige, rade u kavanama. Kafići su dnevni boravci, i to jako utječe na socijaliziranje, na manjak sramežljivosti.

Budući da pišete puno scenarija, jeste li imali problem sa šaltanjem na romaneskne postavke?

- Ne, teže mi se bilo ranije prebaciti na pisanje scenarija. Ali danas puno razmišljam o tome što je ustvari scenarij, mislim da smo zarobljeni u standardu koji je passe. Mi pišemo po standardu zlatnog Hollywooda a stvari su se promijenile. Film je danas miljama udaljen od kazališta. Film je potpuno druga životinja. Mislila sam u jednom trenutku da scenariji i proza nemaju veze jedno s drugom, da su scenariji nužno dosadni i suhoparni, tehnički izraz, a da je proza zapravo umjetnost riječi, da ovisi o ritmu, osobnom stilu. Ali promijenila sam mišljenje. I u prozi i u scenariju baratamo sa slikama, prizorima. Treba naći snažne slike i opisati ih s malo riječi. Scenarij se isto može napisati tako da bude lišen tehničkih izraza, pun poezije. Najljepši scenarij koji sam pročitala je od Jane Campion za film “The Piano”. Dobro, to je Jane Campion, ali je pisan kao proza, pun metafora, ritma, podteksta i alegorija u didaskalijama. Scenarij ne treba biti samo tehnički tekst. Zašto objavljujemo dramske tekstove i čitamo ih ukoričene, a scenarije ne?

Dobro, to isto vjerojatno ovisi o tome kome scenarij ide u ruke, možda se ne bi baš svaki redatelj snašao s takvim tipom scenarija.

- Da, ali ovisi i o tvom glasu. U scenariju se također mogu koristiti neka stilska izražajna sredstva, autorske egzibicije, eksperimenti s riječima i formatom. Tome treba pristupiti kao autorskom tekstu, i kada to prihvatimo, tada će i scenaristi dobiti veći kredibilitet i veći autoritet u procesu produkcije. Jer nije scenarist sluga redatelja, kao što ljudi valjda misle danas s obzirom na honorare, poredak na špici, utjecaj scenarista na casting i sl. Scenarist/scenaristica je majka projekta. Mislim da je veliki problem to da se otpočetka pričama pristupa redateljski, jer se scenaristi kao autori i autorice time diskreditiraju.

Zašto ste ovu priču odlučili ispričati romanom, a ne filmom? Je li vam palo napamet da pišete scenarij?

- Imam ideju za scenarij i predstavu koja je temeljena na jednom dijelu ovog romana. Ustvari, puno prije nego sam počela pisati roman, imala sam ideju za film koji protagonistkinja piše u romanu. To je ta komorna drama s dvoje ljudi, tri dana u jednoj sobi. No, činilo mi se da je ovo puno bolje napisati u romanu zbog te Španjolske, svog tog istraživanja, čini mi se da sam mogla puno više toga upotrijebiti u romanu, a da bi u filmu otpalo. Ali, to neko srce priče, tu srž koja je njihov odnos, to bih sigurno voljela napraviti i u filmu.

Što se tiče drugih projekata na kojima ovih dana radite, što biste izdvojili?

- Izdvojila bih rad na svojem debitantskom filmu, u fazi razvoja projekta, HAVC nas prati od faze razvoja scenarija. Sad smo u fazi castinga. To je priča koju dugo već pišem, bio je to moj diplomski scenarij na FAMU, a priča prati jednu ženu koja je jako naivna i neiskvarena i možda malo ispodprosječno inteligentna, ali je iznadprosječno puna ljubavi. Takva naivna i nevina ulazi u jedno neobično prijateljstvo s jednom ovisnicom koju upoznaje u psihijatrijskoj bolnici. Priča je to o spiritualnom i seksualnom buđenju ispričana kroz prijateljstvo dvije žene.