U povodu stote godišnjice rođenja Ivana Supeka, velikog hrvatskog znanstvenika, osnivača Instituta Ruđer Bošković, filozofa, književnika i borca za mir (1915. - 2007.) objavljen je prije ljeta zbornik radova 'Preživljavati usprkos' od 260 stranica u izdanju zagrebačkih Izvora, kojim je njegov urednik dr. Nikola Biliškov, kemičar, znanstveni suradnik na Institutu Ruđer Bošković i aktivist Sindikata Akademska solidarnost i udruge Zelena akcija, među rijetkima podsjetio na humanizam i važnost tog velikog mislioca.

U zborniku su objavljeni radovi deset autora, od Biliškova i Saše Blagusa, preko Dijane Ćurković i Hajrudina Hromadžića do Ivane Zagorac koji s raznih društvenih aspekata, referirajući se na misao Ivana Supeka, analiziraju današnje hrvatsko društvo i pozivaju na obnovu humanističke misli.

Što vas je potaknulo na to da napravite zbornik 'Preživljavati usprkos' u povodu stote obljetnice rođenja Ivana Supeka?

Osim intervjua s Ivanom Supekom, koji smo također objavili u zborniku, u kojem on poziva mlade da nastave njegovo djelovanje, najviše me je motiviralo poštovanje koje osjećam prema njemu. Supek je bio posebna ličnost na hrvatskoj sceni, pa čak i šire. Bio je renesansni čovjek koji je u sebi ujedinio filozofiju, znanost i književnost, a djelovao je prema humanističkim načelima – u središtu mu je bio čovjek, kao biće, fenomen i utopijski cilj. Ta se ideja u meni kuhala godinama i kada se počela približavati obljetnica njegova rođenja, odlučio sam je realizirati.

U zborniku je objavljeno deset tematski različitih tekstova. Po kojim ste kriterijima birali autore i jeste li unaprijed odredili tematsku nit s idejom da zbornik funkcionira kao zaokružena cjelina te da potakne ljude na razmišljanje?

Nismo htjeli da zbornik funkcionira kao zaokružena cjelina nego smo htjeli da kroz objavljene tekstove sagledamo naše probleme i otvorimo jedno područje borbe. Svi okupljeni autori imaju aktivističku crtu, bilo u nevladinim udrugama ili u drugim oblicima djelovanja. Već smo na našem prvom inicijalnom sastanku odlučili da se obratimo mladima, da Supekovu misao i djelo implementiramo na današnju situaciju i da humanizam sagledamo kroz nekoliko različitih aspekata. Naime, Supek je uvijek promatrao čovjeka kao trinitas, dakle kao biće koje ujedinjuje svoj rad kroz znanost, filozofiju i umjetnost, tako da je naš cilj zapravo poziv na daljnje djelovanje. No nemam iluziju da zbornik može potaknuti revoluciju. Ne vjerujem da će iz toga proizaći neki novi pokret, ali ima velik potencijal da ostavi trag među mladima.

Koliko današnja mlada generacija različitih ideoloških usmjerenja, među kojima ima i onih koji su skloni podržati fašistički pozdrav, ima razumijevanja za Supekove ideje?

Ljudi među kojima se ja krećem, dakle, visokoobrazovani ljudi, znanstvenici i aktivisti mlađe i srednje generacije, odnosno oni koji su aktivni na širem području od profesionalnog, duboko vjeruju u Supekove ideje. No generalno gledano, imam dojam da su mnogi Supekovi suvremenici već potpuno zaboravili na njega. A mlađe generacije nisu ni čule za njega, najviše zbog toga što se uložio velik trud da se njegovo ime zaboravi.

Osim objavljivanja vašeg zbornika i simpozija u HAZU-u, stotoj obljetnici rođenja Ivana Supeka u Hrvatskoj nitko nije posvetio nikakvu pažnju, mediji su tu činjenicu prešutjeli, čak nije ni na javnoj televiziji emitirana nikakva emisija o njemu. Je li Supekova misao previše radikalna i previše opasna za današnje konzumentsko društvo?

