'Mi sa Zapada uvijek sve najgore poberemo', govorili su naši stari. I još govore. Čak i ne stari. Za tu se otrcanu frazu hvataju mnogi, ali ovih dana ona čak zvuči donekle istinito jer je Hrvatska, eto, dobila svoj prvi pravi #metoo skandal. Jest da ovo 'dobila' nije baš dobar izraz, jer nam taj poklon svakako nije trebao, ali tko nas pita. Dalibor Matanić, kako je objavio Večernji list, godinama je porukama preko Vibera seksualno uznemiravao i na još neke načine maltretirao mlade glumice. Njih se tridesetak odvažilo tu priču ispričati medijima, a otprilike u isto vrijeme (ili malo prije, nisam sigurna) Matanić je na svojim profilima na društvenim mrežama priznao da je to činio, ispričao se, napisao da se kaje i da je sve to radio zbog ovisnosti o drogama i alkoholu. Sad se od toga liječi, kaže.

Naravno, sve je to s vrlo dobrim razlogom izazvalo osudu i gađenje. Nitko se ne bi trebao osjećati ugroženo, izloženo, napadnuto samo zato što radi s osobom koja misli da joj je apsolutno sve dopušteno. Pogotovo ne seksualno. Ili bilo kako fizički. Ili bilo kako psihički. Potpuno je svejedno je li to netko radio zato što je pio, zato što su mu to telepatski nalagala bića iz druge galaksije ili zato što bez takvog ponašanja ne zna disati, raditi ni živjeti. Mora odgovarati za svoje postupke.

'Tko? Dado? Ma daaaaj!'

Uz pucanje priče o Mataniću i njegovim nedjelima, pukla je još jedna priča, a to je priča o zidu šutnje. Čak sam i osobno udarila glavom o njega, iako nemam nikakve veze s Matanićem, osim što smo se sreli jedanput ili dvaput na nekom filmskom festivalu. Naime o Matanićevim se zločinima i prekršajima počelo govorkati neko vrijeme prije nego što je sve službeno izbilo u javnost, pa sam i ja prije nešto manje od mjesec dana načula iskrzane i nepovezane informacije u stilu 'izgubil je sve angažmane', 'izgleda da je delal neka sranja ženama na snimanjima' i 'lud je od kokaina'. Sve je, međutim, bilo na razini glasina. Pokušala sam se raspitati kod nekoliko ljudi za koje sam mislila da bi mogli nešto znati - nitko nije imao pojma. Čak su mi govorili i stvari poput: 'Tko? Dado? Ma daaaaj!'

Budući da se sad ispostavilo da su mnogi koji su tvrdili da nemaju pojma - ipak imali pojma, barem sad, u ovoj završnoj fazi, kad je javno razotkrivanje Matanića već bilo u pripremi - u mnogih se javio pravednički bijes zbog toga što su 'svi znali, a nitko nije ni zucnuo'. Pritom, ipak se treba priznati, taj bijes nije toliko usmjeren prema ovima koji su prije mjesec dana znali da će Matanić uskoro dolijati, nego prema onima koji su to morali znati već desetke godina, koliko je Matanić činio to što je činio. Zašto ništa nisu rekli? Zašto nisu zaštitili žrtve?

I doista, pomisao na to da netko zna za muku kroz koju netko prolazi, a o tome šuti i ne čini ništa da bi pomogao žrtvi - duboko je uznemirujuća. Stavlja pod upitnik obično ljudsko suosjećanje, društvenu solidarnost, osjećaj za dobro i zlo - ma sve živo na što se oslanjamo kad nastojimo preživjeti u ljudskom društvu. Čovjeku se naprosto poljulja tlo pod nogama kad shvati da netko vidi njegovu patnju, ali ga boli đon.

No isto je tako istina da takav grijeh propusta ili grijeh šutnje nije uvijek uzrokovan (samo) bešćutnošću, pomanjkanjem solidarnosti i osjećaja za dobro i zlo. Uzrokuje ga nekoliko sistemskih problema, među kojima tri od njih nose vrlo poznate nazive - patrijarhat, seksizam i kapitalizam.

