Pojam 'kraj svijeta' dio je naše kulture kojim nas stoljećima plaše. Početkom 80-ih, u predbožićne dane, zatekao sam se u Teheranu. Ajatolah Homeini tek je nakon kaosa i gomile mrtvih preuzeo vlast. Ulice inače urednog središta Teherana bile su prepune ostataka uličnih meteža i tisuća, u Europi skupih, perzijskih mačaka koje su kopale po smeću. Društvo su im pravile skupine nadobudnih postpubertetlija, novoosnovanih islamskih gardista s puškama i džipovima. Glava ukrašenih zelenim trakama s vjerskim natpisima, čistili su teheranske ulice od 'Zapada'. Izlozi prodavaonica bili su prepuni zapadnjačke ženske odjeće. Kostimi Chanela, modeli Diora, Burberryja, nikome više potrebni, skupljali su prašinu. Nitko se nije usuđivao ni ući u te sotonske prodavaonice. Teheran tih dana, nakon što je islamska revolucija pobijedila i likvidirala protivnike, a što je stanovnike grada dovelo do prvog suočavanja s novom stvarnosti, natjerao ih je da se maknu s ulica. Što činiti u tako depresivnom gradu? Napiti se? Da, ali kako i gdje?

Sablasno prazan teheranski Intercontinental u kojemu sam spavao bio je jednako zamoran kao i ulice - s otrgnutim tapetama, iščupanim kvakama i gomilom 'civila' koji su nadgledali nas nekoliko gostiju. Reportaža na kojoj sam radio bila je gotova. Božić je bio pred vratima i htio sam kući pod svaku cijenu. Dosta je bilo smeća, prašnjavih izloga, perzijskih mačaka, gardista koji su htjeli provjeriti jesam li pio alkohol. Otišao sam u ured Iran Aira i zatražio kartu do Frankfurta. Nema. Do Londona, bilo gdje? 'Nema, znate, jako se, jako smanjio broj letova za Europu', promrmljala je mlada žena, nenavikla da od glave do pete bude umotana u crno, kako je to odredila nova vlast. 'Ono malo letova za Europu koji idu prije Božića odavno je popunjeno.'

Bit će da je u tom trenutku očaj u mojim očima bio epski vidljiv. Siguran sam da je to bio jedan od onih očaja koji su toliko vidljivi da bi ih sugovornik, kad bi ispružio ruku, mogao opipati. Moj je očaj, a ne ja, rekao: 'Dajte mi bilo što, bilo kamo, za bilo gdje, samo da odem odavde.' Gotovo sam počeo vikati, a možda i jesam. Kako čuti samoga sebe? Nisam se htio maknuti od šaltera. Čini mi se da je mojem očaju nedostajala samo jedna rečenica: Ovo je kraj svijeta! Ali nisam je izgovorio. Značilo bi to priznati poraz. Kako je reporterska profesija svemoćna. Kad je najgadnije, kad se u duši i oku nakupi nepremostiva količina viđenog i snimljenog zla, kako bi se spasio od destruktivne mahnitosti, reporter može reći: 'Odoh ja!' Često oni koji moraju ostati u talogu zla reportera otvoreno mrze, znaju da ostajanjem oni gube. Nekad mu zavide jer odlazi.

Žena za šalterom Iran Aira, koji je u to vrijeme više nalikovao na okupljalište očajnika nego na šalter zrakoplovne kompanije, moj je bijes vidjela kao i svoj. Moje nepristajanje na 'kraj svijeta' bilo je i njezino nepristajanje. Vidio sam to u njezinim očima zamotanima u crninu. Da nije bilo tako, da nije i ona tražila mjesto u zrakoplovu kao i ja, i putovala zajedno sa mnom, makar samo u mislima, učinila bi drukčije, onako kako se čini kad netko na šalteru nekontrolirano diže glas, histerično maše rukama i udara šakom o stol. Bilo bi u skladu s pravilima koja vrijede na svim šalterima zrakoplovnih kompanija svijeta pozvati službu osiguranja. U njezinu slučaju islamske gardiste, koji bi mi bez puno komplikacija osigurali Božić u Teheranu bez ukrašenog bora i s produljenim boravkom.

