S Willom Firthom, istaknutim prevoditeljem hrvatskih djela na engleski, razgovarali smo o impresijama sudjelovanja na ovogodišnjem londonskom Sajmu knjiga.

Vi ste među rijetkim osobama u iznimno velikom engleskom govornom području koje se bave hrvatskom književnošću. Što vas je na to navelo? Kada i kako ste prvi puta došli u kontakt s hrvatskom književnošću?

S književnošću zemalja bivše Jugoslavije upoznao sam se relativno nedavno. Iako sam studirao vaš jezik još 80-ih, tek 2006. odlučio sam baviti se ex-Yu literaturom. Prvi roman koji sam preveo sa srpsko-hrvatskog bio je 'Hansenova djeca' crnogorskog književnika Ognjena Spahića. Iako radim kao prevoditelj, sebe zapravo doživljavam više kao filologa, u širokom smislu riječi – komparativna gramatika, fonetika, leksikografija i aktualna događanja zanimaju me podjednako kao i književnost. Rado to priznajem jer vjerujem da su moj širok spektar interesa i dobro opće znanje čvrsta baza za razne izazove s kojima se susrećem kod prevođenja kompleksnih djela poput romana.

Kakvo je vaše iskustvo Londonskog sajma knjiga? Može li taj sajam povećati vidljivost hrvatske književnosti u Velikoj Britaniji i u svijetu?

Na Londonskom sajmu knjiga dosad sam bio samo jednom, no moj je dojam da je moguće biti zapažen. Tu priliku svakako treba iskoristiti!

Što je, po vašem mišljenju, odlika hrvatske suvremene književnosti posljednjih godina? Može li se ona promatrati u nekom širem, europskom i svjetskom kontekstu?

Zaista ne bih znao odgovoriti na to pitanje. Možda biste ga trebali postaviti Susan Curtis-Kojaković iz nakladničke kuće Istros Books, s kojom sam blisko surađivao u posljednje tri godine. Ona ima više uvida u temu. Svako književno djelo je jedinstveno, svako djelo je izazov, a kao prevoditelj – književni kameleon – vrlo sam usmjeren na to da promjena boje bude uvjerljiva! Moglo bi se reći da od stabala ne vidim šumu.

Što za hrvatskog pisca znači prijevod njegovog djela na engleski jezik? Može li na engleskom govornom području prijevodna literatura 'konkurirati' domaćoj?

Možete zaboraviti na konkuriranje domaćoj književnosti na engleskom! Mislim da to nikada neće biti realno. Problem počinje s najosnovnijim stvarima kao što su imena autora koja nisu jednostavna. A tu je i sadržaj, koji će vjerojatno naići na odaziv samo kod specijalizirane publike. No ne želim zvučati malodušno. Svakako ima prostora za poboljšanje, za povećanje vidljivosti književnosti tih zemalja.

Kad vas kolege pitaju da im preporučite nekog autora ili, konkretno, već prevedenu knjigu putem koje će se upoznati s hrvatskom književnošću, koji bi to autor ili knjiga bili? Tko su, po vašem mišljenju, tri hrvatska klasika koji bi mogli ući u svjetsku lektiru?

Što se prvog pitanja tiče, preporučio bih roman Roberta Perišića 'Naš čovjek na terenu' jer se radi o vrlo zabavnom štivu. Relativno je i uspješan - postoji englesko i američko izdanje, a na internetu je dostupan i dodatni, kontekstualni sadržaj. A drugo pitanje – hrvatski klasici? Zaista ne bih znao. Ono što znam je da bih vrlo rado preveo Krležin 'Izlet u Rusiju' (1926), čija je literarna vrijednost često bila zapostavljena. Ta se knjiga nalazi na Finneganovoj listi 2013. prijedloga za prijevod i objavu, riječ je o preporukama koje svake godine objavljue Europsko društvo autora. Smatram da bi izdavačima koji objavljuju prijevode malih književnosti pomoglo praćenje trendova, obljetnica i ostalih značajnih događaja. Ova vrhunska preporuka mogla bi se iskoristiti za dobivanje institucionalne podrške i potpora kako bi se to zanimljivo Krležino djelo predstavilo međunarodnoj publici.