Taj izuzetno složeni konzervatorski zahvat traje već desetak godina i sada je u planu završna faza. U javnosti su počele kružiti i šale o konzervatorima koji na tom projektu rade već cijelo desetljeće, dakle otprilike onoliko vremena koliko je trebalo Dioklecijanovim graditeljima da podignu monumentalnu kasnoantičku palaču.

U zanimljivom predavanju Goran Nikšić je otklonio takve sumnje. Ono što treba naglasiti je činjenica da je, prezentirajući obnovu i rekonstrukciju sjevernih vrata, koja su bila u znatno lošijem stanju u odnosu na ostatak palače, Nikšić zapravo iznio saznanja koja podupiru smjelu tezu o izvornoj funkciji palače. Podsjetimo da je prije desetak godina Joško Belamarić time iznenadio stručnu javnost.

Belamarić je u svojoj doktorskoj disertaciji uvjerljivom argumentacijom ustvrdio da je Dioklecijanova palača izvorno bila industrijski pogon, odnosno ginecej, radionica u kojoj se izrađivala tkanina i šivale odore za brojnu carsku vojsku i činovništvo. Ključni element i dokaz za tu tvrdnju su dimenzije i kapacitet devet kilometara dugog akvadukta od rijeke Jadro do palače. Taj golemi carski akvadukt, prema poznatim rimskim standardima, ima kapacitet koji zadovoljava potrebe 170 tisuća stanovnika. Određeni dokazi koji potvrđuju tu tezu su nađeni i u povijesnim izvorima, ali i u iskapanjima u samoj palači.

Na predavanju o obnovi Zlatnih vrata, neke nedosljednosti i određena odstupanja u originalnoj izvedbi glavnog ulaza u palaču je i Goran Nikšić povezao s tezom o palači kao objektu rimske industrijske arhitekture. 'Palače je sve, samo ne jednostavan i jednoznačan objekt, to je izuzetno složen arhitektonski i urbanistički sklop koji u sebi nosi više funkcija', ustvrdio je Nikšić. Naglasio je da je sjeverni ulaz bio građen posljednji, kada je već sve bilo gotovo, tako da je posljednja faza gradnje bila frenetična utrka s vremenom, što je rezultiralo i greškama.

Zlatna vrata su, zaslugom don Frane Bulića, prije sto godina bila restaurirana. Nažalost, ta intervencija nije bila dobra i inače loše stanje dodatno se pogoršalo. Zato se sada u obnovu krenulo dosljedno, od vanjskog izgleda do statike. Prva faza je bilo čišćenje sloja prljavštine laserom, nakon čega su bila vidljiva oštećenja kamena. Najozbiljnije oštećenje na samom luku riješeno je umetanjem potpuno novog kamenog bloka i riječ je o smjelom inženjerskom i klesarskom pothvatu.

Nikšić je kompoziciju Zlatnih vrata i nelogičan raspored dekorativnih niša objasnio zadanom visinom objekta zbog smještanja sustava cijevi na zidinama koji je bio dio velikog postrojenja. Argument za tu tvrdnju je i golemi kapacitet kanalizacijskog sustava koji je mogao apsorbirati velike količine vode koje su se koristile u tekstilnoj industriji tog doba. Taj sustav cijevi nosila je gornja polovica zidina koja zapravo nije imala obrambenu funkciju zbog izrazite raščlanjenosti lukovima, te tako i izgledom podsjećaju na akvadukt.

'Možda je došlo vrijeme da se redefinira ladanjska, romantično idealizirana slika o Dioklecijanovoj palači kakvu poznajemo već sto godina na Hebrardovoj rekonstrukciji. Istraživanja vršena prilikom obnove Rive, kada su pronađeni ostaci antičke obale nam jasno sugeriraju da južni zid palače nije bio u moru, tu je bila luka, možda u funkciji industrijskog pogona' zaključio je Nikšić.

Na kraju je još najavio posljednju fazu obnove Zlatnih vrata, kao i Protirona na Peristilu i ustvrdio da su to dva izuzetno važna pothvata konzervatorske struke u svjetskim razmjerima. I Protiron je bio veliki statički izazov zbog nedosljednosti u gradnji i trebalo je naći pravo odgovor da bi ga se zaštitilo i sačuvalo za budućnost. Sve u svemu, Dioklecijanova palača je otvorena priča, a daljnja istraživanja pokazat će postoji li mogućnost redefiniranja slike o tom objektu, ali i o samom Dioklecijanu čija povijesna uloga još uvijek nije valorizirana.