Davor Rostuhar jedan je od osnivača Kluba za ekspedicionizam i kulturu, a od 2008. ima status samostalnog umjetnika te radi kao pisac i fotograf. Dosad je objavio četiri knjige putopisne i popularno-znanstvene tematike, a njegova peta knjiga, 'National Geographic - Hrvatska iz zraka', fotomonografija je koja prirodne ljepote Hrvatske, ljude i običaje prikazuje iz dosad neviđene perspektive. Fotografije je moguće pogledati i na izložbi u Domu HDLU-a (ex. Džamija) od 5. do 28. lipnja, a od srpnja do rujna 'Hrvatska iz zraka' gostovat će u sedam gradova

Davor Rostuhar fotografiranjem i pisanjem se bavi već 13 godina, ali u početku je njegov posao bio vezan gotovo isključivo za daleke svjetske destinacije. U pauzama od putovanja počeo je upoznavati i Hrvatsku te raditi reportaže za geografske časopise. No prvu priliku za fotografiranje iz zraka dobio je u Gvatemali 2005, kad je radeći reportažu o ostavštini Maja fotografirao piramide Tikala koje izranjaju iz džungle. Svidio mu se taj tip fotografije, pa ga je počeo primjenjivati i u Hrvatskoj.

Takav pristup fotografiranju zapeo je za oko urednicima National Geographica, pa su započeli projekti snimanja iz zraka regije po regije Hrvatske. Prva reportaža objavljena u National Geographicu bila je 'Dalmatinska zagora iz zraka', nakon toga je uslijedila 'Istra iz zraka', i tada se rodila ideja da se obuhvati cijelu Hrvatsku, regiju po regiju, te se naposljetku kolekcija okruni fotomonografijom i izložbom.

Fotografiranje Hrvatske iz zraka potrajalo je sedam godina. Kako nam kaže Davor Rostuhar, taj tip fotografiranja vjerojatno je jedan od najskupljih načina fotografiranja. U početku je sve financirao National Geographic, ali kasnije, kada je krenula financijska kriza, projekt je malo zastao. 'Već su tada bili razvidni potencijali tog projekta, pa smo se obratili za pomoć raznim institucijama, od predsjednika, ministarstava i fondova do gradova, županija, turističkih zajednica, sponzora… Uz njihovu pomoć uspjeli smo privesti taj projekt kraju', kaže Davor, jako zadovoljan konačnim rezultatom.

Kao drugi razlog zbog čega je snimanje potrajalo sedam godina Rostuhar navodi sam tip snimanja. 'Neke sam motive lovio godinama. Neki se događaji koje sam htio uvrstiti u mozaičan portret Hrvatske događaju samo jednom godišnje i ako je taj dan bilo loše vrijeme ili loše svjetlo, morao sam čekati drugu godinu… Sve i da sam imao na raspolaganju neograničen budžet i da sam se vremenski mogao posvetiti isključivo tome, ne bih mogao to sve napraviti u jednom godišnjem ciklusu', kaže Rostuhar.

Premda je fotografiranje Hrvatske iz zraka potrajalo sedam godina, Rostuhar priznaje da je još uvijek ostalo određenih fotografija koje nije pokrio svojom monografijom. 'Svaki kreativac zna da posao nikad nije gotov. Uvijek ima još toga što bi se htjelo, trebalo, pa čak i moglo napraviti, ali u nekom trenutku jednostavno treba reći dosta i pokazati ono što imaš. Naravno, priča će se, nadam se, i dalje razvijati, a ja ću i dalje fotografirati Hrvatsku iz zraka i sve one motive koje sam htio, a nisam uspio uloviti', kaže Rostuhar dodajući kako se nada da će knjiga doživjeti i drugo izdanje.

Najteže mu je bilo fotografirati one fotografije koje djeluju magično, ali teško ih je prognozirati i uhvatiti iz zraka – poput raznih atrakcija koje izranjaju iz magle ili divljih životinja koje se iz zraka na prvu doimaju tek kao točkice.

Kako objašnjava Rostuhar, postoje dva puta snimanja iz zraka. Jedan je put lakši i jeftiniji, a to je da se leti i lovi što se vidi. Drugi je da se ciljano lovi svaka fotografija, što znači ponekad i više sati leta u vremenskom rasponu od nekoliko godina da bi se dobila jedna jedina fotografija. 'Moja kolekcija fotografija iz zraka spoj je jedne i druge metode, a ono što ovaj projekt čini posebnim i vrijednim je to da je više od polovice fotografija nastalo ciljano', dodaje Rostuhar.

