Znam, on ima ono 'nešto'. Što je to 'nešto'? Ne znam, ali znam da ima, osjećam. Da nema, ne bih plakala na rastanku i mislila na njega bez obzira na to što mi je napravio. Ne prođe ni dan da ga se ne sjetim i da mi barem na tren glavom prolete misli o prošlosti. O prošlosti s njim.

Ne prođe nijedna noć da se ne pomolim za njega. I nakon što utonem u san, on je opet tamo. Gdje god da sam i što god radila, mislim na njega. I dalje živim s nadom da će se jednom vratiti. Neki dan sam ga prvi put vidjela nakon prekida. Srce samo što nije iskočilo iz mojih prsa. Tako je jako udaralo, kao na našem prvom susretu. Noge su klecale. Leptirići su se izmjenjivali u mom trbuhu. Oči su sjale dok sam ga gledala. Dok sam gledala tog anđela smeđih očiju i crne kose. A onda, baš kao i uvijek, samo je odšetao. I nije se vratio. Nije se vratio da ga zagrlim, da ga poljubim, da mu kažem koliko mi je stalo do njega.

Nije se vratio. Ni neće se vratiti. Ne razumijem kako neki ljudi mogu tako brzo krenuti dalje. Jedva brojim minute bez njega, vrijeme sporo prolazi, a on je krenuo dalje. Okrenuo je novu stranicu u svom životu. Zaboravio me je. Ponekad se pitam je li me ikad uopće barem malo volio. Barem mrvicu. Je li barem najmanji dio njegovog srca nosio moje ime?

Što god da se dogodi u vezi njega, ja tražim dio nečega što bi moglo spasiti moju prošlost s njim. Neki mali dio nade koji bi me mogao vratiti njemu u zagrljaj. Prvi susret nakon prekida, njegov osmijeh na licu, baš kao prije. Njegov glas, baš kao prije... Slučajni pogledi... Sve to u meni pali mali plamičak nade koji jedva gori. Ne znam povećava li se zbog ovih pogleda ili se smanjuje zbog istine koju sam saznala - da je krenuo dalje. Stvarno ne znam ni sama.

Je li on krenuo dalje samo da sačuva svoj ponos? Samo da nitko ne shvati da mu je zapravo žao zbog prekida? Tko će to znati. Svi su isti, slični kao jaje jajetu. Ponos i inat su im uvijek jači od osjećaja. Uvijek.

A kad stigne zamjena za izgubljeno, što onda? Stigla je zamjena, a osjećaji prema izgubljenom nisu nestali. Nimalo. Samo su se malo sakrili. Moram sakriti osjećaje samo zbog zamjene. Ali i zbog sebe i svog ponosa. Želim da ovaj put meni ponos bude jači od osjećaja, a to je očito nemoguće. Jer svakim danom osjećaji su veći. Što je on dalje, ja ga sve više volim, što vrijeme brže prolazi, on mi sve više nedostaje. Je li uopće moguće sakriti osjećaje i držati ih za sebe negdje duboko u srcu? Moguće je. Ali teško. A ja znam da mogu sve, pa tako i sakriti osjećaje. Makar morala pred njim glumiti hladnu osobu koja je sve zaboravila i brzo krenula dalje i okrenula novu stranicu u svom životu. Ali učinit ću to. Samo zbog sebe. Koliko god meni jako stalo do njega, do sebe mi je više stalo. On me je povrijedio, ne moram još i sama sebe povređivati time što ga volim, patim za njim, a njemu je tako svejedno. Ne želim sebe ponižavati zbog nekoga tko mi je svašta učinio. Svašta učinio, samo me nije volio. Nikada.

I.

Želite li nam i vi poslati neki tekst s porukom ili jednostavno želite podijeliti s čitateljima neko vlastito iskustvo, slobodno nam pišite na mail: tekstovi@t-com.hr.