Nalik na filmove velikog Roberta Altmana, 'Zbornica' nerijetko u kadru ima dvadeset likova koji istodobno govore svako svoje i ponekad je teško razabrati o čemu je riječ, kamo vodi koja priča i zašto u kojem trenutku nastaje koji problem. No sve je skupa vrlo uvjerljivo i realistično.
Zbornica je u istoimenom filmu Sonje Tarokić pravi je mikrosvemir. Iako likove iz filma povremeno viđamo i izvan zbornice, kao da i nije tako. To su uglavnom samo trenuci kada je nekoga (najčešće glavnu junakinju) potrebno izvući iz natrpanog školskog kaosa i svratiti pozornost SAMO na stanje tog lika i nikoga drugog, pa onda glavna junakinja tu i tamo vozi auto, prelazi na drugu stranu ulice da se ne bi susrela s kolegicama ili odlazi van zapalit jer joj je pun kufer. U svim ostalim situacijama, sve likove susrećemo u zbornici i po školskim prostorima (hodnicima, učionicama) jer to doista jest njihov svijet.
Glavna je u filmu mlada pedagoginja Anamarija (izvrsna Marina Redžepović), koja nakon dugog niza zamjena napokon dobiva stalan posao u jednoj školi. Škola na prvi pogled izgleda totalno fensi-šmensi, fenomenalno je uređena, šarena, ima razne mogućnosti i aktivnosti, ali iza ulickane fasade vreba mnogo manje ulickana realnost. Nije tu riječ ni o kakvim egzotičnim ni skandaloznim problemima zbog kojih bi gledatelj pomislio: 'Izvana huj, iznutra fuj', nego je riječ o stvarima za koje si svatko od nas točno može zamisliti da postoje u svakoj školi u Hrvatskoj (a vjerojatno i šire).
Tu je superteški i izrazito kompleksno profiliran Siniša (Stojan Matavulj), profesor povijesti, s kojim nitko ne zna što bi, uključujući i manipulativnu ravnateljicu, koja ga hendla na svoj način, ali bez dugoročnih rezultata. Tu je i problematičan učenik za kojeg Anamarija odmah uviđa da ima potencijala kad bi se s njim radilo, ali zbog nedostatka bilo kakve volje i truda s nastavničke i roditeljske strane nestaje i ono malo suradnje koje malac u početku pokazuje. Tu je i čitava bulumenta nastavnika, svaki sa svojim frustracijama - jedna stalno plače, drugi se ne uspijeva izvući ispod čizme dominantnije kolegice koja ne da uvođenje inovacija u literarnu grupu, a većina stalno nešto rogobori protiv ravnateljice, ali joj se ne usudi suprotstaviti. Anamarija ih nekoliko poznaje od prije, studirala je s njima, ali to nakon početnog prepoznavanja ne znači mnogo jer su svi naučili poginjati glavu pred sustavom pa kada Anamarija pokuša nešto promijeniti, samo sliježu ramenima i pitaju: 'A što bi ti htjela?'
Posebna je priča već spomenuta, manipulativna ravnateljica Vedrana (Nives Ivanković), koja dominaciju nad nastavnicima i roditeljima učenika ostvaruje žestokim nadglasavanjem i povremenim odglumljenim 'slomovima živaca' u kojima uspijeva prestrašiti sve sukobljene strane dovoljno da se privremeno umire. Kao što jedna nastavnica u povjerenju točno kaže Anamariji (koju ravnateljica uporno, unatoč ispravcima, zove Ana Marija, čak i u obliku te mikroagresije namećući svoju volju) - ravnateljici je glavni cilj nikako se ne vratiti u razred i svi su njezini postupci motivirani time. Spremna je u tom smislu kršiti i pravila sustava kojim maše nastavnicima i roditeljima nad glavom, a na temelju te svoje želje s vremena na vrijeme mijenja favorite i nepodobne među nastavnim osobljem.
Glavna priča povezana je s Anamarijinim pokušajima da utječe na teškog i sumanutog profesora povijesti, ali kroz cijeli se film protežu i deseci drugih priča, sukoba, odnosa. Gotovo svi se odvijaju u vrlo realističnom kaosu zbornice - kaosu u kojem svi govore odjednom, nitko nikoga zapravo ne sluša i, iako je stalno neka drama, sukob ili sam živahna komunikacija - nikada se ništa ne rješava. Ništa se ne rješava jer su svi vrlo pričljivi i glasni kada je riječ o nečemu što ih osobno žulja, ali kada treba zajednički poraditi na iskoraku iz okvira, nitko za to nema hrabrosti, nego i dalje 'šuti i kunja', čuvajući svoj posao i plaćicu. Anamarija malo se pomalo utapa u takvom svemiru...
'Zbornica' je film koji nas u mnogočemu ostavlja s upitnikom nad glavom. Moglo bi se čak reći da u nekim trenucima stvara pretjeranu zbrku sa svim tim kaotičnim nadglasavanjem, ali i šaputanjem sa strane, s pričama koje se nikako ne razrješavaju i problemima koji odjednom iskrsavaju niotkud niti ikamo vode. Mnogi dijelovi filma zato podsjećaju na filmove velikog Roberta Altmana, koji je gajio sličan senzibilitet za prikaz neuredne prirode ljudske komunikacije. Mlada redateljica se - normalno - nije u tome snašla tako vješto kao Altman, ali ipak je snimila iznimno uvjerljiv film, film kakav još nije viđen u Hrvatskoj (barem ga ja nisam vidjela) i koji će sigurno svakome tko ga pogleda 'zazvoniti' kao nešto poznato. Zbornica je, rekoh, u ovom svijetu čitav svijet, a iako možda nije baš čitav svijet, jako je vjeran odraz svijeta u kojem proverbijalni mali čovjek pokušava učiniti nešto usprkos loše funkcionirajućem, ali tvrdom i gotovo nepromjenjivom sustavu.
Uza sve to, film je i zabavan - zabavno je dešifrirati tko je tko, što se događa, tko koga i zašto, a likovi, makar se na ekranu pojavili samo nakratko, odlično su profilirani i tipični, mada ne i stereotipni. Jedino što bih filmu zamjerila jest trajanje - ostavio mi je dojam da bi bio jednako dobar i da bi rekao sve što je trebao i da je bio barem pola sata kraći (traje 125 minuta). Sve ostalo - izrazito zanimljivo, uvjerljivo i jasno, svoj kaotičnosti unatoč.