Hladna. Duga kao vječnost. Ovdje sam već dugo.

Ja, moje misli, moji osjećaji i... nitko više. Sama sam i to mi ovaj put godi. Gledam u nebo. Prazno je. Kao i ja. Nema mjeseca, nema zvijezda. Nema moje sretne zvijezde, nema ničega.

Okružuje me užasna tišina koju teško podnosim. Sve je mirno i tiho, kao da ništa ne postoji. Toliko želim čuti barem neki zvuk da znam da sam živa jer dugo se nisam osjećala tako. Skrećem pogled. Tada ga ugledah. Eno ga! Pronalazim ga. Konačno!

Moje utočište, moj spas, moj bijeg od ove beskonačne tuge i patnje koja mi razdire dušu kao da mi kida svaki komadić kože i neće prestati dok se ne nahrani mojim bolom, dok se ne napije mojom krvlju i ogoli me do kosti, do samog raspadanja. Gotovo je i uspjelo jer više se ne osjećam. Raspadam se.

Izgleda tako stvarno, mračno, bistro i tajanstveno. Lijepo. Spas mojoj duši. Pruža mi novi početak, spokoj, pruža mi sve što zaželim, a trenutačno samo želim skupiti snagu da krenem dalje i pronađem razlog da mi se na usnama pojavi barem mali osmijeh. Ali ne mogu. Ne pronalazim to.

Usamljenost mi sada smeta. Trebam i želim nekoga pored sebe. Sada! Odmah! Neka mi pomogne, neka bude moj oslonac, neka mi vrati želju za životom! Čekam. Nikoga nema. Nitko se ne pojavljuje. Možda za par minuta? Čekam...

Iz misli me trgne zov. Kako me zove! Doziva moje ime i to predivno zvuči! Kao da mi pjeva moju najdražu pjesmu samo da bih se osjećala sretnom i ispunjenom. Mirnom. Zove me k sebi, mami me, nagovara me, zove me da pobjegnem, da otrčim u vječni mir.

Osjećam strah. Skoči! Prazninu. Skoči! Ne oklijevaj!

Pa neka! Pobjeći ću, trčat ću najbrže što mogu! Zbogom svijete, zbogom svi, hvala vam na uspomenama! Moji snovi, moj život, sve što me je činilo živom – sve će postati prošlost. Za samo par minuta.

Padam. Tonem. Dublje i dublje. Sve je mračnije i mračnije. Koje olakšanje! Hladno je, voda je užasno hladna. Ne boli me, osjetih i goru hladnoću...

Okružuju me sjećanja i uspomene davno potisnute i koje sada izviru na površinu. Bezobrazno, bez stida. Da te povrijede. Prkose ti. Smiju ti se. Sada su tako male, tako davne, tako nevažne i bolne i pune bijesa i tuge i samoće. Lakše mi je jer znam da će svim mojim mukama konačno doći kraj. Uskoro. Za samo par minuta.

Gušim se... Gušim se... Gušim se... To mi godi. Još malo i bol će prestati! Za samo par minuta. Ali nešto nedostaje...

Želim osjetiti onaj očekivani mir kada si siguran da ti je mukama konačno došao kraj, ali ne mogu ga osjetiti. Zašto? Kada će doći? Za par minuta? Zašto ne osjećam zadovoljstvo?

Želja za životom je jača.

Izranjam van.

Kukavico!

Pogledah u nebo. Ugledah zvijezdu. Je li to moja sretna zvijezda? Ima li ipak nade?

Zavaram se. Ja nemam hrabrosti. Produljujem si patnju. Opet.

'... Oh Lord, I pray you give me strenght to carry on 'cause I know what it means to walk along the lonely street of dreams'

Dijana

Želite li nam i vi poslati neki tekst s porukom ili jednostavno želite podijeliti s čitateljima neko vlastito iskustvo, slobodno nam pišite na mail: tekstovi@t-com.hr.