Rješenje se pojavilo samo od sebe, nenadano, na skijanju članova HGSS-a, stanice Rijeka. Ćakulali smo o prošlim i mogućim budućim ekspedicijama, a sve to lagano zalijevali pivom. Zoran Mislej izvuče odnekud neku sliku brda 'mekog' izgleda, nekako lijepo nadvijenog nad zelene doline, i upita: 'Ideš?' Razmišljao sam jedno dvije-tri milistotinke i rekao: 'Idem!'

Pik Lenjin 2008, Reziskovalna otprava Fakulteta za šport u Ljubljani, devetnaest članova, pod vodstvom Iztoka Čukjatija i propisanih nam tjednih treninga i testova koje će u nekoliko mjeseci provesti na 19 kunića (čitaj: alpinista) i napisati magistarski rad! Pred koji dan napravljeni su posljednji testovi, a rezultati se očekuju kroz koji mjesec obrade. Tema: utjecaj izloženosti organizma većoj nadmorskoj visini te gubitak snage, a s obzirom na gubitak mišićne mase.

Ekipa stvarno raznolika, s različitim ciljevima, a svima je cilj, naravno, 7.134 metra visok vrh. Među njima i nas dvojica, članovi ŠD Čopalj i stanice HGSS-a iz Rijeke.

Statistika je katastrofa: od 10, jedan stiže gore! Mi bismo još i skijali, letjeli, a sve te naprave treba i donijeti gore.

Pik Lenjin nalazi se na granici Kirgistana i Tadžekistana. Brdo je poznato kao surovo, ondje caruju ekstremno niske temperature i pušu moćni vjetrovi. Uz sve to nadali smo se nekoj 'meteorološkoj rupi' kako bi veći dio ekipe mogao skijati, a ja letjeti!

I tako, šarolika ekipa krene na put iz Ljubljane 1. kolovoza preko Istambula za Biškek (glavni grad Kirgistana, nekad poznat kao Frunze), odakle kombijem dalje do baznog logora.

Oko 180 kilometara putem svile, naravno neasfaltiranim, za što nam je trebalo 12 sati. Zabavno, da se nismo zamalo podavili u prašini.

Nakon nekoliko dana aklimatizacijskih uspona, evo nas opet na putu prema logoru II, preko j... ledenjačkih pukotina kojima ne vidiš dno, a ledeni mostići svakim danom su sve tanji. Kasno smo krenuli jer, eto, imamo vremena. Za taj put nam treba četiri-pet sati, nema smisla gore čučati u šatoru. Ubi nas toplina, sunce u kotlini samo sat hoda od dvojke nesmiljeno prži... Netko je izmjerio 42 u plusu!!!! Na 5.400 metara. Ne možeš vjerovati!

Logor II, najposranije mjesto na svijetu. Drek posvuda. Ni WC pozicije nisu mogli odrediti, a za vodu treba topiti snijeg! Nije čudno da nas je, od nas 19, 17 članova pohoda driskalo. A poznata je stvar da je najveće sranje u visokim brdima - sranje! No unatoč toj priči, prije svega zahvaljujući Seldiaru, Linexu, aktivnom ugljenu i sličnim pripravcima, DDT ekipa (čitaj: driska dream team) napredovala je prema vrhu.

Cijelo popodne i noć pada snijeg. Futramo se pancetom (naša domaća visinska klopa) i tresemo šatorom svakih desetak minuta da nam ga nagomilani snijeg ne bi polomio.

Jutro prekrasno, klopa i pokret prema logoru III na Pik Razdelnaju, visina 6.210 metara.

Strmo je za pop... Kad god pogledaš gore, svi stoje, hvataju zrak, a ipak nekako ide.
Na vrhu idealka, malo bočnog vjetra, gotovo ništa, temperatura -2 stupnja, gotovo pola metra cijelca savršenog za skijanje.

Zoran postavlja visinski šator, a ja bih rado sutradan dalje prema vrhu iako sam od njega, iscrpljen probavnim smetnjama, odustao. No dan je idealan za letenje.

No ne baš tako jednostavno! Krilo od 19 kvadrata, Ozonov Ultralite (trebalo je puhati na toj visini, nab... ga), a vjetra ni za lijek, dakle treba sprintati po pola metra pršića na 6.200 metara! (Ha, ha!) Srećom, strmina je povelika, pa se eto bacih, na nevjericu mnogih znatiželjnika, i nakon 25 minuta sletjeh na ledenjak pred baznim logorom, gotovo dva kilometra niže. Neopisivo je zadovoljstvo preletjeti sve one pukotine, gledati ih odozgo, preskočiti najmanje šest-sedam sati tabananja. Nad bazom uhvatim neki stup od dva metra i dignem se dvjestotinjak metara, a onda se sjetim kako se tu smjer vjetra i vrijeme brzo mijenjaju! Spirala i lagano slijetanje. Pivo u baznom logoru s Jakom i Bojanom koji su preskijali sjevernu stijenu. Imaju razloga za slavlje. Preživjeli su lavinu koja ih je nosila preko 100 metara, odnijela štapove i jedne skije, jednu polomila, ali glave su ostale cijele.

Rezultati cijele priče su: dvoje na vrhu (Nika i Stojan), trojica na 7.014 metara, od čega su dvojica skijala po sjevernoj stijeni, nekolicina na 6.800, među kojima i Zoran koji se, uz promrzline i visinsku bolest, vratio u bazu isti dan. Borba za život.

Bio je to prvi let ikad s Razdelnaje, niz sjevernu stijenu Pika Lenjina. Još uvijek niži od Petrinovog rekorda s Cho Oyu, ali svakako uzbudljiv.

Ima tamo negdje još zanimljivih brda, samo neka se Eol smiluje i blagajna oporavi!

Povratak istim putem sa slijetanjem u Brnik točno 21 dan kasnije.