Hrvatska televizija baš voli u udarnom terminu na svojem prvom programu prenositi dodjele nagrada. Koji put su to kazališne i filmske, koji put diskografske nagrade, koji put si razne kipiće i kuverte pred kamerama i uz pljesak dijele biznismeni koji će za par mjeseci završiti u istražnom zatvoru, a koji put - kao sinoć - to su godišnje turističke nagrade. Teško je proniknuti u logiku po kojoj hrtovci misle da će gledateljima u četvrtak navečer baš prijenos takvih nagrada sjest k'o kec na cenera, ali valjda je to onaj dio programskog sadržaja u kojem se oni strašno brinu za nacionalne interese itd.

No čak i ako ostavimo po strani razbijanje glave nad tim mora li se ta dodjela nagrade prenositi u prime timeu zato što je to gospodarski važno za Hrvatsku, zato što se mora opravdati najnovija specijalizacija Ivice Đuzela ili zato što ne znaju što bi drugo prikazali - mora se priznati da je sinoćnji prijenos godišnjih turističkih nagrada bio PRESMIJEŠAN. Naravno, kada kažem 'presmiješan', mislim jadan, zastario i pomalo kompleksaški, ali nastojim biti pozitivna osoba pa se radije fokusiram na smijeh koji sve to izaziva.

Prvo i prvo, sve je izgledalo kao da se održava tamo negdje 1985., u kasnom socijalizmu, kada su 'drugovi i drugarice' već bili otkrili pokoju čar kapitalističke raskoši u uređenju interijera pa su se rado o raznim manifestacijama šetkali po raznim kristalnim dvoranama, ali su i dalje bili ultradosadna ekipa u pretijesnim odijelima i prelakiranim trajnama.

Drugo i drugo, u skladu s time su bila i predstavljanja i pozdravljanja uvaženih gostiju na početku, a i poneka govorancija na kraju. Ovo prvo - pozdravljanje ama baš svakog prisutnog ministra, doministra, izaslanika i saborskog zastupnika koji je nazočio lošinjskoj fešti trajalo je dulje nego svaka pojedina dodjela nagrada zajedno s prikazom filmića uz nominacije, posebno je smiješno bilo što je režija debelo kaskala za predstavljanjem gostiju, pa bi se uvaženi gost ili gošća u kadru prikazali već kad bi voditelji najavljivali novog. Nije ni čudo, tko bi popamtio sve te face i usnimio ih na vrijeme.

Treće i treće - Ivica Đuzel je sjedio u publici, tj. selio se od jednog stola s uzvanicima do drugog i onda razgovarao s onima koji će mu reći nešto pametno, što je bilo čak i jadnije od one gore spomenute parade pretijesnih odijela u kristalnoj dvorani. Đuzel kao da je bio ponesen svečanom prilikom i ganućem zbog uspješne turističke sezone pa kada je razgovarao s ministrima i inim mangama, činio je to ne samo bez ikakve kritičnosti, nego i bez ikakve potrebe da se bilo što razjasni gledateljima, nego je poslušno klimao glavom na frazetine koje su izgovarala pretijesna odijela, a koje su zvučale otprilike ovako: 'Ključ je u destinacijskoj strategiji održivog razvoja s naglaskom na nove trendove i gibanja.' Jedva čekam da se to objesi kao transparent negdje iznad parkinga kod javne plaže u Brelima.

Treće i najsmješnije bilo je završno obraćanje premijera Plenkovića kristalnoj dvorani, koje je bilo uobičajeno monotono i nezanimljivo, ali me uspjelo zabaviti u trenutku kada je naš igzekjutiv Endi uspio ispalit da turistička sezona ne bi bila tako dobra da Vlada nije donijela lex Agrokor. Moram priznati da sam se u tom trenutku počela valjati po podu od smijeha, a ne bih se začudila ni da je nešto slično učinio i, ne znam, Apoksiomen. 

No sve je to totalno bilo u skladu s retro stilom dodjele nagrada. Sve se to totalno uklapalo u filing da smo opet među drugovima i drugaricama koji si vole prirediti malo raskošnije domjenke, ali nam i tom prigodom poručiti što je dobro za nas i za naciju. Valjda je zbog toga bilo i važno tu dodjelu prikazati u udarnom terminu četvrtkom navečer. Jer i na Prisavlju isto znaju što je važno i dobro za nas te će nam uvijek, gdje god borave pretijesna odijela i prečvrste trajne, to s guštom i ganućem prenijeti.