Odgoj je proces kojim se dijete priprema za samostalan život među drugim ljudima. Koliko će ono biti zadovoljno svojim životom, ovisi i o razini samopoštovanja o kojem ovise naše ponašanje, osjećaji i postignuća. Djeca s visokim samopoštovanjem lakše svladavaju sve prepreke i doživljavaju ih kao izazove, a ne probleme. Zato na izgrađivanju i poticanju samopoštovanja treba stalno raditi. Najjednostavnija definicija pojma samopoštovanje bila bi da je to pozitivan ili negativan stav prema samome sebi. Samopoštovanje je procjena pri kojoj svakodnevno uspoređujemo ono što jesmo i kakvi jesmo s onime što bismo željeli, mogli ili trebali biti. Što je manja razlika između onoga kako se vidimo i što bismo zaista željeli, naše je samopoštovanje veće, piše profesorica psihologije Vanja Lončar na portalu Insideout.hr

Kada se razvija samopoštovanje?

Danas se smatra da samopoštovanje nije urođeno, nego se izgrađuje i mijenja cijeloga života. Osobito je važno ono što se događa u djetinjstvu jer se tada stvaraju temelji za razvoj ličnosti. Već u ranom djetinjstvu djeca počinju razlikovati sebe od okoline i u stanju su uspoređivati se s drugima. Do vremena kada dijete krene u školu, roditelji imaju najvažniji utjecaj na razvoj samopoštovanja. Djeca predškolske dobi uglavnom imaju visoko samopoštovanje i to nije povezano s njihovim objektivnim postignućima.

Dolaskom u školu, na razinu samopoštovanja manje utječu roditelji, a više škola i vršnjaci. U školi se svakodnevno iskušavaju djetetove snage. Ocjene, kritike učitelja i primjedbe vršnjaka daju djetetu puno podataka koji utječu na razinu samopoštovanja.

'Neću učiti jer nemam sreće'

Samopoštovanje i školski uspjeh čine začarani krug. Dolaskom u školu razina samopoštovanja utječe na školski uspjeh, a nakon toga školski uspjeh utječe na djetetovo samopoštovanje. Način na koji će učenik rješavati pojedine zadatke u školi ovisi i o njegovom samopoštovanju. Nisko samopoštovanje dovodi do rezultata koji su znatno niži od djetetovih stvarnih mogućnosti.

Djeca s visokim samopoštovanjem intelektualno su aktivna, u školi postavljaju puno pitanja, ne boje se izraziti svoje mišljenje. Ako nešto ne znaju, ne boje se tražiti pomoć. Postavljaju realne i dostižne ciljeve i tako povećavaju vjerojatnost postizanja uspjeha. Dijete s niskim samopoštovanjem u školi ponajprije nastoji izbjeći neuspjeh, a ne postići uspjeh. Učenici s niskim samopoštovanjem očekuju loš uspjeh i zbog toga uče manje. Skloniji su misliti da na školski uspjeh utječe i faktor sreće: 'Neću učiti jer nemam sreće i dobit ću jedan.'Najnesigurniji u četvrtom razredu

Koliko se često u praksi susreće sa slučajevima djece koju polazak u školu do te mjere zbuni da im je samopoštovanje jako narušeno i što je tada najbolje napraviti, pitamo Tatjanu Gjurković, dipl. psihologinju iz Centra Proventus.

'Većina djece vrlo je sigurna u sebe i ima visoko samopoštovanje kada je riječ o polasku u školu, vesele joj se i misle da će biti uspješna. Istraživanja su pokazala da je većina djece sigurnija u sebe nego što bi realno trebala biti. Djelomično je to odraz onoga kako odrasli - roditelji, odgajatelji, bake, djedovi… - prikazuju školu, govore djeci što ih čeka i kako će sigurno biti uspješni. Dječje samopoštovanje, odnosno sigurnost u sebe, počinje lagano padati kad zaista krenu u školu, a statistički podaci ukazuju da su najnesigurniji u četvrtom razredu', kaže Tatjana Gjurković.

Spremnost na prihvaćanje neuspjeha te nošenje s njim većoj djeci predstavlja problem. „Kako vjeruju da su vrlo uspješna, nerijetko i najbolja, ne prihvaćaju neuspjehe. Premda je to odraz razvoja tijekom kojeg djeca tek trebaju naučiti kako se nositi s neuspjehom, važnu ulogu u tome imaju i odrasli kojima su djeca okružena“, pojašnjava Tatjana Gjurković.

Nadalje, u svom je radu primijetila da je mnogo djece vrlo anksiozno prilikom rješavanja konkretnih zadataka vezanih uz školu - neka djeca tu anksioznost smanjuju stereotipnim radnjama, druga samozadovoljavanjem, treća pričanjem nevezanih priča itd. Većina djece sa šest godina nije dovoljno emocionalno zrela da bi se na zdrav način znala nositi s obvezama koje donosi škola.

184633,182346,181729,178934

Miješanje straha i veselja

Suvremeni školski sustav usmjeren je na znanje, a emocionalna i socijalna komponenta gotovo su zanemarene. Zato je nužno da i škola, implementirajući postojeće metode, potiče stvaranje djetetova samopoštovanja. A što trebaju činiti roditelji?

'Osnovno je da roditelji primijete djetetov strah od polaska u školu - i općenito strah u novim situacijama, koji postoji kod većine djece. Premda se većina djece jako veseli polasku u školu, ipak kreće u nešto novo i nepoznato, zbog čega su nesigurna. Dakle, roditelji i drugi odrasli trebaju biti svjesni da se dijete može istodobno veseliti i bojati se zbog polaska u školu', tumači Tatjana Gjurković.

U takvim je situacijama važno verbalizirati djetetov strah i reći nešto poput: 'Veseliš se školi, ali te je i strah jer ne znaš što te točno čeka. To je normalno jer nas je sve barem malo strah kada idemo tamo gdje nikada nismo bili. Ja ću biti tu i pomoći ću ti kada će ti moja podrška zatrebati.'

Vrlo je važno pomoći djetetu da razvije pozitivnu i realnu sliku o sebi. To znači da će jedno dijete biti izvrsno u crtanju, a drugo u matematici… te da im treba objasniti kako nismo svi odlični u svemu, upozorava Tatjana Gjurković. Važno je i da dijete to zaista prihvati jer bude li frustrirano zato što nešto ne može, tada će mu teže ići i ono u čemu zaista može biti dobro. Realna očekivanja što dijete može podrazumijevaju da roditelji jako dobro poznaju dijete, njegov temperament i sposobnosti. Ponekad nam je teško sve to prepoznati pa nam stručna osoba može biti od velike pomoći.

Tekst je preuzet s portala za primijenjenu psihologiju insideout.hr