Knjigu je u prijevodu Kristine Špehar-Vuković objavila Fraktura, čiji je glavni urednik Seid Serdarević kazao kako je riječ o istaknutoj finskoj spisateljici i dramaturginji s estonskim korijenima koja se u svojim knjigama bavi postsovjetskim društvom i njegovim nasljeđem.

Oksanen nije nepoznata hrvatskoj čitateljskoj publici – u Zagrebu je boravila više puta, a upravo je posjetila i Pulu kao gošća Sa(n)jma knjige u Istri, rekao je.

U romanu "Pseći park", objavljenom 2019., bavi se iznimno suvremenom temom u čijem je središtu Ukrajina.

Autorica je kazala kako je dugo tragala za pričom o povratku, a učinilo joj se da bi dobar poligon za tu temu bila upravo Ukrajina, gdje se prvi val povrataka dogodio početkom 1990-ih, nakon okončanja ruske okupacije i postizanja nezavisnosti, i gdje se 2014. dogodio novi rat, na koji su, kako je rekla, zapadne zemlje na neki način zaboravile.

Međunarodni bestseler koji se odvija na pozornicama suvremene Finske i postsovjetske Ukrajine

Međunarodni bestseler "Pseći park" odvija se na pozornicama suvremene Finske i postsovjetske Ukrajine, na kojima korumpiranost Istoka susreće i hrani pohlepu Zapada, na čijem raskrižju stoje dvije žene uhvaćene u mrežu industrije umjetne oplodnje, iskorištavanja i komercijalizacije ženskog tijela.

Njih dvije predstavljaju dva različita aspekta Ukrajine podijeljene na istok i zapad, istaknula je Oksanen, a komodifikacija ženskog tijela nametnula joj se kao važna tema zbog opće zapadnjačke percepcije bivših sovjetskih republika kroz prizmu top modela.

"To nije česta tema u književnosti pa sam pomislila da bi bilo dobro pisati o tome. Da zapadni svijet mode otkriva nešto novo, autentičnije, egzotično a ta egzotika koja ima kolonijalne odlike, to je nešto što sam također htjela istaknuti", pojasnila je. Tako su se priča o Ukrajini i ona o povratku složile u jedinstvenu priču.

U središtu je priče industrija oplodnje o kojoj, kako je rekla, nije znala ništa kad je krenula pisati taj roman. "Uvidjela sam da Ukrajina ima neuobičajeno liberalan obiteljski kodeks i to mi se učinilo zgodnom platformom, prizma kroz koju bih mogla istražiti razne aspekte toga društva, primjerice korupciju, koja utječe na obične ljude, kao i mnoga druga pitanja", kazala je.

Posebno ju je zaintrigiralo otkriće kako se ljudi počnu čudno ponašati kad imaju više opcija. "Svi žele da im djeca budu lijepa, nadarena i tako dalje, no što sam više saznavala, postajala sam sve uvjerenija da moram o tome pisati", istaknula je autorica. Primjerice, ženama-klijenticama posebno je važno da dijete ima dobru kosu, dok je muškim klijentima bitno da ima nekakav dar za sport.

U romanu se proces "biranja" prikazuje kroz omalovažavajuće rigorozne provjere koje donatorice jajašaca i surogat majke moraju proći.

Govoreći o recepciji svojeg romana s obzirom na neugodne teme koje otvara, Oksanen je rekla kako "umjetnik ne može biti turistički vodič; tko želi vidjeti samo lijepe slike, može ići u turističku agenciju".

O autorici:

Sofi Oksanen (1977.) ubraja se među najnagrađivanije skandinavske autore, a među nagradama koje je dobila za svoj rad su i Nordijska nagrada Švedske akademije, francusko odlikovanje Vitez reda umjetnosti i književnosti, Prix Femina Étranger, Velika nagrada Budimpešte, Europska nagrada za knjigu i Nagrada Nordijskog vijeća za književnost.

Napisala je još romane "Staljinove krave" (2003.), "Baby Jane" (2005.), "Čišćenje" (2008.), "Kad su golubice nestale" (2012.) i "Norma" (2015.). Djela su joj prevedena na više od četrdeset jezika, a na nekima od njih temelji se niz predstava, filmova i opera. Živi u Helsinkiju.