'Nema nijednog mjesta ni za Japan, sve je rezervirano. Ali ne budite očajni, nešto ću vam pronaći, za bilo koji grad. Dođite sutra ponovno, ako ne bude sutra, opet preksutra, ali sigurno ćete otići.' Katkad je se sjetim, te mlade žene iz Teherana. Pamtim nesklad crne tkanine oko njezine glave i mekanog, raspršenog sjaja njezinih tamnih očiju. I padne mi na pamet i misao o 'kraju svijeta'. Postoji li?

Čini mi se da postoji pojam 'kraja svijeta' koji je u nama. Svatko ga nosi u sebi, ovakvog ili onakvog. Svatko se kad-tad susretne s njime. Kod nekoga se pojavi poput erupcije vulkana, u vrtlogu apokaliptičnih emocija i neočekivanih udaraca. Takav susret s 'krajem svijeta' katkad postane tragedija. Neki 'kraj svijeta' tek povremeno naslućuju, a da ga nikad u potpunosti ne dožive. Kontroliraju ga, potiskuju, ili ih je život poštedio tog otkrića. Ipak, postoje i zemljopisna mjesta koja možemo mirne duše nazvati krajem svijeta. Jednom sam se zatekao na takvome mjestu.

Naselje o kojemu je riječ zove se Uelen. Čini mi se da za skupinu malih ni kuća, ni zgrada, ni javnih, ni obiteljskih, bez ulica, nema bolje riječi od naselja. Valjalo bi tome dodati i pridjev 'sovjetsko' pa bi slika bila potpuna. Jer i najmanje selo ima, ako ne malen trg, a ono središnje mjesto susreta. Nekad sovjetski, danas samo ruski, Uelen nema ništa. U životu ljudi, osobito njegovih stanovnika, Uelen je baš ništa. To su mi Uelenci uz votku i krastavce prilično slikovito objasnili. Uelen se može pronaći na svakom boljem zemljovidu svijeta. Točkica na posljednjem, najistočnijem dijelu euroazijskoga kontinenta. Mjesto na obali Beringovog prolaza gdje, ovisno o zemljovidu, samo prst razdvaja kraj Sibira ili Europe (ako Sibir doživljavamo kao Europu) od Aljaske, početka ili kraja Amerike. Ovisno o gledanju. Opisat ću Uelen na način koji mi se čini najrazumnijim: svijet, Europa, Rusija, Sibir, Čukotka, Uelen i KRAJ. Ako postoji geografski kraj svijeta, izgleda mi da je to Uelen. Bacajući kamenčiće u Beringovo more, s trošnim kućama Uelena iza leđa i Uelencima punima votke pokraj sebe, i samo četrdeset, pedeset kilometara od Aljaske pred sobom, čovjeku ne preostaje doli reći: 'Ovo je kraj svijeta. Dalje ne ide. Hoću natrag.'

Zemljopisni smještaj

Poluotok Čukotka, često nazivan i Kolima, nalazi se na samom istočnom kraju euroazijskog kontinenta. S sjeverne strane omeđuje ga Čukči more, s južne strane Beringovo more, a s istoka Beringov prolaz koji dijeli euroazijski i američki kontinent. Prostor Čukotke sa zapadne, kopnene strane, omeđuje golemi planinski lanac Kolimsko gorje. Površina Čukotke je 737.770 km². Za usporedbu, površina Hrvatske je 56.542 km², Njemačke 357.021 km². Prema posljednjem popisu stanovništva, na Čukotki je bilo 55.000 stanovnika. Srednja godišnja temperatura na poluotoku je -8°C. Gradova u uobičajenom smislu riječi nema. No glavni administrativni centar postoji - tu čast ima naselje Anadir. Do 1991. Čukotka je bila dio Magadanske oblasti, a onda se odvojila kao zasebna administrativna jedinica. Čukotka je podijeljena na sedam oblasti: Anadirska, Beringovska, Bilibinska, Čaunska, Lutinska, Providenjska i Šmidtovska oblast.

