Premda se tradicionalno smatra da je posao u policiji rezerviran za muškarce, žene koje su zaposlene u policijskom sustavu, a sada ih je na razini Ministarstva oko 20 posto, svjedoče o brojnim uspjesima koje su postigle i zadovoljstvu koje im on donosi. Jedna od njih je i Antonija Radeljić, a odmalena je promatrala kako policajci pomažu ljudima i kako rješavaju nerede na cestama te je voljela gledati filmove i serije takve tematike. Otac joj je bio vojnik, branitelj, pa je i sama htjela služiti domovini. Dvoumila se između vojske i policije, no na kraju je ipak prevagnula policija.

Policijsku akademiju završila je 2016./17., a nakon godine provedene u pomorskoj i graničnoj prešla je u interventnu policiju jer joj je to bila životna želja. Raspoređena je u Zadar, a upravo u taj grad htjela je doći, tako da joj se ostvarila želja. Da obavlja svoj posao s puno ljubavi, volje, discipline i upornosti, dokazala je i time što je prošle godine proglašena najspremnijom pripadnicom na vojnom natjecanju 'Memorijal bojnik Davor Jović - natjecanje Prvi za Hrvatsku 2021', a bila je i najspremnija policajka na policijskom natjecanju 'Štit Domovine' u sklopu Memorijala Šimo Đamić.

Kao najbolja pokazala je zavidnu razinu psihofizičke spreme i staloženosti. 'Smatram da nisam najbolja, pokazala sam se najspremnijom, ne i najboljom, ali status najspremnije policajke svakako je razlog za velik ponos', govori nam na početku razgovora. U policiji je ostvarila vrhunske rezultate. Među ostalim, bila je najbolja pripadnica oružanih snaga i najbolja pripadnica policije.

Otkrila nam je koliko joj takva priznanja daju vjetar u leđa, a koliko je to za nju opterećujuća činjenica. 'Vjetar u leđa dosta je velik, a kad pred sebe stavim neke nove ciljeve i zadatke koje želim ostvariti, imam više samopouzdanja i vjere u sebe da to mogu učiniti. Opterećenje je samo zbog očekivanja koja sam stavila pred sebe', kaže kroz smijeh.

Predrasude i loši komentari

Pitamo je kako se našla u ovom zanimanju, po mnogočemu izrazito muškom zbog snage, izdržljivosti i fizičkih napora koje je potrebno uložiti u njega. 'Treba sigurno više rada na snazi i izdržljivosti, jer smo kao žene fizički slabije. Puno radimo na sebi da bismo izdržale sve zadatke koji se stavljaju pred nas. Uz stalni rad i trud, treninge i usavršavanje, smatram da sve možemo', ističe Antonija. Zanimalo nas je koliko joj je teško u nepredvidljivim situacijama zadržati hladnu glavu i isključiti emocije. 'Zna biti teško, ali emocije moramo kontrolirati', odgovara kratko.

S obzirom na situaciju i vremena u kojima živimo (prosvjedi, opće tenzije u društvu), neminovno je to da je uloga policajaca jako važna. Donosi li joj to nemir, strah? 'Ako smo mi u strahu, kako će se građani osjećati sigurno? Nema straha, sve će se riješiti. Samo mir i zajedništvo', naglasila je i pojasnila nam koje su odlike dobrog policajca ili policajke. 'Prije svega biti dobar čovjek, pružiti u svakom pogledu i načinu pomoć kome god je ona potrebna, štititi tuđi život, imovinu, integritet, domovinu', rekla je Antonija. Kad je riječ o komentarimaa, bilo je nekih ali zanemarivi su u odnosu na podršku kolega i rukovoditelja jedinice u kojoj radi i profesionalno napreduje.

Premda su neki posumnjali u to može li žena obavljati policijski posao jednako dobro kao muškarci, ona ih je vrlo brzo razuvjerila. Danas zbog svoje predanosti poslu uživa njihovu veliku podršku. Svima je poznato to s kakvim se izazovnim i stresnim situacijama susreće, no pitali smo Ne sastoji se policijski posao samo od loših situacija, ima tu lijepih iskustava, ponosa što se nekome pomogli, a zbog čega se osjećate dobro', objasnila je.

Radi po 12 sati dnevno u smjenama. Opisala je kako se nosi sa stresom i kako se najbolje bori s napetostima koje neminovno nosi takva vrsta zanimanja. 'Treba naći nešto što vas opušta, hobi i zanimaciju zbog koje zaboravite na sve probleme i ružne događaje. Sve je u balansu. Pa tako i ja uživam u planinama i na treningu te tada na trenutke pobjegnem od stvarnosti, loših vijesti i slično. Svatko mora imati svoj ispušni ventil, kada se hrani dobrim, a loša iskustva otpušta iz svojih misli', smatra Antonija, dodajući da svoju snagu vuče i iz kamena i krša Imotskog, odakle je rodom.

Priznala je što je toliko privlači njezinu poslu. 'Stalno usavršavanje, izazovi i zadaće koje se stavljaju pred nas, zbog kojih moramo raditi na sebi da bismo ih odrađivali najbolje što možemo', kaže nam. Pohađala je i srednju glazbenu školu, smjer saksofon, te otkrila koliko joj vremena ostaje za privatni život, njezine gušte i u kojim situacijama zasvira.

Druženje sa saksofonom

'Imam dovoljno vremena za gušte. Lovim vrijeme, ali ono se nađe za sve ako to dovoljno želiš, sve ostalo su samo izgovori. Ako želiš otići na planinu, a dolaziš iz noćne, ukrast ćeš si pokoji sat spavanja da uživaš na planini, ako želiš odraditi trening nakon dnevne smjene, isto tako ćeš si ukrasti nekoliko sati odmora da ga odradiš. Puno je odricanja, ali sve se može ako se dovoljno želi. Saksofon je jedna od mojih prvih ljubavi, kojoj se stvarno želim vratiti i aktivno ga svirati. Trenutno imam neke prioritete koje prvo moram riješiti, to su fakultet i planinarski tečajevi, a nakon toga nas dvoje ćemo se opet često družiti', kazala je na kraju.