Krajem osamnaestog stoljeća Tokio je bio gradić od jedva milijun stanovnika, nešto poput Zagreba, i zvao se Edo. Danas u širem području grada živi 34,5 milijuna građana, onoliko koliko je stanovnika Australije i Novog Zelanda zajedno. U najveći i najbogatiji grad na svijetu, javnim prijevozom, točnim u sekundu, svakodnevno putuje na posao i s posla još dva milijuna ljudi – cijela Slovenija. Tragičan potres 11. ožujka, cunami i nuklearna kriza iz azijskog New Yorka natjerali su u bijeg tek 4.000 građana.

Sedamdesetih godina gotovo trećina stanovnika Seoula živjela je u divlje izgrađenim četvrtima, ali brutalnom navalom buldožera i pažljivim planiranjem, grad je preobražen u urednu, treću najveću metropolu u svijetu s 24,5 milijuna duša i s trećom najvećom podzemnom željeznicom.

Do 2050. tri četvrtine populacije živjet će u gradu

Godine 1950. glavni grad Meksika imao je tek 2,9 milijuna stanovnika, a danas ih je 20,5 milijuna. Zrak je tragično zagađen, grad je najopasniji na svijetu s najviše otmica i s narkomafijom na grbači, no buja i dalje. I siromašna nigerijska metropola Lagos u posljednjih je 60 godina sa 300.000 narasla na nekih 12,5 milijuna žitelja, a nigerijska vlada računa da će ih do 2025. biti čak 25 milijuna, pet puta više od stanovnika Hrvatske.

Ukratko, budućnost se ubrzano kroji u prenatrpanim, bučnim i ubrzanim gradovima. Velikim, glomaznim, lijepim ili zastrašujućim, onima koje je još 1929. anticipirao Fritz Lang u svom 'Metropolisu'. Budućnost stanuje u Londonu, jednom od najstarijih megagradova, Dhaki, najbrže rastućem gradu na svijetu, u Šangaju, svjetskoj financijskoj metropoli...

'Gradovi kakve smo poznavali jučer, danas više ne poznajemo', kaže u magazinu Time David d'Heilly, sveučilišni profesor s Harvarda. Nekada su to bile urbanizirane sredine oko vjerskih institucija ili sjedišta političke moći, a danas niču svugdje gdje postoji infrastruktura.

Početkom devetnaestog stoljeća tek je tri posto svjetske populacije živjelo u gradovima, a 2008. gradovi su prvi puta u povijesti progutali više ljudi no selo, dok će 2050. tri četvrtine populacije na Zemlji biti urbanizirano.

Sedam milijardi stanovnika na planeti i više od devet milijardi do 2050, ne mogu i neće moći preživjeti u seoskim arkadijama, pa za milijune žitelja na svim meridijanima - bilo da traže šansu u sofisticiranom New Yorku, instant-industrijaliziranim metropolama Kine ili favelama Sao Paula - grad je propusnica za uspjeh, posao ili puko preživljavanje. Otuda eksplozija mega-gradova ili, kako ih neki zovu, 'gradova na steroidima', urbanih grdosija čija gradska područja broje više od 10 milijuna stanovnika.

Još 1975. bila su ih samo tri (New York, Mexico City i Tokio), ove ih je godine 25. Prije tri desetljeća New York je bio grad svih gradova, a i danas je Babilon u kojemu se govori 800 jezika, no karakter novih gradova i mega-gradova munjevito se mijenja. Dok su u 19. i 20. stoljeću u Europi i Sjevernoj Americi eksplodirali zbog industrijalizacije i ekonomskog procvata, danas se poglavito šire u zemljama u razvoju, pa predviđanja kazuju da će najbrže rasti na najmanje urbaniziranim kontinentima, Aziji i Africi. Samo u Aziji 45 milijuna ljudi godišnje migrira u urbane sredine.

Pretvaraju li se super-gradovi u noćnu moru?

