I tako smo opet došli do onog doba godine kada se domaći glazbenici, producenti, diskografi, njihovi prijatelji, rodbina, susjed, lik koji im čuva vikendicu i pedikerkina mala koja bi baš voljela vidjet uživo tog-i-tog - okupljaju da bi slavili Massima, Josipu Lisac i Olivera. Tu i tamo nagrade i pokojeg drugog izvođača, čisto da ne bi ispalo da nam se scena svodi na pet izvođača, ali ako ste mislili da će svoje mjesto među nagrađenima ili nominiranima zaraditi onaj totalno fora hip-hop bend iz vašeg grada ili neki indie kantautor čije stvari pjevuše svi studenti tri najveća faksa u zemlji - zaboravite. Nije to ta priča. Porin je nagrada na kojoj se samo sporadično primjećuje svijest o postojanju nekih novijih ili svježijih glazbenih trendova i dosadan je otkad postoji.

No na stranu sad glazbena učmalost ove nagrade - ovo i nije rubrika u kojoj pišem glazbene kritike, nego televizijske. Jer dodjela Porina je, osim glazbenog, i televizijski događaj zato što ga HTV svake godine izravno prenosi, sveudilj, kao javna televizija, podržavajući i promičući domaću glazbu, kulturu, zabavu i tako to. I taj prijenos ama baš svake godine bude neki krš i lom. Ruku na srce, svi prijenosi dodjela nagrada na televizijama su poprilično dosadni - čak su i Oscari rubno prihvatljivi, ali se nekako izvlače zahvaljujući glaumuru haljina i politički obojanim temama trenutka u govorima, no 'Porin' redovito uspijeva pomaknuti tu dosadu i besmisao u nove dimenzije.

Hrvatska se televizija ove godine čak i pobrinula da nas, ako baš želimo, na to i podsjeti. Prije same dodjele Porina, koji je ove godine slavio 25. obljetnicu, u svojem su programu reprizirali sve dosadašnje dodjele. Nije baš sasvim jasno što su htjeli postići s time, ali definitivno je bila riječ o jednoj od apsurdnijih programskih odluka. Jedino što je u toj odluci pokazivalo tračke razuma bilo je to što su se reprize prijašnjih 'Porina' emitirale u kasne noćne sate pa se gledateljima to nije guralo pod nos u udarnim terminima, ali sama ideja je, ako već ne notorna besmislica, a onda pokazatelj da na Prisavlju više zbilja ne znaju što bi sa svojim programom.

U usporedbi s prijašnjim 'Porinima', na koje nas je HTV tako ljubazno podsjetila, sinoćnji 'Porin' nije bio najgori. Uglavnom je to bilo zato što u njemu nije bilo nebuloznih i neuspješnih pokušaja proizvodnje spektakla i glamura, nije bilo katastrofalnih pokušaja pretvaranja voditelja i prezentera nagrada u stand-up komičare, nije bilo turbobedastih popratnih skečeva i svega onoga što je dosadašnje 'Porine' znalo pretvoriti u apsolutno jezive papazjanije. No jedino što su autori ovog prijenosa učinili da bi, kao, poboljšali taj televizijski prime time IVENAT jest da su iz njega izbacili ta vrela kikseva i glupih viceva. Sve ostalo nisu ama baš ničim poboljšali, tako da su tri sata prijenosa dodjele 'Porina' bila - sasvim očekivano - užasno dosadna.

Ne pišem napamet i bez isprobavanja na vlastitoj koži - prošlu sam cijelu noć provela gledajući dodjelu 'Porina'. Ne zato što je ta dodjela doista trajala cijelu noć - iako se činilo kao da jest - nego zato što sam gledajući taj sedativni festivalčić doista svakih petnaestak minuta pred televizorom padala u san. Da nije moderne tehnologije, digitalnih prijamnika i mogućnosti da na HTV-u prikazane emisije vraćaš unatrag, vjerojatno ga uopće ne bih bila u stanju pogledati. A ovako sam skoro cijelu noć uvježbavala disciplinu gledaj-zaspi-vrati unatrag-gledaj ponovno. Na drugim su se kanalima smjenjivali filmovi, serije, vijesti, ma čitavi maratoni raznih stoput zanimljivijih sadržaja, a ja sam zaglavila na 'Porinu'.