Cijeli proces fotografiranja Hrvatske iz zraka bio je prepun iznenađenja. 'Postoje dva tipa iznenađenja koja su me nagrađivala dok sam radio na ovom projektu. Kad sam snimao prvom metodom, uvijek bi me iznenadilo pronaći neku fotografiju ondje gdje je nisam očekivao – npr. pronaći vodene površine, pa čak i močvare u Dalmatinskoj zagori koju inače percipiramo kao pusti krš. Kad sam pak snimao ciljano, tip iznenađenja bio je drugačiji. Zamišljao sam i predviđao kako bi nešto moglo izgledati, no nikada nisam mogao posve jasno znati što ću dobiti. Znalo se dogoditi da uhvatim taj prizor, ali on zapravo nije tako spektakularan kako sam ga zamišljao, čak ni dovoljno dobar da uđe u knjigu', kaže Davor Rostuhar za tportal. Ipak, češće se radilo o pozitivnom iznenađenju – fotografija je ispala bolje nego što je zamišljao – kao s tornjevima zagrebačke katedrale koji izranjaju iz magle. 'Nadao sam se uloviti ih u zoru, međutim ulovio sam ih (uzgred budi rečeno – iz četrnaestog pokušaja) pred kraj noći – pa djeluju još magičnije nego što sam ih zamišljao, jer bdiju nad usnulim gradom…', kaže Davor.

Cijeli projekt pratile su brojne anegdote i uzbudljivi događaji, a kako kaže Davor, teško je izdvojiti jednu. Međutim jednu dojmljiviju anegdotu ipak nam je otkrio: 'Za vrijeme prvog snimanja Dalmatinske zagore boravio sam u Sinju deset dana, i kad god je bila prilika i dobro svjetlo, išao sam letjeti sa sinjskog sportskog aerodroma. Letio sam najčešće s jednim pilotom i jednim avionom. Dan nakon što sam završio snimanje i vratio se u Zagreb, isti taj pilot u istom avionu srušio se na cestu i još sudario s autom. Ludom srećom, i pilot i vozač auta izvukli su živu glavu, iako je avion bio posve smrskan.'

Od dvjesto fotografija Hrvatske iz zraka posebno je ponosan na one fotografije oko kojih se najviše potrudio. Izdvojio je četiri fotografije u limited edition seriju te se one prodaju po većoj cijeni, kako bi ih se zaštitilo od pretjerane reprodukcije. 'U printu ih se može otisnuti maksimalno pet i svaka dolazi s certifikatom o unikatnosti, a pored toga mogu se vidjeti samo u knjizi i na izložbi te u reportaži National Geographica – ali ne dajemo ih u medijski opticaj iako bi bile najbolja reklama projektu', kaže Davor.

Te četiri fotografije su 'Tornjevi katedrale', 'Potopljeni dvorac', 'Jeleni' te 'Motovun'. Tornjeve zagrebačke katedrale uspio je fotografirati tek iz četrnaestog pokušaja – proveo je trinaest maglovitih jesenskih noći ispred katedrale, čekajući da magla pred zoru sjedne dovoljno nisko da tornjevi provire, što se događa tek nekoliko puta godišnje i najčešće traje svega nekoliko minuta.

Dvorac Trakošćan Rostuhar je htio prikazati na dosad neviđen način - nije htio da izroni iz magle, nego da njena granica bude tik iznad dvorca, da se on nazire, ne i ostatak krajolika te da građevina djeluje kao da je potopljena. Ta fotografija mu je uspjela iz šestog pokušaja.

Divlje je životinje vrlo teško atraktivno snimiti iz zraka jer se iz visine doimaju poput točkica. Dvije najveće hrvatske divlje životinje, medvjed i jelen, bojom su stopljene s tlom u pozadini, a medvjed ni svojom konstitucijom nije atraktivan iz zraka. Jelena se trebalo loviti zimi, a da bi fotografija bila tako atraktivna, sa savršenim svjetlom i kompozicijom, trebalo ju je 'čekati' iz zraka – što je vrlo skup sport. 'Da bi se dobila ta, prema mišljenju urednika National Geographica Hrvatska, dosad najbolja zračna fotografija divljega životinjskog svijeta u Hrvatskoj, potrošeno je više od deset sati leta', otkriva nam Rostuhar.

Prilikom snimanja Motovuna nije želio zabilježiti već prepoznatljivo izranjanje Motovuna iz magle, već, kako kaže, uloviti maglu iza brda. 'Dvanaest sam dana boravio u Motovunu i čekao. Kad bi se ujutro skupila magla i Motovun provirio iz nje, jurio sam u sat vožnje udaljenu Pulu na aerodrom, ali dok bih doletio do Motovuna, magla se ili razišla ili 'progutala' slikovito mjestašce na vrhu brda. Uspjelo mi je uloviti željenu fotografiju iz trećeg pokušaja.'