Prema predviđanjima časopisa Far Eastern Economic Review, do 2025. taj će kontinent imati barem 10 megagradova, uključujući Mumbai, koji bi trebao doseći 33 milijuna, Šangaj (27 milijuna), Karachi (26,5 milijuna), Dhaku (26 milijuna) i Jakartu (24,9 milijuna). Vrtoglava brzina njihova rasta osjeća se na svakom koraku, a priliv stanovništva je toliko brz, da se brojke o njemu baziraju na procjenama, a ne popisu stanovništva. Tako je Šangaj u posljednjih trideset godina sa šest narastao na 18,8 milijuna stanovnika, postao najprometnija luka za prijevoz kontejnera u svijetu i izgradio najdužu podzemnu željeznicu, koju do 2020. planira dvostruko produžiti. Prije tri desetljeća imao je samo 120 zgrada viših od osam katova, 2005. ih je brojao 10.000, a danas ima 91 neboder viši od 200 metara, devet više no ponosni New York.

Megagradovi su i šangajska željeznica s brzinom 400 kilometara na sat, kao i mumbajske rikše i pretrpani, zastarjeli vlakovi, koji dnevno prevezu putnika koliko cijeli Izrael ima stanovnika, no uz rizik da ih svake godine pogine nekoliko stotina.

Za one u Kini ili Južnoj Koreji Seoul ili Shanghai su vrli novi svijet u kojem se milijuni izvlače iz socijalističke neimaštine ili hrle u tehnološki raj, poput onoga u Seoulu koji do 2015. uvodi za cijeli grad besplatni wi-fi. Za one druge super-gradovi su noćna mora, stihijska konglomeracija bijede, gdje se u slamovima i favelama živi bez kanalizacije, vode, nerijetko bez struje, gdje gradski oci ne mogu ni naplatiti komunalije i poreze, poput onih u Mumbaju u kojem 60 posto stanovnika (19,2 milijuna) žive kao junaci filma 'Milijunaš s ulice'.

U nedavno prikazanoj BBC-jevoj miniseriji 'Život u gradu', autor Andrew Marr zavukao se u jedan od slamova Dhake i prenoćio ondje, ne bi li pokazao u kakvim uvjetima danas živi svaki sedmi stanovnik Zemlje, a predviđa se da će ih do 2030. biti dvije milijarde, praćeno boleštinama, neuhranjenosti i nedostatkom bazične zdravstvene njege, ukoliko se nešto drastično ne poduzme. Većina megagradova, s časnim izuzecima, danas stoga pokazuje dva lica: ono uređeno, bogato i višekatno, i ono zamusano i jadno.

Što je danas megagrad?

Koliko megagrad može doista biti megavelik? Može narasti na 42 milijuna stanovnika, tvrde Kinezi, namjeravajući u južnom dijelu zemlje, u delti rijeke Pearl, od devet gradova, trenutne veličine od tri do 11 milijuna žitelja, skrojiti naj najveći grad na svijetu, na površini 26 puta većoj od današnjeg Londona. Doduše, i Tokio se podebljao nakon što se spojio s Kawasakijem i Yokohamom, a u Kini 'Veliki Tokio', kako neki zovu ovu još bezimenu supermetropolu koja bi predstavljala 10 posto kineske ekonomije, već raste geometrijskom progresijom.

U sljedećih šest godina 150 infrastrukturnih projekata vrijednih nekih 250 milijardi eura riješit će probleme transporta (29 željezničkih linija, ukupne dužine od 5.000 kilometara), energije, vode i telekomunikacija. Ideja takvog koncepta – tvrde domaći stručnjaci – ravnopravnije je širenje industrije, radnih mjesta i bolje korištenje javnih usluga. Štoviše, do kraja ove dekade Kinezi u super-gradove planiraju privući još više stanovnika, kreirajući gradske megazone od 50 do 100 milijuna ljudi i 'male' urbane oaze od 10 do 25 milijuna.

I što je danas megagrad? Je li to budući 'Veliki Tokio', vječni New York ili Lagos? Ili sve to udrobljeno. U svakom slučaju, oni su sudbina i problem današnje civilizacije, ali daleko od naših meridijana, gdje metropola praktički završava na posljednjoj stanici zagrebačkog tramvaja broj četiri.