Ne bojite se letenja, putne mučnine, groznice ili virusa neke egzotične bolesti. No morate biti svjesni da u novoj sredini možete oboljeti i od razočaranja, ali i ushićenja jer ste ugledali predivnu umjetninu ili ste na 'svetom mjestu' doživjeti trenutno prosvjetljenje i potrebu za propovijedanjem
Baš to se događa oboljelima od Stendhalovog i Jeruzalemskog sindroma - rastrojenosti izazvanih jakim zanosom pri pogledu na neko umjetničko djelo ili psihičke konfuzije u gradu punom 'svetih' mjesta kao što je Jeruzalem.
Do sloma može dovesti i razočaranje, odnosno spoznaja da je mjesto koje ste posjetili u stvarnosti znatno običnije od velikih očekivanja.
Kao posebna bolest razočaranih turista spominje se Pariški sindrom. Stručnjaci tvrde da poremećaj koji se manifestira kao žestok napad gnjeva izaziva sukob između velikih očekivanja i brutalne stvarnosti u francuskoj prijestolnici.
Mnogi se turisti, naime, razočaraju kada nakon dugo godina maštanja dođu na željeno mjesto i shvate da je u stvarnosti puno drukčije. Riječ je o poremećaju, točnije živčanom slomu, zbog kojega deseci Japanaca godišnje iz Grada Svjetlosti moraju biti vraćeni u domovinu pa japansko veleposlanstvo ima i dežurni telefon na kojem pruža pomoć oboljelim sunarodnjacima.
Stendhalov sindrom
Ovaj je poremećaj ime dobio po francuskom piscu koji je prvi opis tog fenomena dao tijekom svoje velike turneje po Italiji 1817. opisanoj u knjizi 'Napulj i Firenca: put od Milana do Reggia'. Stendhal je zapisao da je neobičan emotivni stadij doživio nakon susreta sa 'senzacionalnim djelima umjetnosti'. Udaranje srca i osjećaj da ga 'život napušta zbog prevelike ljepote' doživio je u firentinskoj crkvi Santa Croce.
Zanimljivo je da je ta posebnost i kasnije češće uočavana u Firenci nego drugdje te da su istraživanje bolesti pokrenuto nakon otkrića da obolijevaju turisti koji su posjetili baš taj dio Europe.
Jedna posjetiteljica firentinske galerije Uffizi tvrdi da je pod utjecajem Boticchellijeve slike 'Rođenje Venere' osjetila da joj se muti vid, preplavljuju je emocije i cure suze. Ozbiljniji oblici Stendhalovog sindroma manifestiraju se znojenjem, tahikardijom, boli i kontrakcijama u trbuhu. Sve je popraćeno tjeskobom ili neopisivom euforijom te osjećajima uzbuđenja, konfuzije i izgubljenosti. Napad može i potpuno poremetiti osjećaj za stvarnost, izazvati miješanjem boja i gubljenje osjećaja za prostor.
Iako je bolest prisutna od početka 19. stoljeća, Stendhalovim sindromom ju je nazvala 1979. psihijatrica Graziella Magherini. Ona je napisala i knjigu u kojoj je opisala više od stotinu slučajeva te bolesti kod turista koji su posjećivali Toscanu.
Stendhalov sindrom najviše pogađa osjetljive osobe koje putuju same ili imaju izražene religijske osjećaje
.
Jeruzalemski sindrom
Ta je skupina putnika najpodložnija i Jeruzalemskom sindromu, odnosno umišljanju da su proroci, reinkarnacije božanstava, svetaca i slično.
Oboljeli su uvjereni da pod utjecaj mistike padaju zbog 'svetog mjesta' pa u Jeruzalemu nije rijetkost naići na osobu koja na ulici nagovještava 'sretnu vijest' i očekuje da je slijede. Prednost pred drugim mjestima Jeruzalem ima i zato što je sveti grad čak triju religija.
No problemi se javljaju ako 'prosvijetljeni' dožive destruktivne vizije pa ih se mora sprečavati da ubrzaju smak svijeta. Policija tako bilježi slučajeve podmetanja požara kako bi se izazvali apokaliptični ratovi između istoka i zapada ili izgrede pojedinaca koji su u raznim situacijama očekivali armagedon.
Tako se zbog Jeruzalemskog sindroma, osim u bolnici, može završiti i u zatvoru pa za mirniji odlazak na putovanje neće biti dovoljno uplatiti tek običnu policu putnog osiguranja.
