Započnimo prvo s Vašim osobnim doživljajem Transtroemera. Živite dugo u Švedskoj, jeste li bili svjesni njegove poezije prije nego što je dobio Nobelovu nagradu za književnost?

U Švedsku sam se doselila sredinom sedamdesetih, kada je Transtroemer već uspio oduševiti čitalačku publiku svojim prvim trima zbirkama tiskanim  1954., 1958. i -1962., ali isto tako pasti u nemilost tadašnjih književnih krugova zbog svoje 'socijalne i političke neangažiranosti' i nigdje ga nije bilo za vidjeti. Pojedinosti o njegovu životnom putu, to da je čitavo vrijeme bio zaposlen kao psiholog i savjetnik u odgojno-popravnim ustanovama za delikvente i da je na tom poslu samozatajno ostao sve do mirovine, prehranjujući obitelj, saznala sam tek nakon što je dobio nagradu! Isto tako kao podatak da je u svaki slobodni trenutak putovao Europom, držao seminare poezije u Americi, pa čak stigao do Dalekog istoka. Nisam znala da je istovremeno izvan domovine bio toliko cijenjen i prevođen. Pazite, među ranim prevoditeljima bili su velikani kao što su Cheslaw Milosz, Josif Brodski i Bei Dao! O tome je švedska javnost saznavala tek u kraćim vijestima preko televizije. Tek ranih osamdesetih, kada je izašla Transtroemerova deveta zbirka 'Divlji trg', u jednom kasnom radio programu o kulturi, prvi put sam uočila njegov poseban, skandirajući glas koji je čitao pjesme, tada meni još pomalo nerazumljive.

Dok sam hodala naokolo s dječjim kolicima, iz izloga knjižara, s plakata u cijeloj figuri, prodorno me promatrao mršavi dugonogi muškarac u prekratkom baloneru okružen primjercima svoje posljednje zbirke. Bio je to svjetski putnik Tomas Transtroemer rehabilitiran na domaćem planu!

Kad smo se konačno osobno upoznali, sjedio je nažalost u invalidskim kolicima, kao rezultat moždanog udara koji je doživio u pedeset i devetoj godini. Tog popodneva u Muzeju Sredozemlja u Stockholmu čitale su se pjesme rumunjskog pjesnika Marina Sorescua u švedskom prijevodu. Transtroemer je sjedio kao začaran. Kad su došle na red njegove pjesme i njihov prijevod na rumunjski, namijenjen pjesnicima kolegama s druge strane, na neki način još uvijek prisutne željezne zavjese, ljudi su ostali vrlo ozbiljni i on se uzvrpoljio. 'Pa ne pišem valjda tako dosadno', citirala ga je kasnije supruga dodavši da je isto tako uočio tko se od nas prisutnih tu i tamo nasmijao. Osjetila sam se polaskano.

A onda me posramio jeftini primjerak meko ukoričene zbirke Transtroemerovih pjesama koji sam nedavno pronašla neprolistan u vikendici! Impulzivno kupljen davnih osamdesetih za ljetno čitanje i odložen na stranu u trci za životom. Danas, nakon prevođenja cjelokupnog Transtroemerova djela znam da ta zbirka sadrži neke od meni danas jako dragih pjesama. Tada propuštena! Očito se radilo o mom sazrijevanju. Prije se nismo mogli naći.

Koliko je on zapravo poznat pjesnik u Švedskoj? I možda još važnije, koja je pozicija poezije u švedskoj (književnoj) javnosti?

Koliko je danas osamdesetdvogodišnji Tomas Transtroemer zapravo poznat i omiljen pjesnik u Švedskoj, vidjelo se nakon što je u listopadu 2011. dobio Nobelovu nagradu za 2012. godinu. U bezbroj reportaža napravljenih narednih dana na ulicama pjesnikovi sunarodnjaci spontano su progovarali njegovim riječima. Na trenutak bi gledali u zemlju, a onda izgovorili pokoji stih ili prepričali dio pjesme kojeg su se tog časa, uzbuđeni, uspjeli sjetiti. Transtroemerove duže pjesme satkane su od manjih zasebnih cjelina, portreta, pričica, koje svaka na svoj način ilustriraju nešto što će nam pjesnik u posljednjoj strofi neočekivano reći, a što će opravdati, pojasniti njihovo mjesto u pjesmi, i istovremeno baciti novo svjetlo na cijelu pjesmu.

No svatko se najlakše sjeti redaka u kojima prepoznaje dio vlastita puta. S obzirom na to da se radi o naciji koja živi s prirodom, spominjali su se sutoni na moru, šume u određeno godišnje doba te ptice i kukci od kojih kod Transtroemera sve vrvi! Čula sam također da je jedan Šveđanin s čuđenjem upitao poznanika Arapa što on ima od toga da čita nobelovčeve pjesme, sad već prevedene na arapski, a koje toliko govore o šturoj švedskoj prirodi koju nije ni vidio. Čovjek mu je odgovorio: 'Ali taj vaš pjesnik meni govori nešto o mojem životu!'

