Uvjeravaju nas da se ne trebamo previše opterećivati time što smo singl, da trebamo prvo biti sretni zbog onog što jesmo i biti zahvalni na onome što imamo. Pronalazimo bezbroj racionalnih opravdanja i tješimo se da nam je dobro i ovako, no je li to baš tako?
Iako većina samaca čezne za nekim, usamljeni su i željeli bi topli zagrljaj voljene osobe, priznaju to tek kad se opuste ili nakon što ih po tko zna koji put on nije nazvao.
Žene su pod pritiskom i zbog biološkog sata, a osim toga, tu je i vječno prisutan strah da će ostati same (sami) do kraja života. Usude li se povjeriti nekom taj strah, najčešće stiže 'razumijevanje' u obliku: 'Što pričaš gluposti, pa naravno da nećeš.' No ako neće, kako to da godinama ne mogu naći nekoga?
Kada sve to potraje, kreću izjave tipa 'upoznajem samo loše frajere', 'same neke sponzoruše se lijepe na mene', 'nitko mi ne prilazi', 'vide u meni samo frendicu', 'kako ovi drugi tako lako nađu nekoga', do onih krajnjih - 'mora da sa mnom nešto nije u redu'.
Kako to da neki tako lako nalaze partnere dok je drugima to poprilično teško? Možda stvarno nema ljudi koji su isto tako željni ljubavi i dugoročnog ispunjavajućeg odnosa ili ih jednostavno iz nekog razloga ne vidite? Koliko je to stvarno teško ili lako?
Ako želite više saznati o ovoj temi, osvijestiti što radite da odbijate ljude umjesto da ih privlačite i kako to možete promijeniti - prijavite se na besplatni online webinar executive i life coacha Jasmine Bjelice, na ovu temu 22. siječnja u 18 sati.