O imenu

Ime Čukotka u ruskom jeziku nema poseban prizvuk. Tek je pojam daleke daljine. No puno je toga u Rusiji daleko od njenog europskog dijela, ali nema težinu koju nosi drugo ime tog predjela. Ime Kolima, kako Čukotku još zovu, prema Kolimskom gorju, u ruskom jeziku ima zastrašujući prizvuk. Na prostoru Kolime / Čukotke bili su smješteni najsuroviji staljinski logori za političke osuđenike. Stvoreni su u doba velikih čistki koje su započele 30-ih godina, kad su milijuni ljudi završili u logorima. Jedna starica, koju sam upoznao na putovanju, na Kolimu je dospjela kao mlada djevojka osuđena početkom 50-ih na 20 godina zatočeništva. Iako je Staljin 1953. umro, logori se nisu prestajali puniti. Kako se, nakon što je oslobođena u kasnom razdoblju Hruščova, nije imala kamo vratiti, ostala je na Kolimi. Onima koje žele saznati zbog čega ime Kolima ima tako jezovito značenje u ruskom jeziku pomoći će ako pročitaju knjigu 'Priče s Kolime' Varlama Šarlamova. Putovati na Kolimu bez čitanja te knjige znači lutati u magli. Ta knjiga objašnjava zašto Rus češće, iako sa zebnjom, koristiti ime Kolima. Ono je dio kolektivnog sjećanja. Generacije koje odrastaju u 21. stoljeću možda će izgubiti to sjećanje i ostat će samo Čukotka, zemljopisno-etnografski pojam.

O Sagresu i o tome ima li izloga u Uelenu

Sagres, najzapadniju točku Europe, rt što se poput prsta ispružio u Atlantik, mnogi znaju. Svaka turistička agencija u programu posjeta Portugalu ima i odlazak do Sagresa. Ne otići do Sagresa jednako je kao ne vidjeti Eiffelov toranj u Parizu. Njegov istočni brat Uelen nema takvu sreću. Nijedna turistička agencija ne nudi posjet Uelenu. Kao Sagres, i najistočnije naselje kontinenta smješteno je na rtu, točnije na samom početku šezdesetak metara širokog rta koji se pruža duboko u Beringov prolaz. Uelen se po dužini, od prve do posljednje kuće, prijeđe za desetak minuta hoda. Poznanica me pitala kako izgledaju izlozi u Uelenu. Nikako. Nema izloga, nema prodavaonica suvenira. Petnaestak oronulih zgrada razbacanih bez reda na uskom rtu, desetak manjih i to je sve. Bez ulica, bez trgova, bez izloga. Jedna bezlična trgovina, pošta, škola, ambulanta - jedino je što daje privid smislenog naselja. Ostatak su vjetrovi, hladnoća, led.

Što ljudi rade tamo u 'nigdje', svatko će se zapitati. Prilikom razjašnjavanja te zagonetke valja imati u vidu da je Uelen kolimsko naselje u koja je malo tko išao svojom voljom. Danas tu žive njihovi potomci koji najčešće nemaju kamo otići. Prostranstva su prevelika, a novca premalo. Na tom prostoru, jedinom na kojem se dvije velike sile Rusija i Amerika bez posrednika gledaju oči u oči, mnoštvo je vojnih instalacija, radara i sličnih uređaja. No običnom čovjeku one su nevidljive. Nisam ih vidio ni ja, iako se njihova prisutnost osjeća u zraku. Čini mi se kako je Uelen naselje čije je značenje simbolično – teritorij je osvojen tek kad je ljudska noga na njemu.

Rt Sagres mjesto je s koga je 1433. portugalski istraživač Gil Eanes krenuo na put u Mar tenebroso (More tame), prostranstva Atlantika u koja se nitko do tada nije usudio zakoračiti i kojim je započelo doba velikih zemljopisnih otkrića. Od Sagresa je započelo pronalaženje morskog puta do Indije, otkrivanje novih svjetova. Sagres je stoga slavan. Ima mjesto u povijesti. Nije čudo da je privlačno turističko odredište. Portugalski su istraživači kao znak osvajanja u ime Boga i kralja na novim teritorijima postavljali križeve, ruski žive mužike. Tako i u Beringovom prolazu. Uelen je stoga kraj, ulica bez izloga, kuća bez prozora.

