Bio je ponedjeljak 7. rujna kada smo krenuli na zasluženi odmor nakon tri mjeseca svakodnevnog sezonskog posla. Odabir destinacije bio je jednostavan: da je blizu, a da je lijepo i jeftino. Tako smo se bez puno razmišljanja odlučili za Istru koja, iako je blizu Rijeci i bili smo tamo puno puta, još ima toliko zanimljivih i lijepih mjesta za otkriti. Ta se mjesta  nalaze daleko od glavnih putova te mnogo puta treba skrenuti na ceste koje su dvosmjerne, a jedva široke za jedan auto. Nakon prve jutarnje kave u Iki pored Opatije i proučavanja karte odlučili smo da ćemo krenuti prema mjestu Crni, isključivo zbog toga što ima zanimljivo ime.

Uz kraće zaustavljanje u Labinu, zbog opskrbe konzervama i kruhom, krenuli smo prema Rapcu koji slovi za najbolje turističko mjesto na istočnoj obali Istre. Đir po Rapcu nije ponudio ništa više od ostalih turističkih mjesta, ali zato je more bilo čisto i savršeno za rashlađivanje nakon nekoliko sati vožnje. Poslije kupanja uslijedio je povratak do Labina i petnaestominutno kruženje i traženje putokaza kako doći do Crnog. Uslijedilo je malo razočaranje kada smo došli u Crni, jer mjesto čak nema ni oznaku tako da znate da ste došli do njega, nego odjednom na izlasku iz šume vidite nekoliko kuća i, dok shvatite da je to možda Crni, već ste izašli iz njega. To je bilo to, pa je uslijedio povratak do table koja nas je uvjerila da je prvo mjesto na putu Crni te odlazak u Sv. Marinu malo dalje na pivu da se osvježimo.

Posebnost Istre je i u tome što nigdje nećete vidjeti da netko pije neku drugu pivu osim Favorita, koji je buzetsko pivo. Nakon hlađenja i malo bistrijih misli odlučili smo krenuti prema Medulinu i tamo se smjestiti u nekom kampu preko noći. Krenuli smo, usput kupili nešto domaćeg vina i predvečer stigli u Medulin, no kamp nismo našli, ali zato grad ima borovu šumu skoro u centru mjesta. I što napraviti nego pričekati da padne mrak, otići u šumu, sjesti u vreće za spavanje i popiti malo vina da te zagrije? Ali nema tog vina koje te može zagrijati na buri koja je tada puhala. Tako su se oko 5 sati ujutro dvije neispavane 'kocke leda' zaputile prema Puli. Pala je tu ritualna jutarnja kava, usputno odmrzavanje i odluka da idemo na rt Kamenjak i kasnije prema Rovinju.

Nakon ranojutarnjeg obilaska Pule zaputili smo se pravo na Kamenjak. Mora se priznati - stvarno nešto prekrasno! Toliko netaknuta priroda na najjužnijem dijelu Istre i toliko raznih puteljaka koji svaki vodi na novo mjesto, sve je to poput nekog labirinta koji uvijek završava na dobrom mjestu. Kupanje u uvali u jednom od najčišćih mora koja sam vidio poseban je doživljaj. Tako smo tek kada smo došli do auta shvatili da smo ondje kružili pet sati. Čovjek ne može, a da mu kroz glavu ne prođe misao da se tu mogao negdje zavući pod stablo i prenoćiti. Ali ipak, dogovor je bio da idemo do Rovinja te smo uz prolazak kroz nekoliko apartmanskih naselja oko šest sati popodne stigli do kampa vrlo blizu Rovinja.

Uslijedilo je jedva dočekano tuširanje, postavljanje šatora i obrok. Večernja šetnja po Rovinju ponudila je nekoliko vrlo dobrih pivi i uvjeravanje da ova sezona stvarno nije toliko slaba, barem što se tiče broja turista u Rovinju u devetom mjesecu. Također, jako je zanimljivo vidjeti kako se u svim mjestima na zapadnoj obali Istre, osim dvojezičnih natpisa na hrvatskom i talijanskom jeziku, na službenim zgradama nalaze tri zastave: hrvatska, talijanska i istarska. Istina, poprilično je teško utvrditi tko je ondje domaći, a tko turist, jer svi pričaju talijanski.

Ujutro smo se odjavili iz kampa i krenuli prema Limskom kanalu koji zbog duboke uvučenosti u kopno i slabe cirkulacije mora više izgleda kao jezero. Uslijedila je nova jutarnja kava koja ondje košta čak 14 kuna (!) i dogovor kamo dalje. Usput smo od uzgajivača kupili kamenice koje su upravo bile izvađene iz mora i krenuli prema Vrsaru. Kamenice i čaša vina bile su izvrstan obrok.

Sljedeća stanica - Poreč. Lijep je, naravno, ali previše turistički razvikan. Nakon Poreča, obišli Višnjan i Grožnjan koji su stvarno prekrasna i tiha mjesta. U Grožnjanu se upravo kada smo došli na glavnom trgu održavao jazz-koncert. Nakon toga navratili smo u Buje pozdraviti prijatelja i, poslije čaše domaćeg vina i razgovora, evo nas besplatno smješteni u apartmanu u Novigradu. Marko, hvala ti još jednom za to! Njegovi rođaci su upravo tih dana imali berbu i pravili vino, tako da je bilo zanimljivo vidjeti 10 bačvi i u svakoj preko 3000 litara odličnog vina u podrumu. Sljedeći dan smo krenuli put Umaga, razgledali teniske terene i došli u Savudriju. Nažalost, pristup rtu Savudrija kao najzapadnijoj točki Hrvatske nije moguć jer se ondje nalazi vojna baza.

Okupali smo se u famoznom Piranskom zaljevu i zaključili da se Slovenci i Hrvati sigurno ne svađaju zbog lijepog mora. Još jednu noć prespavali smo u Novigradu i u petak krenuli natrag prema Rijeci te usput stali u Motovunu, Vrhu i Humu. Jedino su nam u Humu, najmanjem gradu na svijetu, poslužili istarsku supu (crno vino, maslinovo ulje, prepečeni kruh i šećer). Pomalo i neočekivano, ali to jelo je odlično. Odlazeći iz Huma i zaobilazeći Učku sa sjeverne strane počeli smo se bližiti Rijeci. Godišnji odmor je završio, ali koliko je bio spontan, toliko je bio i odličan. Definitivno treba ponoviti.