U redu, možda bi netko mlađi i živahniji izdržao više od petnaestak minuta gledanja 'Porina' u komadu a da pritom ne zahrče ko nosorog, ali sudeći po načinu na koji je sinoćnji slavljenički 'Porin' bio sastavljen, to i nije bilo za mlađe i živahnije. Od samog početka, koji je otpjevala klapa - a svaka čast klapama i njihovu statusu nematerijalne kulturne baštine Republike Hrvatske, no nije da baš pozivaju na ludu zabavu i trosatni party - preko govorancija predsjednika upravnog odbora, gradonačelnika, ovog i onog te sve do toga da su većinu uživo izvedenih glazbenih numera izvodili ljuti glazbeni inovatori iz dobne skupine 49-70, tu jednostavno nije bilo ničega zanimljivog.

Veliki je problem u tome što se u izravni prijenos uvrštava jednostavno prevelik broj kategorija. Jest, donekle su ga smanjili i jedan dio nagrada dodjeljuju u tzv. 'predprijenosu', ali trebalo bi to još malo skresat'. Lijepo to svest na najbolji album, najbolju pjesmu, najboljeg debitanta, nagrade za životno djelo, eventualno još dvije-tri žanrovske nagrade i zdravo, đaci. Sve one druge nagrade mogu u predprijenos pa ih u prijenosu spomeneš u đuture jer doista, nikog od gledatelja nije briga, a i neće im javni interes te obaviještenost o domaćim glazbenim kretanjima naročito patiti.

To beskrajno nizanje nagrada rađa i još jedan problem, a to je da se onda u odabiru prezentera nagrada primjećuje određena panika i kaos. Ne kažem da svaki prezenter mora imati baš neke čvrste veze s nagradom koju predstavlja, ali fora da Franka Batelić i Dean Kotiga predstavljaju najbolje tamburaše je zbilja bizarna, a osim toga, uopće nije jedini primjer takvog čudesnog spoja. Ne jednom tijekom prijenosa imala sam dojam da prezenteri u ljude kojima dodjeljuju nagrade gledaju sa zbunjenim izrazom lica iz rubrike tko-je-ovaj-jelenskih mi rogova ili da pruža ruku i nagradu pogrešnoj osobi. Smanji broj kategorija koje će se prikazivati u izravnom prijenosu pa ćeš i lakše 'uparivati' prezentere s primateljima nagrada. Nisu svi profesionalci kao Duško Ćurlić i Daniela Trbović pa da im možeš dati bilo što jer će se snaći i s tamburašima i s jazzerima i s ljutim hip-hoperima.

Specifični pak problem sinoćnjeg 'Porina' bilo je i to što su na početku bili rekli da će se tijekom prijenosa prisjetiti prijašnjih dodjela 'Porina', što je mene prvo ispunilo užasom jer - kao što rekoh u prethodnim odlomcima - od prijašnjih dodjela 'Porina' imam samo traume. No na kraju je ispalo da od tog prisjećanja baš i nije bilo nekog posebno pripremljenog sadržaja (isječci, razgovori s prijašnjim dobitnicima, možebitne snimljene smiješne i zabavne situacije, bilo što), nego se prisjećanje svodilo samo na nastupe prijašnjih dobitnika i tu i tamo pokoju pričicu. Moguće je, doduše, da sam nešto propustila u rutini 'gledaj-spavaj-vraćaj'.

Uglavnom, tri sata 'Porina' u udarnom terminu na javnoj televiziji gotovo pa je ispalo gore od one ideje da se mjesec dana prije dodjele 'Porina' repriziraju sve dosadašnje dodjele. Jedino što je koliko-toliko valjalo bila su predstavljanja dobitnika 'Porina' za životno djelo. Bilo se lijepo ponovno susresti s divnom pijanisticom Pavicom Gvozdić, pjesnikom Jakšom Fiamengom i sve nas je dirnulo videoobraćanje Olivera Dragojevića. No to pokazuje jednu stvar koja nikako nije dobra za ovu nagradu - da je jedino u stanju biti zabavna, dirljiva, informativna i zanimljiva - kada živi na staroj slavi. I to ne svojoj, nego slavi svojih dobitnika.