Ekonomija

Čini mi se da se Stvoritelj pobrinuo za to da na svim prostorima gdje vladaju surovi klimatski uvjeti za život, bilo da je riječ o kolimskoj hladnoći, bilo ubitačnim vrućinama pustinja Arabije, bude nešto dragocjeno. Kolima je prepuna zlata. Od podzemnih rudnika gdje se zlatne žile nalaze i kilometar pod zemljom pa sve do površinskih, na kojima se zlato odvaja od šljunka mlazovima vode. Zlato u prirodnom obliku nije poput onoga u izlozima draguljarnica. Gledajući zlatnu žilu u podzemnom rudniku, mislio sam kako, da ne znam o čemu je riječ, nikada ne bih pogodio što je to. U upravi jednog rudnika, nedaleko od Magadana, nisam mu zapamtio ime, a nisam siguran je li ga uopće imao, ponosno su mi pokazali velike komade zlata u prepoznatljivom žutom obliku. No bez obzira na magično značenje riječi 'zlato', zbog udaljenosti i klime kolimski rudnici zlata nisu atraktivno mjesto za rad. Tko želi osjetiti atmosferu romana Jacka Londona i njegovih kopača zlata, vrijedi mu otići do Kolime. Moderna tehnologija kakva je na svakom koraku vidljiva na Aljaski na Kolimi je još daleka budućnost. Na Kolimi se zlato ispire vodom u drvenim koritima kao u filmu 'Drvo za vješanje' s Garyjem Cooperom.

Osim zlata, na južnoj, pacifičkoj, strani Kolime / Čukotke mjesta su na koja dolaze lososi mrijestiti se. Plivaju uzvodno i u vrijeme mrijesta rijeke koje se ulijevaju u Pacifik postanu potpuno crne od milijuna lososa koji plivaju uzvodno. No i ovdje je prepreka daljina pa ikra koja se tu dobiva nije konkurentna na dalekim europskim tržištima. Avionski prijevoz riješio bi problem daljine, ali izgradnja modernih aerodroma na Kolimi ili je nemoguća ili je strahovito skupa. I aerodrom u najvećem kolimskom mjestu Magadanu ekonomski je neisplativ. Kad bi zbog toga bio zatvoren, život bi na Kolimi stao.

Kako doći do Kolime / Čukotke

Najjednostavniji način je sjesti u Moskvi u avion Aeroflota i letjeti do Magadana, najvećeg grada na Kolimi. Nalazi se zapravo na južnom rubu Kolime, na obali Ohotskog mora u zaljevu Šelihova na suprotnoj, jugozapadnoj strani od Kamčatke. Kao i druge zrakoplovne kompanije, Aeroflot ima akcijske tarife za razna odredišta, pa tako i Magadan. Jednosmjerna karta u promotivnom razdoblju može se kupiti za 250 eura. No u uobičajenim, izvanpromotivnim terminima, povratna karta od Moskve do Magadana košta oko 1100 eura. Riječ je o letu koji po udaljenosti pripada kategoriji interkontinentalnih letova. Na zemljopisnoj karti Magadan je, za ilustraciju udaljenosti, 'četiri prsta' istočnije od Japana koji na istoku Dalekog istoka. Putnik će zbog vremenske razlike na povratnom letu provesti na putu gotovo 12 sati, pa ako je poletio iz Magadana u dva sata poslijepodne, stići će u Moskvu isti dan u dva sata poslijepodne. Kao da se vrijeme zaustavilo. Putuje se sa slijetanjem u Novosibirsku, gdje Aeroflotov avion Tupoljev 154 uzima gorivo.

