To su riječi pjesme koje sam obično slala Mariju.

Ne znam više kako trpim sve ovo, sve ove sitnice, riječi pjesama, parfem, slike… Sve, ali sve me još podsjeća na njega. Mrzim sebe, mrzim svijet, mrzim njega, ma mrzim sve, a najviše naše susrete zbog kojih se budim, zbog kojih sam uzbuđena, zbog kojih sam sretna iako ga ne mogu pozdraviti ni ništa, ali mi je samo važno da ga vidim. Vidjela sam slike njegove nove cure. Moram priznati da je prelijepa i nisam joj ravna. Našao je puno bolju nego što sam ja. Trudim se biti jaka i svima lažem da sam dobro, ali kad sam sama, jednostavno puknem još uvijek, a još malo će biti mjesec dana otkako sam sama. Mene to još uvijek boli. Nedostaje mi i još ga želim, a ne mogu ga imati. Svi me tješe, ali ne pomaže. Uvjerim ih da sam dobro, ali želim da postoji jedna osoba koja će shvatiti da nisam dobro i koja će me razumjeti i biti uz mene. Osoba koja će me stvarno uspjeti utješiti i koju neću uspjeti zavarati.

Ah, u zadnje vrijeme mi je sve sasvim svejedno. Ne da mi se živjeti jer razlog za život sam izgubila. Nemam volje ni za što. Pokušavam biti sretna i misliti na Mislava, dati mu priliku, ali ne znam, ne mogu… On nije onaj kojeg sam voljela cijelu prošlu godinu, on nije taj. Samo želim zaspati i ne buditi se. Umorna sam od svega, od ljubavi, života, suza, sreće, tuge… Samo želim spavati. Toliko puta sam pokušala sve samo da ne mislim na Marija. Promijenio me je sasvim, više nisam onakva kakva sam bila. Nikad više neću biti ista.

Izgubila sam vjeru u sebe, vjeru u ljubav, u ljude... Ne znam kako krenuti dalje. Njemu sam oprostila sve što mi je napravio, a sebi ne mogu oprostiti. I dalje ga volim, a on ima novu curu. Tako lako je zaboravio devet mjeseci i sve što je bilo među nama. Kako od uspomena krenuti dalje, kako zaboraviti sve što je bilo? Trebam li okončati ovaj svoj život kako ne bih mislila na njega? Toliko pitanja si postavljam, a ne znam odgovore. Ne znam kako dalje.

M.