Veliki poznavalac Transtroemera, švedski pjesnik Kjell Espmark, inače profesor književnosti i dugi niz godina predsjedavajući u Nobelovom odboru za odabir književnog laureata, posjetio nas je u Zagrebu tijekom Transtroemerove godine. Došavši na promociju svoje zbirke pjesama 'Mliječna staza' na hrvatskom, Espmark je u knjižnici HAZU-a govorio i o načelima dodjele Nobelove nagrade. Istina je, predugi su vremenski intervali između nagrađenih pjesnika, priznao je Espmark. Od Wislawe Syzmborske do Transtroemera prošlo je šesnaest godina. No to ne znači da je, kako se često čuje, poezija na putu da nestane. Ona je maksimalno sažet i učinkovit oblik izražavanja. Nesmotreno je misliti da će baš ovo naše, istina, pomalo čudno vrijeme zatrti sve stihove, od Horacija nadalje, kako na primjer zna reći turski pisac Orhan Pamuk. Današnji roman, a naročito Pamukov, svoje korijene upravo vuče iz poezije. Istovremeno neki pjesnici prelaze na prozu tražeći izraz koji im bolje odgovara. Interakcija poezije i proze neminovna je.

Kako ste se odlučili na prevođenje cijelog Transtroemerova opusa? Je li Vas bio strah krenuti u tako izazovan pothvat? S čime ste se najviše mučili kada ste počeli prevoditi?

Pošla sam od pjesama koje su me privukle, a te su opet poslužile kao ključ za sljedeće i tako redom. Nakon nekog vremena Transtroemerova poetika bila je otkrivena. Postupak je pomalo nalikovao traženju gljiva: kad napokon ugledate prvu crnu trubicu, u sljedećem trenutku vidjet ćete ih sve četiri stotine! Tomas Transtroemer u moj je život ušao odjednom i zauvijek, usred prevođenja. Otvorio je sva moja vrata. Nisam osjećala nikakav strah pred zadatkom, prije ushićenje pa sam radila i po dvanaest sati dnevno, tako da je prijevod zgotovljen za sedam mjeseci.

Profesor Espmark mi je nakon posjeta Zagrebu poštom poslao svoju monografiju Tomasa Transtroemera koja nosi naslov 'Formule putovanja', studiju poezije Tomasa Transtroemera iz 1983. Pošiljka je, greškom izdavačke kuće otišla na dvomjesečno proputovanje do Vijetnama (!). Naime u Aziji danas vlada velik interes za nordijsku književnost i kontakti se produbljuju. Tako sam monografiju dobila kada je moj prijevod već stigao u ruke izdavača Frakture. Mnogo sam naučila čitajući je, no nasreću, nije bilo potrebe za promjenama. Želim reći da s Transtroemerom čovjek ne može pogriješiti ako ga je jednom shvatio. Ostaješ blizak i nikad se ne osjetiš preveslan. Njegova je velika erudicije prisutna, ali ne opterećuje. Poznavaoci safičke strofe, Biblije, Svetog Augustina, francuskih simbolista, i T. S. Eliota, naravno, mogu dodatno uživati. Transtroemerov pjesnički izričaj sastoji se od običnih, jednostavnih riječi koje svi možemo razumjeti i koje u međusobnom dodiru rađaju nešto novo. Kroz šavove njegove pjesničke slike prosijava svjetlo, značenje, poruka. Sam pjesnik pak tvrdi da nema poruke, već da nju učitavamo mi sami. Za mene osobno, transtroemerovska metafora je svjetlo pronicanja, uvijek na tragu istine, 'a-ha osjećaj' koji mi omogućuje da svijet vidim kroz nove naočale.

Zanimljivo je i da se u jednoj pjesmi Transtroemer dodiruje i ovih prostora, kojima je putovao pedesetih godina. Što kažete na njegovu 'dijagnozu' tadašnje Jugoslavije, koju opisuje kao zemlju smrknutih lica?

Transtroemeru je svaka dogma mrska, bez obzira je li to na prostoru postkomunizma ili kapitalizma, njegova reakcija u vidu slike stiže istančano i nepogrešivo: '…Partijski dužnosnik na glavnom trgu / u selu sa smradom štale i bijelim kućama. / Slijedi ga njegovo nebo: visoko / i tijesno kao minaret iznutra…' ('Formule putovanja', zbirka 'Tajne na putu' 1958.)

Pjesnik kojeg su sedamdesetih u Švedskoj proglasili neangažiranim, radije je putovao nego stajao na barikadama književnih salona. Pedesetih je prolazio Balkanom, sedamdesetih se zauzimao za države Baltika gdje je nakon dugih godina sovjetske vlasti došlo do izolacije otočkog stanovništva i propadanja malih zajednica. Osamdesetih se pak bunio se protiv nepravde u komunističkoj Rumunjskoj solidarizirajući se s kolegama pjesnicima i izdavao njihove pjesme u sklopu svojih zbirki, ponekad i na vanjskim koricama. Ustrajao je i u davanju moralne podrške prijateljima intelektualcima u Istočnoj Njemačkoj pišući im pisma unatoč cenzuri. Ukazivao je na neučinkovitost švedske administracije kao i na teror potrošačkog društva u SAD-u. No naglašavao je da svaki problem govori svojim jezikom i da se naoko slični problemi ne mogu rješavati na isti način.

