Knjiga promiče rasnu superiornost; Amy Chua zagazila je u teritorij opasno blizu nacizma. Umjesto naslova 'Trostruki paket', novoj knjizi Amy Chue bolje bi odgovarao 'Mein Kampf'... Pale su prve žestoke reakcije čitatelja na novu knjigu američke autorice, napisane zajedno sa suprugom Jedom Rubenfeldom, upravo izašle na američkom i njemačkom tržištu.

Svi ljudi su jednaki – samo uspješni nisu

Amy Chua, zvana 'mama tigrica', tako ponovno provocira, nakon što se prije tri godine pročula kontroverznim bestselerom, u nas prevedenim kao 'Majka uspjeha – kako sam odgojila pobjednike', izazvavši mješavinu zgražanja i odobravanja za tvrdnju da bešćutne i rigidne kineske majke tigrice, kojima i sama pripada, odgajaju najuspješniju djecu. Tigrica Chua zagovarala je odgoj u kojem kćer naziva 'smećem' i spaljuje joj plišanu igračku ako nije prva u matematici i ne svlada Bachovu fugu, oslanjajući se na nasilnu kulturu drila, poslušnosti i uspjeha pod svaku cijenu. Chua nije provocirala samo odgojnim metodama, nego i naglašavanjem razlika između istočnjačkog autoritarnog načina razmišljanja i neučinkovitog individualizma Zapada.

'Svi ljudi su jednaki – samo uspješni nisu' glasi osnovna teza nove knjige naslovljene 'Trostruki paket: Kako tri nemoguće osobine objašnjavaju uspon i pad kulturnih skupina u Americi', kojom bračni par kineskog i židovskog podrijetla, oboje profesori prava na Yaleu, govore o 'dobrim' i 'lošim' kulturama izazivajući tezom da su u Americi određene imigrantske grupe - nazivajući ih 'kulturnim skupinama', da izbjegnu pridjeve 'etničke', 'rasne' i 'religijske'- superiornije drugima. Oni tvrde da je riječ o 'super osmici', uz Amerikance kineskog i židovskog kulturnog kruga, još o mormonima, Kubancima, Nigerijcima, Indijcima, Irancima i Libanoncima, nadmoćnim skupinama koje ovoj zemlji doseljenika danas donose progres, jer su predodređeni za bogatstvo i uspjeh. A ostatak prosječne Amerike? U nju se infiltrirao liberalni mainstream šezdesetih, koji bi zemlju mogao povući u ponor.

'Svoju uspješnost oni dokazuju visinom godišnje zarade, radnim iskustvom, rezultatima testova itd., ali o tome je teško govoriti, uglavnom zato što vas odmah optužuju za rasizam. Mormoni u zadnje vrijeme postižu začudne poslovne uspjehe, Kubanci u Miamiju u jednoj se generaciji iz bijede premeću u bogataše, Nigerijci na prestižnim sveučilištima dolaze do zadivljujućeg broja doktorata, Indijci i Kinezi zarađuju mnogo više od ostalih Amerikanaca, Židovi najviše. Ironija je u činjenici da u SAD-u postoje crne i latino skupine s daleko boljim rezultatima od nekih bijelih ili azijskih podskupina, pišu autori.

Američki san i dalje živi, ali samo za neke

Zašto baš ta super osmorica? Zato što najbolje kombiniraju tri naoko nespojive osobine, objašnjavaju Chua i Rubenfeld, a to su kompleks više vrijednosti, osjećaj nesigurnosti i kontrola impulsa. Svi oni imaju osjećaj pripadnosti nekoj posebnoj kulturi (Kinezi su ponosni na svojih 5.000 godina, Iranci perzijskim, Libanonci feničkim podrijetlom), ali su nesigurni jer ih prosječno društvo ne prepoznaje ili diskriminira, zbog čega mnogo više rade želeći se dokazati i spremniji su se odreći slobodnog vremena, zabave, hedonizma i 'libidinalne ekonomije' tipa 'Vuka s Wall Streeta', tj. kontrolirati svoje impulse za neki dugoročni cilj.

Uostalom, zar hedonistički životni stil nije doveo do financijske krize svjetskih razmjera?