Supek je utjelovljavao onaj Kangrgin poziv na 'kritiku svega postojećeg' i prema tome on nije bio omiljen ni u jednom sistemu u kojem je živio. Supek je počeo djelovati još prije Drugog svjetskog rata, bio je u ilegali, zatim među pečatovcima oko Krleže, svjedočio je 'sukobu na ljevici'. U poslijeratnom razdoblju kritizirao je jugoslavenski socijalistički sustav nazivajući ga boljševičkim pa je i tada došao u sukob s vlastima, a potom i s Akademijom i Krležom. Supek se uvijek deklarirao kao ljevičar, no to nije značilo da se slaže sa socijalizmom onog tipa kakav smo imali u bivšoj Jugoslaviji. On se uvijek zalagao za humanizam i socijalnu pravdu. A nakon 1991., brzo se ugasila njegova radost zbog osamostaljenja Hrvatske zbog protivljenja onom režimu. Supek je bio čovjek koji je živio svoje ideale, no oni nikada nisu bili na liniji.

Bili ste jedan od rijetkih prirodnjaka koji se priklonio ideji sindikata Akademska solidarnost koji se suprotstavio donošenju novog Zakona o znanstvenoj djelatnosti što je rezultiralo dubokim jazom između prirodnih i društvenih znanosti. No još je Supek upozoravao na hiperinflaciju radova iz prirodnih znanosti što je danas imperativ. Kako vi vidite taj problem?

Taj novi Zakon sadrži gomilu odredaba koje su proizvod neoliberalne doktrine implementirane u znanost. Dakle, imperativ je na inovativnosti i na ekonomskim kategorijama koje ne bi smjele biti dio naših znanstvenih radova. Ja sam se protivio donošenju takvog Zakona zato što smatram da odredbe tog tipa nisu dobre ni za nas prirodnjake, jer vode zatiranju fundamentalnog pristupa znanosti. Danas vlada imperativ objavljivanja novih radova zbog čega više nema prostora za pravi kontemplativni rad u kojem se pažljivim eksperimentima dolazi do značajnih rezultata i zatim do dubokih uvida. Danas znanstveni radovi prečesto donose gole rezultate, a diskusija se svodi na par rečenica.

S druge pak strane, Supek je često opisivao svoje seminare kod Wernera Heisenberga u Leipzigu kao simpozije bliske antičkim druženjima.

Supek je često isticao da su se okupljali u uredima ili stanovima znanstvenika i raspravljali o kvantnoj mehanici koja je kao teorija ondje i nastajala, usput je netko svirao klavir, a diskutiralo se i o novim knjigama i izložbama. Dakle, na tim Heisenbergovima seminarima postojala je prava interakcija među različitim poljima ljudskog djelovanja. Danas uopće ne možemo zamisliti znanstveni rad u takvom obliku.

Supek je predvidio mnoge tendencije u hrvatskom društvu pa je tako društvo u kojem živimo prilično točno definirao kao kapitalistički fundamentalizam što je nailazilo na kritiku tzv. društvenog establišmenta. Jesu li Supekova zapažanja bila točna?

Nakon osamostaljenja Hrvatske Supek je silnice koje određuju odnose u našem društvu, a i šire, prvi počeo nazivati kapitalističkim fundamentalizmom i dosta je kritizirao onu tezu o 'dvjesto bogatih obitelji u Hrvatskoj'. On je taj sistem, koji danas nazivamo neoliberalni kapitalizam, puno jasnije nazvao kapitalističkim fundamentalizmom, precizno govoreći da nas taj sistem vodi u propast jer je on po karakteru takav da generira ratove koji otvaraju nova tržišta. Tu je i znanstveno-tehnološka revolucija koja u tom kapitalističkom sistemu zapravo služi samo stvaranju novih profitabilnih dobara što je suprotno iskonskom pozivu znanosti, a to sve dovodi do gomilanja novih proizvoda. Supek je jednom istaknuo da tržište nije više sposobno apsorbirati sve te inovativne proizvode znanstveno-tehnološke revolucije dirigirane kapitalizmom.