Ljudi kao rekviziti

Patrijarhat je ovdje problem jer se u mnogim situacijama muškarca na utjecajnom položaju smatra nosiocem neograničene moći, i on to dosta često jest. Povijest je prepuna priča o moćnicima koji su imali 'neke svoje ekscentričnosti' koje su im se tolerirale ili se na njih čak gledalo sa simpatijama jer su 'genijalci'. Štef koji lupi Baru preko zubi je nasilna seljačina, ali kad bi Picasso svojoj ženi odvalio šamar zbog toga što mu nije na vrijeme naložila vatru u ateljeu - 'ah, to je Picasso'. Kad je Stanley Kubrick stoput bacao u snijeg Jacka Nicholsona jer mu nikako nije odgovarala završna scena 'Isijavanja', to je bilo radi umjetnosti i nitko nije potegnuo pitanje zlostavljanja na radnom mjestu, iako tretiranje ljudi kao rekvizita to definitivno jest. Primjera je bezbroj, a #metoo pokret u Americi pokazao je koliko je to povezano sa seksualnim zlostavljanjem žena.

Ne kažem da je Matanić talentiran kao Picasso ili Kubrick, ali bio je jedan od najcjenjenijih hrvatskih filmskih redatelja, jedan od redatelja koji su najviše radili i snimali, jedan od redatelja čiji su projekti prolazili na natječajima i koji su, uostalom, bili i hvaljeni. A onda su ljudi skloni uvjeriti se u priču iz rubrike: 'Ah, on je malo čudan, nekad možda i neugodan, ali je maher/umjetnik/faca/uspješan/genij.' Pa mu 'zažmire na jedno oko', iako ono što čini nije sitna ekscentričnost tipa 'morate mi svako jutro na posao donijeti točno deset komada smokija i mineralnu s tri kapi limunovog soka', nego svojim nasiljem i manipulacijama uništava ljudima živote.

Drugi problem - seksizam, i to onaj sistemski, uvelike utječe na šutnju o ovakvim situacijama jer se iz nekog razloga ženama ne vjeruje da su zlostavljane. Konkretno, u situacijama kakve se sad opisuju uz Matanića nemali bi broj ljudi zaključio da su žene te koje su kvarne. Neće reći da muškarac seksualno zlostavlja zato što sa svojeg moćnog položaja očekuje seks ili neku seksualnu situaciju, nego će zaključiti da ona dolazi do uloga preko kreveta. Holivudski casting couch desetljećima je bio javna tajna i smatralo se to sramotom glumica koje su se našle na njemu, a ne muškaraca koji su ih na njega doveli. Takvo razmišljanje još nije sasvim izumrlo.

Danas jesi, sutra nisi

Treći je problem kapitalizam i pritom - barem u Matanićevu slučaju - ne govorim o onome kad se 'zlatnoj koki' oprašta sve jer donosi pare. Ovdje je problem u nečemu što se naziva prekarni kapitalizam ili prekarno radništvo. Prekarni radnici su vam oni koji nemaju socijalno, zdravstveno i redovnu plaću, nego rade na ugovor, od projekta do projekta. Velik dio hrvatske kulturne scene, pa tako i onih koji rade na filmovima - radi prekarno. Od angažmana do angažmana, od projekta do projekta.

I sad zamislite da ste mlada glumica ili mladi producent ili mladi montažer, mladi garderobijer ili mladi štogod koji živi tako. Ne morate zapravo ni biti mladi. Ima ih koji tako dočekaju penziju. U takvoj situaciji vaš sljedeći angažman, naravno, ovisi o tome koliko ste dobro radili prije, ali ovisi i o tome da niste radili probleme. A to 'da niste radili probleme' u okrutnom prekarnom svijetu može značiti svašta - od toga da ste stvarno problematični do toga da se stalno na nešto žalite, pa makar i te žalbe bile opravdane.

U tome i jest cijela monstruoznost zlostavljanja kao što je Matanićevo. Radio je ono što je radio mladim glumicama zato što je znao da će se one bojati bilo što reći. Zato što je računao na svoj utjecajan položaj i na njihovu želju da rade svoj posao. Zato što je znao da se one boje gubitka sljedećeg angažmana s njim ili nekim njemu bliskim. A toga se bojao i gro ovih drugih koji su možda znali, ali su šutjeli. Da, ako zucnu, više neće raditi ni zarađivati za život. To je vrlo moćan strah.

I zato kad kažemo da 'uvijek sve najgore poberemo sa Zapada', to nisu samo ovakve grozne epizode zlostavljanja i uznemiravanja - iako naravno da jesu megaužas. Neke od najgorih stvari koje nismo 'pobrali', nego već stoljećima DIJELIMO sa Zapadom proizlaze iz patrijarhata i nemilosrdnog kapitalizma koji u pojedinca izazivaju strah što lomi duh i ljudskost. A zid šutnje o zlostavljanju žena zato što moćni 'genijalac' smije sve - jedna je od najstrašnijih. I rijetki su junaci koji ga se usude probiti.