Ručni vez i ljubav prema njemu Zagrepčanki Vjeri Furman usadila je baka. 'Najvažnija žena u mom životu. Kod nas se doma uvijek nešto kuhalo, spremalo, kiselilo, sadilo, našivalo. Tek sada, kada je dosta godina prošlo od djetinjstva i kada sam vidjela kako se živi u toliko drugih zemalja, uvjerena sam da je moje odrastanje 90-ih godina u Hrvatskoj bilo zaista divno, nevino i puno slobode. Rad rukama i kreacija nastala poštivanjem svih žena koje sa mnom stvaraju moj proizvod jedne su od najvažnijih tema mog brenda', uvela nas je u svoju priču Vjera.

Svoju vještinu svladala je u institutu Ecole Lesage, kultnom mjestu za ručni rad u svijetu. Ispričala nam je što je naučila ondje. 'Mislim da sam ondje naučila vještinu ručnog rada, to da ima toliko formula koje je bitno znati upotrijebiti da bi kreativni dio i finalni rezultat bili najbolji što mogu biti. Dok sam trenirala ručni rad (zaista se zove trening, radom se usavršava), primijetila sam da su upornost i strpljenje karakteristike koje će mi najviše trebati', iskrena je.

Nakon rada za Roksandu Ilinčić, Toma Forda i na projektima za Max Maru te Abercrombie and Fitch našla je posao u startup kompaniji, u kojoj je kao kreativna direktorica pokrenula dva brenda. Otkrila je na koje je sve poteškoće nailazila na tom putu. 'Počela sam raditi za kompaniju koja je imala odlične kontakte u Kini te su htjeli stvoriti vlastite brendove. Bilo je veoma izazovno, uz česta putovanja na sajmove tkanina, posjete tvornicama u Kini i kvalitetu kontrole. Zahvalna sam na prilici jer sam upoznala divne ljude, drugu kulturu, vidjela iz prve ruke kako nastaju majice za 20 kuna i najnoviju tehnologiju proizvodnje čipke', kaže.

Prvi su počeli proizvoditi odjeću svih brojeva, snimajući je na modelima od veličine 6 do 24, uz posebne kolekcije za influencere i digitalno printanje. 'U prvih pet godina naši brendovi prodavali su se u 500 trgovina u cijelom svijetu, a ured smo preselili u novo, veće skladište. Iznimno sam ponosna na to što sam prije odlaska ostavila nekoliko projekata za razvoj, a jedan od njih bio je pokretanje kolekcije vjenčanica. Tada je high street trend ponude vjenčanica tek bio u začetku i mi smo bili jedni od prvih brendova s ponudom na tržištu. S druge strane, kada sam rodila prvo dijete, to je postao posao koji nisam mogla nastaviti zbog čestih putovanja i satnice. Modna industrija u Engleskoj i dalje većinom ne štiti svoje zaposlenike, ne nudi porodiljni, niti plaću za stotine ekstra sati rada nakon službenog radnog vremena', pojasnila je.

Specifična estetika njezina brenda provlači se kroz svaki komad, bio to kaput, bile hlače ili modni dodaci. Odakle crpi inspiraciju i koji su njezini omiljeni materijali?

'Svaki komad koji proizvedem stvoren je za neke od mojih klijentica. Velika je to razlika od stvaranja divnih odjevnih komada koji nažalost nikada ne postanu nošeni. Nije mi cilj stvarati umjetnost, moj brend u ponudi ima nosivu odjeću. Mislim da nema boljeg komplimenta za brend poput mojega od toga kad klijentice nose moju odjeću u nekim važnim životnim trenucima, jer tada nosiš komad odjeće koji taj trenutak čini još više posebnim. Svakodnevni život najbolja je inspiracija, tkanine me uvijek inspiriraju da stvorim nešto novo. Iznimno volim organski pamuk, a koristim ga već dvije godine za haljine, to je novo shvaćanje luksuza', tumači nam.

Današnje uspješne i modno osviještene žene, naglašava, žele znati što kupuju, tko je sašio njihovu odjeću, odakle dolazi tkanina. 'Komad odjeće ne može biti lijep ako je proizveden na ružan i nehuman način. Moje klijentice žele imati ljepotu oko sebe u načinu života i komadima koje nose', objašnjava dizajnerica.

Njezinu odjeću obilježavaju kristali Swarovski, perle, ručno rađeno cvijeće od satenskih vrpci i cvjetovi od svile. Zanimalo nas je koliko prosječno treba vremena za izradu nekog odjevnog predmeta. 'Svaki komad je drugačiji. Od tri sata perlanja za kratke veste bez rukava do prosječnih šest sati našivanja kristala na kardigane. Za vestu Rose, koja je u ponudi već tri godine, potrebno mi je osam sati samo perlanja, a prije toga sati izrade same veste. Sve su haljine ručno rezane i sašivene. Nudimo i izradu po mjeri, a krojačice su plaćene za svoj rad i znanje. Vrijeme nije jedina stavka koja određuje cijenu, važno mi je to da su svaki dio posla i svaka žena adekvatno plaćeni', napominje Vjera. Proizvodnja se odvija u Londonu, a surađuje i s pletiljama iz Bosne.

'Bez žena iza scene toliko toga ne bi bilo moguće. U modnoj sam industriji već više od 15-ak godina i većinom okružena ženama koje imaju puno znanja i istinsku vještinu izrade, ali su nekako uvijek skrivene. Drago mi je da u posljednjih nekoliko godina i veliki brendovi slave svoje krojačice, šteta je samo što većina njih radi to zbog trenda. Prije nekoliko godina pokrenuta je platforma na društvenim mrežama Who made your clothes, na kojoj se u prvi plan stavljaju kreativci i stručnjaci stvaratelji', objašnjava. Dodaje da smo došli do trenutka u kojem obrazovani ljudi nisu shvaćali niti su se pitali kako je moguće da majica nastala na drugom kontinentu košta kao litra mlijeka.

