'Moj voljeni Dubrovnik je ponovno pod opsadom', piše za The Financial Times Alec Russell koji je te riječi prvi put napisao prije gotovo dva desetljeća, dok su okupatori bili samo nekoliko desetaka metara iznad hotela u kojem je boravio. 'Moj hotel nalazio se na pola puta između okupatora i okupiranih', piše Russell i dodaje da je između žestokih granatiranja odlazio do Grada kako bi popričao s Pipom i Srećkom, dvojicom mladih konobara koji su obukli vojničke uniforme i postali dubrovački branitelji. Njihova zadaća bila je braniti vrata od Ploča, jedan od dvaju glavnih ulaza u Stari grad. Mirnim danima, kojih i nije bilo puno, uveli su ga u misterije Dubrovnika.

Sa svojim pastelnim zvonicima koji se uzdižu iznad zidina i popločanih ulica, grad se jako malo promijenio od vremena kad je bio ponosan grad-republika, poznat kao Ragusa i pomorska sila ravna Veneciji. Navečer i u rano jutro zidine imaju narančasto ružičasti odsjaj, pa ne čudi što je George Bernard Shaw posjetivši Dubrovnik rekao: 'Ako želite vidjeti raj na zemlji, dođite u Dubrovnik.'

'U Dubrovnik sam se zaljubio u srpnju 1991, tri mjeseca nakon početka krvavog raspada tadašnje Jugoslavije i tri mjeseca prije početka opsade Dubrovnika. Tad sam doletio sa svojom djevojkom Sophie na kratki vikend odmor jer sam pokrivao rat koji je tad počeo buktati u dalekim krajevima Hrvatske. Nas smo dvoje bili jedno od četvero turista u gradu, a ostalo dvoje radilo je za New York Times. Radili smo ono što turisti inače rade, pili smo puno pošipa, to najbolje od svih laganih bijelih dalmatinskih vina, plivali u Jadranskom moru, šetali Stradunom, po kojem su i u ta teška vremena điravali lijepi mladi ljudi, divili smo se katedralama i građevinama čija se ljepota može jedino uspoređivati s nekim talijanskim gradovima.

U noćima jačeg granatiranja Pipe bi nam dopustio da se skrijemo unutar gradskih zidina. Buka je bila zaglušujuća, zidovi su se tresli, ali su ih lukavi graditelji odlično sagradili. Granate su se samo odbijale od četiri metra debeo kamen. Sljedeće jutro bismo u čudu gledali tek tragove veličine tanjura na njima. Bijesni zbog toga što nisu uspijevali uništiti tu ljepotu, jednom su prilikom okupatori svu svoju pozornost usmjerili na barke u staroj gradskoj luci i većinu njih pretvorili u buktinju.'

Russell nadalje piše da je nakon mjesec dana opsade napustio Dubrovnik svjestan toge da će agonija Jugoslavije još dugo potrajati. Dok je opsada Dubrovnika prestala u svibnju 1992, u to je vrijeme započela puno gora opsada Sarajeva. 'Ljepota Dubrovnika bila je toliko opčinjavajuća da sam znao da ću se vratiti. No, da mi je netko tada rekao da će Dubrovnik postati jedna do najpopularnijih europskih destinacija, samo bih odmahnuo glavom u nevjerici', piše Russell.

U Dubrovnik se po prvi put nakon rata vratio ovoga proljeća, opet sa Sophie, kojom se u međuvremenu oženio i s kojom ima dva sina od 10 i 12 godina. Dubrovnik je, piše Russell, ponovno pod opsadom, ali ovaj put pod opsadom kruzera, koji svakodnevno na vrhuncu turističke sezone iskrcavaju tisuće turista.

Priznaje da se pobojao da će se čarolija grada potrošiti u plamenu konzumerizma i da će bez romantike rata i sa svakodnevnim letovima iz Gatwicka Dubrovnik izgledati prilično dosadno. No, nije se trebao bojati. Automobili su još uvijek izvan gradskih zidina, kao i neonske reklame:

'Moje jedino upozorenje je da ga posjetite ako možete u proljeće ili jesen. U srpnju i kolovozu Stari grad je krcat, a šetnja dva kilometra dugim zidinama se svodi na to da se jedva vučete. Okrenuti leđima moru pogleda uprtog u grad mogli biste vidjeti ožiljke od rata. Tamnija crvena boja izdajnički otkriva nove krovove, a cementni tragovi na izlizanom kamenu Straduna kratere od granata. Ali grad je i dalje nepromijenjen, pravi raj na zemlji.'

Nakon nekoliko dana Russell je krenuo na izlet u Crnu Goru, za koju kaže da 'iako imaju značajno manje obale od Hrvata, oni to nadoknađuju agresivno gradnjom na onom što imaju'.

'To je bio moj prvi posjet Crnoj Gori od rata. Crnogorski general zapovijedao je opsadom Dubrovnika, a uz sebe je imao mnogo lakomih sunarodnjaka. Dok prolazim pored sredovječnih građevinskih radnika, pitam se jesu li se i oni bili pridružili artiljeriji na brdu iznad Dubrovnika. Ali, puštam ih na miru. Dalmatinska obala ulazi u novu eru i to je predivno vidjeti', zaključuje Russell.