Supek je također govorio da bi političari trebali služiti narodu i ne dobivati naknadu za svoj rad što kod nas, kao uostalom i u mnogim drugim zemljama, nije slučaj. Kako vaša generacija gleda na zvanje političara? Smatrate li to poželjnom pozicijom u društvu?

Jako je loše to da je bavljenje politikom najunosniji posao u nekom društvu. Političari danas u nas imaju sve moguće beneficije, od imuniteta do besplatne vožnje autobusima, ne moraju se pojavljivati u Saboru i za to dobivaju vrlo veliku plaću. Mislim da budući političar mora osjetiti poziv iznutra. Mnogi ljudi moje generacije koji imaju aktivističku pozadinu htjeli bi se uključiti u politiku što bi bio prirodan korak dalje prema ostvarivanju ciljeva za koje se sada borimo na civilnoj sceni. Ali kako vidimo, mnogi ljudi koji su ušli u politiku iz dobrih pobuda, na kraju su se zbog niza kompromisa utopili u prosjeku. Prije dvije, tri godine sreo sam Veru Petrinjak Šimek, tadašnju članicu Gradske skupštine koja je ušla u politiku s voljom i vjerovanjem da može nešto promijeniti, no nakon tog iskustva rezignirano mi je rekla: 'Svi su isti!'

Uoči svih izbora svjedočimo refašizaciji našeg društva. Što je tomu uzrok i što smatrate najvećim problemima u današnjem društvu?

Jako sam razočaran s retradicionalizacijom, vraćanjem otvorenog fašizma i peticijom da ustaški pozdrav 'Za dom spremni!' postane službeni pozdrav hrvatske vojske, koju su potpisali mnogi znanstvenici i neki akademici. Mislim da bi naše institucije trebale vrlo oštro reagirati na takve pojedince u svojim redovima. Što se tiče uzroka refašizacije, hrvatsko društvo je raslojeno i duboko podijeljeno još od kraja 90-ih, no situacija se jako zaoštrila nakon pobjede SDP-ove koalicije 3. siječnja 2000. godine. Rekao bih da je SDP u to doba mitinga na splitskoj rivi i sličnih događaja zapravo imao vezane ruke. Što god su pokušavali u smislu modernizacije države, nailazili su na jake otpore, a svemu je pridonijela i Crkva koja se stavila na stranu tadašnje oporbene stranke HDZ-a. Crkva u našem društvu ima veliku snagu, ne samo preko vjeronauka u školama nego još više zbog toga što su katolički, vjerski sadržaji integrirani u sve predmete, osim matematike. Mislim da je to veći problem od samog vjeronauka.

Ima li u takvom društvu koje je raslojeno, u kojem vlada korporativni kapital i u kojem se svako malo javlja revival ustaštva, ima mjesta za Supekov humanizam i kritičku misao?

Definitivno, više nego ikad. Supek je često kroz svoje djelovanje iznosio aktualne misli. Čitajući njegove tekstove, možemo vidjeti da je mnoge situacije i događaje predvidio. On je govorio i o jačanju religioznosti i retradicionalizaciji društva što je plodno tlo za različite manipulacije ljudima. Ljudi danas nisu dovoljno obrazovani, i usprkos toj prividnoj širini izbora, kao što su brojni programi na televiziji i internet, većina gleda samo one kanale koji ispiru mozak, s iritantnim i ponavljajućim serijama, reality showovima i sličnim emisijama. Mislim da je ta širina izbora, nažalost, jako suzila slobodu ljudi.

U objavljenom intervjuu Supek na kraju rezignirano kaže da su oni sanjali bolji, pravedniji svijet utemeljen na načelima humanizma, ali to nisu ostvarili te je njegov život promašen jer je izgubio rat. Također, pozvao je mlade da te ideje provedu. Što nam to govori o nama danas?

Ja to gledam malo optimističnije. Mislim da nijedan rat nije izgubljen, koraci su uvijek razočaravajuće mali, borba za načela humanizma često završava općom frustracijom, ali ona ipak ostavlja neki trag, barem neku smjernicu idućim generacijama.