'Imamo robove koje rade za nas, samo što ih ne vidimo, odbijamo se obrazovati. Jedan od najvećih proizvođača tenisica proizvodi gumu za svoje tenisice na jednom otoku pored Balija, na kojem se već desetljećima rađaju djeca s poteškoćama, jer sama srž otoka, vode, hrane koja raste na njemu jako je toksična. Ali mi i dalje, uključujući mene, nosimo taj brend tenisica. Ogroman švedski lanac odjeće nema vlastitu tvornicu jer je lakše reći da nisu odgovorni za uvjete proizvodnje te koristiti third party suppliers. Kada je CEO odjela održivosti tog švedskog lanca odjeće sudjelovala na panelu, oduzeli su mi mikrofon jer mi nije bilo jasno kako je moguće da takva kompanija ne zna i odbija znati što se događa u tvornicama koje proizvode njihovu odjeću. Ovo je tema koja nas se sve tiče i ako imamo šanse preživjeti, moramo se hitno zainteresirati za ono što se događa oko nas i tko to radi za nas i u kakvim uvjetima', tvrdi.

Njezina posebnost je i u tome što ne proizvodi u velikim količinama, a cijenu određuje sam komad - od tkanine do vremena za izradu, vremena za ručni rad. 'Bitno mi je i drago da klijentice razumiju proizvod i njegovu vrijednost te nismo imali negativne kritike', sretna je Vjera. Jedan od dražih trenutaka joj je vidjeti posebnu ženu na cesti, onu koja ima nešto na sebi što joj zapne za oko ili način na koji se kreće.

'Često ih slijedim po cesti i promatram, pokušavam shvatiti njihovu srž. Brendovi koji se uspiju održati na tržištu uzor su mi u biznisu, kao što je brend kupaćih kostima Paolita ili jedan od dražih brendova nakita Soru Jewellery. Te brendove također vode žene i klijentice nam se podudaraju', objašnjava.

Otkrila nam je i koliko je pandemija utjecala na njezin rad.

'Mislim da nam prave posljedice pandemije tek slijede jer se čini da situacija ne ide nabolje, a danas znamo manje nego prije o tome koji je najbolji način za nošenje s poteškoćama života za vrijeme najveće pandemije. Što se tiče same modne industrije, najviše su stradali 'najmanji i najsiromašniji' u tom lancu proizvodnje i do danas se nisu oporavili. Dolaze nam promjene koje možemo ostvariti radi napretka tehnologije, ali pandemija je definitivno ubrzala promjenu mišljenja. Pojavljuju se second hand dućani, iznajmljivanje odjeće na tjedan ili mjesec dana - kultni centri kao što su Selfridges, Harrods i Harvey Nicols sada imaju butike s nošenom odjećom i surađuju s kompanijama kao što je Hurr, vodeća kompanija za iznajmljivanje odjeće, čiji sam dio i ja. Potrošači očekuju više transparentnosti od brendova i jedan od vodećih u tome je Ganni, jer uči i dijeli svoj put prema etičnom načinu proizvodnje i poslovanja na globalnim platformama', ističe.

Što se tiče njezina brenda, pandemija je gotovo svakodnevno testira. 'Logistika je zaista problematična kad se dnevno mijenjaju datumi dostava i zatvaraju dućani Swarovskog, meni iznimno bitni. Ali brend brzo napreduje, stvaram zajednicu, dijelim preko društvenih mreža svakodnevni život u studiju i sve sam sigurnija u sebe kao kreativnu dizajnericu i poduzetnicu', kazala je. Nakon što smo je pitali što radi kad nije posvećena poslu rekla je da ju je pitanje zbunilo i pokušala se sjetiti dana u kojem nešto nije radila, završila, planirala.

'Kada stvaram brend, on postane dio moje obiteljske svakodnevice i nema slobodnog dana. To znaju svi koji rade za sebe. Moja fotografkinja Ana, koja uvijek odgovori na poruku bilo u 2 sata noću, bilo u 7 ujutro, i moj model Elena rade gotovo svaki dan. Nakon dvije godine života s Covidom male stvari su bitne. Vidjeti prijateljicu uživo i sjesti na kavu, ući u supermarket bez maske na licu. Tim se stvarima veselim', reći će. Na kraju smo doznali nešto i o njezinim planovima.

'Modna industrija napokon je gurnuta u ozbiljne promjene. Sad kada imamo način komunikacije fotografijama i kada je najveće dostignuće popularnost, protok informacija i dijeljenje moći način je na koji zadovoljiti fanove. Time su se vrata modnih salona otvorila svima i to je ljepota toga, a nadam se da će pravi kreativci uspjeti doći na vrh piramide. Moji su planovi za budućnost ti da nikad ne prestanem s edukacijom, istraživanjem boljeg načina izrade. Veselim se snimanjima u Hrvatskoj, ali također sanjarim o tome da mi moj tim iz Zagreba dođe u Tel Aviv, u kojem sam sada s obitelji, i da snimamo na lokacijama po divnom Izraelu. Nadam se da ću ostvariti suradnju sa ženama iz plemena Beduina, koji i dalje putuju po pustinjama Izraela i nastavljaju tradiciju ručne izrade. Dolazi zima i svake jeseni narudžbe iznimno narastu, tako da sam spremna s novim stilovima i bojama. Privatno se nadam da će svijet do idućeg ljeta naći bolji način za nastavak života unatoč Covidu i da ćemo opet početi raditi dugoročne planove bez naglih promjena', zaključila je dizajnerica.