Nedavno si bila u Chivasovoj VIP delegaciji u Cannesu. Je li bilo glamurozno?
Apsolutno jest. Izvan svih očekivanja. Bio je to stvarno san koji se ostvario. Svaka glumica sanja inozemni crveni tepih, makar kao gost. Chivas mi je to, kao dugogodišnji partner Cannesa i ostvario. Na tome sam im izuzetno zahvalna. Ne samo da su mi ostvarili tu famoznu šetnju crvenim tepihom, nego i sve ostalo što ide uz to u paketu. Stvarno sam se osjećala kao njihova gošća. Od hotela Martinez, sobe s pogledom na more, doručka u krevet, do izlazaka i fantastične večere. Stvarno su me ugostili na najbolji mogući način.

Koga si vidjela iz posebne blizine?
Iz minimalne udaljenosti vidjela sam Hilary Swank. Ona je prirodna i prekrasna. Slikala je selfie s Tommyjem Lee Jonesom.

Nisi se probala ugurati i ti u fotku?
Ne, nisam, ali pokazala je da je duhovita, što mi se jako svidjelo. Njih dvoje sam vidjela najbolje, sve ostale samo u prolasku. Crveni tepih je protokol, sve je organizirano kao švicarska ura. Onda smo svi mi prošli, imaš svojih pet minuta gdje se nasmiješ fotografu, sjedneš i gledaš film koji je režirao Tommy Lee Jones. Film je bio iznenađujuće dubok. Meni se, iako je mračan, jako svidio.

Jesi pogledala i film o Grace Kelly, čisto jer je prilika?
Nisam je pogledala. Premijera je bila na otvaranju festivala, a ja sam došla kasnije. Sad sam vidjela da su je kritike srezale pa mi nije toliko žao. Velika sam obožavateljica Nicole Kidman i ne želim je gledati u lošoj ulozi.

Svake godine donosiš novitete na male ekrane; imaš li za jesen još neke asove u rukavu?
Ne znam. Trenutačno radim dva televizijska projekta. Jedan tjedni, a jedan je dnevni. Ovaj dnevni je jedna muška serija, prvi put radim takvo što i tome se silno veselim. Nije riječ o 'Dva i pol muškarca', nego je više u smjeru Ramba i Rockyja, 'Američki nindža, muški filmovi iz mog djetinjstva koje sam bila prisiljena gledati dok sam odrastala s bratom. Sad mi se vraćaju u formi inspiracije.

Zvuči obećavajuće. Gledamo te u reprizi 'Ville Marije'. U deset godina si napravila puno toga; koliko ti je bilo teško dokazivati se?
Naravno da mi je u određenim trenucima bilo teško. Iz ove današnje perspektive ne mogu vjerovati da sam s 25 godina napisala 160 epizoda serije sama. Da mi to netko kaže da napravim sada, rekla bih da je to nemoguće. Valjda ima nešto u onome mladost – ludost. Dobro je kad ne znaš neke stvari, onda se upustiš u to bez straha. Danas bih se puno više bojala. Danas iza mene stoji tim od deset pisaca, što sam nekad radila sama. No imala sam tada sreću i potporu produkcijske kuće za koju sam tada radila; sada sam u nekoj drugoj poziciji. Stvarno su vjerovali u mene. Izvršna producentica Iva Grahor s kojom radim sve svoje projekte tada je držala tri ugla kuće, kako se kaže. Bez njihove pomoći ne bih danas bila tu gdje jesam. Kad zapošljavam ljude, oni koji mi djeluju dovoljno ludi i meni govore da je moguće nešto za što ja mislim da nije, te zapošljavam.

Znači, slušaš svoj instinkt. Što najviše cijeniš kod ljudi s kojima radiš?
Bit ću potpuno iskrena, reći ću nešto što nije popularno, ali silno volim one kreativne partnere u kojima prepoznam da su spremni dati sto posto. Staviti čak neke dijelove privatnog života na čekanje za stvar u koju vjeruju. Zato što sam i sama bila takva, apsolutno posvećena poslu. I danas sam još uvijek takva. Na neki način, možda je moj privatni život patio, ali izabrala sam u određenom trenutku karijeru, i nije mi danas žao zbog toga. Još uvijek.

Imaš li možda ambicije opet stati pred kamere u svojim projektima?
Ne znam hoće li se to dogoditi. Put od glume prema dramskom (u mom slučaju je to bilo prvo pisanje, kasnije produkcija), jako je prirodan. Jako puno glumaca je počelo pisati. Moj put nije tako čudan; nije pitanje hoću li se vratiti glumi, jer sam na neki način uvijek u glumi. Sa svim svojim glumcima izgovaram tekst. Moji glumci to vrlo brzo osjete pa me uvijek pitaju je li bilo dobro. Tu vrstu povjerenja teško bih dobila kod nekoga da nisam i sama to prošla taj proces. Da nisam odrobijala tih tri godine sapunica. Znam dobro što je taj posao i vjeruju mi, jer znaju da sam to osjetila na svojoj koži.

Odmaraš li se ikada? Zaustavljaš li se?
Jednostavno sam osoba koja voli biti u petoj brzini. Jedna moja prijateljica i bivša urednica mi je znala reći da moj mozak radi na više okretaja nego normalnoj osobi. No s tom brzinom dolazi i brzopletost, pa radim i greške. Neko putovanje preko ljeta ću ipak organizirati.

Nemaš ni podočnjake…
Za taj je dio zaslužan Saša Joković, to slobodno napišite.

Nažalost, prije dvije godina dogodio ti se razvod od Janka Popovića Volarića. Svojevrstan presedan je u tome što nisi ništa ružno rekla za svog bivšeg muža…
Ni neću. Razvodi su uvijek teški. Svima. Usudila bih se reći da su za nijansu teži javnim osobama. U tom smislu sam iz dubine duše htjela da Janko i ja u trenucima koji su nam bili najteži u životu ne dodajemo toj boli još jedan uteg na teret u smislu da se išta javno dogodi. Srećom, preko puta sebe sam imala fantastičnog partnera koji je bio senzacionalan muž, i koji je senzacionalan bivši muž. Ni on to nije htio. Koliko god je netko pokušao izvlačiti nešto od nas o onome što se dogodilo, nije uspio u tome. Ponosna sam na nas zbog toga, jer je to jako teško. Ti su procesi jako bolni, svašta se može dogoditi. Uspjeli smo to elegantno preživjeti, prohodati da se dan danas možemo pogledati u oči i pozdraviti se. Usudila bih se reći da smo dobri prijatelji.