Dobitna kombinacija 'trostrukog paketa' dostupna je svima, Amerika je i sama jednom bila kultura trostrukog paketa, ali je gubi već dulje vremena. Iako govore o pokopanoj vertikalnoj društvenoj mobilnosti, dobri stari 'američki san' i dalje živi, tvrde autori, samo što neke skupine imaju kulturološku prednost koja im omogućuje da iskoriste priliku više od ostalih. Autori opetovano naglašavaju kako nije riječ o inteligentnijima ili genetski nadmoćnijima, navodeći primjer Židova koji u trećoj generaciji postižu lošije rezultate, jer su se prilagodili američkom 'društvu instant nagrade'. Iako su baš Židovi, podsjeća u Die Zeitu Eva C. Schweitzer, utjelovili liberalni mainstream šezdesetih godina.

Dobri su, dakle, samo oni koji studiraju na elitnim sveučilištima, zarađuju brdo para i šefuju na vodećim pozicijama pa 'Trostruki paket' neki doživljavaju kao nastavak 'majke tigrice', samo što Amy Chua ovaj puta ne odgaja djecu, nego cijeli SAD, kako bi ga zaštitila od propadanja.

Kad pojedinac ne živi za sebe, već za svoje

Tvrdnjom da prednost imaju one skupine, koje imaju o sebi više mišljenje, autori zanemaruju ratove, genocid, kolonijalizam, nacizam i ljudsku patnju kao posljedicu takvog razmišljanja. Spotiču im da zlorabe stare strahove prosječne bijele Amerike od vrijednih Azijata koji će im zauzeti mjesta na elitnim sveučilištima i radna mjesta u Silicijskoj dolini. Knjiga je, kažu neki kritičari, tempirana u trenutku dubokih strahova od ekonomskih kriza, kolektivnog straha od nestajanja srednje klase i zablude da će imigracijska reforma rezultirati još manjim mogućnostima za Amerikance nego što ih imaju danas. Kritičarka The New York Posta Maureen Callahan kaže da je knjiga serija šok-argumenata umotanih u samoproklamirane istine, čime postižu ono što čine i rasistički argumenti – da prestraše čitatelje. Spotiču im i dvojbene 'odguglane' dokaze i nejasna testiranja. Tako na Wikipedijinoj listi od 146 etničkih grupa prema visini godišnjih prihoda indijski Amerikanci doduše jesu na prvom mjestu, ali su Kinezi na 16., Nigerijci na 66., a Kubanci na 123. mjestu. Na toj listi Hrvati su se jedini našli čak dva puta (?), na 23. i 42. mjestu, pa birajte. Sudeći po tom kriteriju, Amerikanci cro podrijetla daleko su uspješniji od Amerikanaca njemačkih, finskih i engleskih korijena.

Autorima zamjeraju to što zaboravljaju na činjenicu da, za razliku od etabliranih Amerikanaca u kojih šira familija nema značenje, u kulturama njihove 'zlatne osmorice' pojedinac uglavnom ne živi za sebe, nego za svoje, ne radi zbog vlastita ega, nego za ugled roditelja i obitelji. Dobar dio novih useljenika ipak ne dolazi trbuhom za kruhom – iz Afrike su nekada stizali prisilno kao roblje, a iz današnje Nigerije dolaze dobrostojeći koji djeci mogu platiti skupo školovanje. Ni iz Hrvatske više ne dolazi sirotinja sa škrtih otoka, nego dizajneri, liječnici i kompjutoraši, u čije je školovanje Hrvatska uložila bogatstvo. Stoga je u cijeloj priči o 'trostrukom paketu' zanimljiva teza autora o tri generacije: prvoj, najviše motiviranoj, koja je morala raditi dvostruko više da se dokaže, drugoj koja je gradila karijeru i trećoj generaciji Y koja kaže 'rad da, ali uz samopotvrdu i puno slobodnog vremena za sebe'. Ako je ima, razlika onda ipak ne leži između Amerikanaca indijskog i hrvatskog podrijetla, nego između novih i starih američkih Indijaca ili Hrvata.

Bilo kako bilo, nakon što su temeljito pročešljali svoju novu domovinu koja se toliko diči američkim snom i zemljom jednakih šansi, Amy Chua i Jed Rubenfeld na kraju pomirljivo poručuju kako je smisao 'Trostrukog paketa' nastojanje da 'jednoga dana u SAD-u više ne bude uspješnih grupa, nego samo uspješnih pojedinaca'.