Kad to ovako nabrajam, i sama se umorim od uvriježenih formulacija! Rado bih upozorila čitatelje: u Transtroemerovim pjesmama nema ni traga dociranju. Postoje samo njegove svježe slike u pjesmama koje bude svježe misli u našim glavama. Transtroemera moramo čitati, a ne objašnjavati ga.

Značajan dio Transtroemerove poezije tematizira prirodu; što je specifično u njegovu odnosu prema svijetu koji nas okružuje? Zašto pronalazi toliko inspiracije u, recimo to banalno, brdima i dolinama?

U Transtroemerovoj poeziji priroda je sveprisutna. Bilo da je to zimska idila u prigušenom osvjetljenju, ili široka panorama ljeta u jasnom svjetlu, priroda je uvijek utjeha, nešto veće, na što se čovjek može osloniti. U njenom krilu on se odmara, nalazi potvrdu o pravilima življenja. Sve raste, razvija se, cvjeta, stari, suši se i umire. Ona je čini se prelazan oblik prema zagrobnom, svemirskom transcendentalnom. U pjesništvu koje govori o prirodi vladaju prirodni zakoni, postoje plima i oseka, pušu vjetrovi. Tako u pjesmi Carillon, koja se događa u Flandriji pjesničko ja govori: 'Niske su moje obale, popne li se smrt još dva decimetra / potopit će me.' U drugoj pak kaže: 'Svijetom ide druga, ozbiljnija oluja / prislanja usne na našu dušu / i puše da izmami ton. Strahujemo / da će nas izdušiti do kraja.'

Između našeg malog bića i nepreglednog svemira pjesnik osjeća taj ogromni udah, čuje šum velikih vrata koja se otvaraju i zatvaraju. Istovremeno dok hrabro gradi vertikalne mostove prema van, on ide prema vlastitom centru nastojeći ne pasti u veliki bezdan koji je posvuda oko nas. Spas i utjehu čovjek pronalazi u više stvari, kaže nam Transtroemer. Osim prirode, tu je i povijest koja govori o davno umrlim ljudima, čija djela još uvijek postoje za nas i tako ih čine besmrtnim. Svaka umjetnost, a nadasve muzika i poezija, baš kao i vjera, predstavljaju za Transtroemera čvrst oslonac. Spas vidi u kretanju, u našoj znatiželji koja nas tjera naprijed u život. Ali u kretanju je prisutno i mirovanje. Pjesma 'Ostinato' počinje eliotovski: 'Pod mirnom točkom jastrebova kruga…' Kad mirujemo, jasnije uočavamo detalj, detalj koji je u svojoj savršenosti potvrda stvaralačke snage, zvala se ona Život, Smisao ili Bog.

Kako ste preveli cijeli njegov pjesnički opus, što mislite o Transtroemerovu pjesničkom razvoju kroz desetljeća? Postoje li neke velike razlike između mladog i starog Transtroemera?

Nema razlike u stvaralaštvu mladog i starijeg Transtroemera. Slično kao Mozart, otpočetka je imao potpuni talent. Pisati je počeo vrlo rano, već u prvim razredima gimnazije. No kako je pisao vrlo sporo i promišljeno, tijekom pedeset godina dao je svega tristotinjak stihova i nešto proze. Njegova pjesnička estetika ne mijenja se kroz godine: metaforika ostaje originalna i prepoznatljiva, a mistika prirode uvijek je prisutna. Pjesme se uvijek odlikuju muzikalnošću i prirodnom dikcijom dok se motivi i naglašenost nekih tema mijenjaju. Postoje dva tipa pjesama: duga, široko 'zapasana' pjesma, te jasna kratka pjesma koja nastaje usput, uz ovu dugačku. 'Stihovi u jednoj te istoj pjesmi ponekad se učine nespojivim. Ali veza između njih se polako uspostavlja i pojavljuje se čitava mreža značenja. Izrazi se spajaju ispod površine vežući se jedan na drugi, na način na koji morsko dno spaja kontinente', zgodno se o Transtroemerovoj tehnici izrazio pisac i teoretičar poezije Niklas Schiöler. Iz ograničenog broja jednostavnih riječi u Transtroemerovoj poeziji nastaju čitavi svjetovi. A riječi postaju jezik.

Može li se povući paralela između Transtroemera i nekog hrvatskog pjesnika, odnosno postoji li netko u tematici i izričaju sličan njemu?

Naša čvrsta paralela s Tomasom Transtroemerom za mene je Slavko Mihalić, ali o tome jedan drugi put.