Kad se stigne u Magadan, potrebno je malo spretnosti i dobre volje, uz pretpostavku da je dozvola iz Moskve u džepu, kako bi se krenulo dalje u unutrašnjost Kolime, sve do Uelena. Kombinacijom malih aviona za desetak putnika koji voze na lokalnim linijama i helikoptera može se doći sve do Peveka na sjeveru i Uelena u Beringovom prolazu. Vremenski uvjeti na Kolimi, bez obzira o kom godišnjem razdoblju se radi, a samo su dva; deset mjeseci surove zime i dva mjeseca ljeta, jako su nepredvidivi. Stoga valja biti strpljiv i ne razmišljati u kategorijama čvrstih voznih redova. Ode li se npr. do Uelena na dva dana, boravak se može produljiti zbog vremenskih uvjeta na dva tjedna jer helikopter ne može poletjeti. Tu činjenicu treba uzeti u obzir prije odlaska na Kolimu. Ljudi koji žive na Kolimi izuzetno su prijatni. Strance ne viđaju gotovo nikada. Stigavši u Uelen, stekao sam približnu sliku toga kako se majmun osjeća u zoološkom vrtu kad svi bulje u njega. Kao svugdje gdje vrijeme teče sporo, jedva se mičući, ništa se na Kolimi ne rješava brzo. Uostalom čemu?

Što i gdje jesti

Uzgojiti bilo što na Kolimi nemoguća je misija. Stoga sva hrana stiže ili brodovima preko Peveka ili avionima preko Magadana. Što se jede u Novosibirsku, jede se i na Kolimi. Naravno, nema tu luksuznih restorana ni prestižnih barova. No uvijek se pronađe nešto za pod zub. U nekim mjestima, gdje ima podzemnih izvora tople vode, postoje staklenici u kojima se uzgajaju male količine krastavaca na koje su domaćini izuzetno ponosni. Krastavci se ne koriste kao kod nas za salate i slično. Uglavnom su mezetluk uz ispijanje velikih količina votke. Stoga kad domaćin uz litrenu bocu votke iznese i zelene krastavce i kaže kako je riječ o lokalnim krastavcima, bit će oduševljeni ako ih s divljenjem pohvalite. Kolima je to!

Bilibino – tajnoviti grad Kolime

Bilibino se nalazi u sjevernom dijelu unutrašnjosti poluotoka. Osnovan je 1930. kao logor za političke zatvorenike u okviru Gulaga. U Bilibinu sam posjetio atomsku centralu. Kako u sovjetsko vrijeme strani novinari nisu bili poželjni ni u kakvim industrijskim objektima, dobivanje dozvole za šetnju po reaktoru u Bilibinu imalo je samo jedan uzrok. Bilibinski reaktor bio je istog tipa kao i nesretni Černobilski koji je, godinu prije mog posjeta Bilibinu, otišao k vragu pa su vlasti, davši mi dozvolu za posjet, htjele pokazati kako je riječ o sigurnoj tehnologiji. Černobil je bio naprosto greška, ali drugi reaktori tog tipa i dalje pouzdano rade - bila je poruka vlasti. No atomska električna centrala usred ničega nije me impresionirala.

Isključivo stoga jer nemam pojma o tehnologiji atomskih centrala. No zato je bila intrigantna činjenica da u naselju Bilibinu nije bilo apsolutno nikakvih velikih potrošača koji bi trebali tu golemu energiju što ju je proizvodila centrala. Potrebe Bilibina za energijom; lampe, radioaparati, televizori i nešto hladnjaka, mogla su zadovoljiti tri, četiri jača generatora. Tko troši silnu proizvedenu struju, ostala mi je misterija. Ključ za tu zagonetku pronašao sam tek kasnije, kad se SSSR raspao, u jednoj knjizi. Nedaleko od Bilibina bio je, pretpostavljam da je i danas tamo, strogo čuvani centar za istraživanje bioloških oružja. Kako je Kolima jedan od najhladnijih dijelova svijeta, prostor je idealan za istraživanja ubojitih virusa. Zbog niskih temperatura, ako bi iz bilo kog razloga došlo do 'bijega' virusa iz laboratorija, nije postojala opasnost nekontroliranog širenja. Na kolimskim studenima, na kojima od hladnoće željezo puca poput suhe trske i gdje su oblici života svedeni na minimum, ne mogu opstati ni virusi.