Kapadokija, srce antičke mikroregije koje se prostire u krugu od četrdesetak kilometara oko gradića Göremea, nije samo čarobno djelo prirode, nego i vodeća svjetska destinacija balonaštva. Svakog jutra tu, kako nam se pohvalio uspješni lokalni poduzetnik Mahmut Uluer, vlasnik osamnaestak od dvadeset lokalnih tvrtki koje se bave balonskim turizmom, polijeće više od devedeset balona i tisuću osamsto ljudi. 'To nećete pronaći nigdje na svijetu!'

Okupljanje počinje prije zore; luksuzni kombiji kruže usnulim Göremeom, prikupljaju putnike i voze ih na obližnju poljanu. Putnici, velikim dijelom istočnjaci i Brazilci – od početka krize, naime, Europljani manje putuju - piju kavu i toplu čokoladu i uživljeno štancaju fotografije. Piloti dovikuju sigurnosne upute dok snažni plamenici rigaju vatru i polako ispunjaju toplim zrakom šarene balonske opne. Taman u trenutku u kojem listopadsko sunce pomalja zube, ulazimo u prostrane košare, tiskamo se s dvadesetak ili više ljudi i odvajamo od tla. Pedesetak metara široke gljive uspravljaju svoje klobuke u ranojutarnjoj izmaglici, osvijetljene plamenobacačima u svojim utrobama; stremimo u nebo, okruženi desecima drugih lopta, čije mnoštvo doživljaj čini barem peterostruko psihodeličnijim. Dižemo se i padamo, uranjamo u kanjone pune oblika - šiljatih, tupih, debelih, mršavih, erektilnih, ravnodušnih, okruglih i kvadratnih - praćeni visinskim bolestima i cikom suputnika, tjerani strujama; baloni, naime, nisu upravljivi i smjer odabire vjetar, zbog čega se letovi odigravaju u ranu zoru. Kasnije vjetrovi postaju hiroviti i nepredvidljivi i let više nije siguran; srećom, naš je pilot smiren i samopouzdan. Nakon sat vremena počinje lagani spust navođen ekipama s tla koje prate naše gibanje u zraku. Iskustvo sanjivo i adrenalinsko, krmeljavo i razrogačeno, halucinogeno i začudno realno. U isto vrijeme i 'Alisa u zemlji čudesa' i 'Put oko svijeta za 80 dana'. Ali i jeftina, turistički stečena ekstravagancija: priča završava podjelom bezalkoholnog jabučnog pjenušca i prigodnih diploma ushićenim novopečenim letačima, koji pilota, sasvim zasluženo, nagrađuju velikim aplauzom.

Sve u svemu, nije to više baš ona Kapadokija koju smo upoznali iz priča Željka Malnara koje su razbuktale dječačku maštu i dovele nas ovdje. UNESCO je masovni turizam označio kao najveću prijetnju - doslovno! - fizičkom integritetu mjesta. Kapadokija vrvi taksijima, dolmušima, quad-vozilima i motociklima. Njezine klisure i zemunice, bizantske crkvice, hetitski i grčki stanovi, produbljeni i dozidani, danas su načičkani satelitskim antenama, klimama, neonskim slovima i tendama. Zbrčkani kafići, restorani, apartmani i hotelčići nabacani su jedni preko drugih, trži se kurentno ime, pa nas s jedne kuće spopada natpis 'Cafadoccia', s druge 'Mapadoccia', s treće… Posvuda mile turisti, sve je podređeno njima. Meki kamen Kapadokije doslovno se taba pod njihovim nogama. Kapitalizam i razvoj su uvijek igre s dobitnicima i gubitnicima: kapadokijska turistička eksplozija, veliki slatki šlag na torti turskog ekonomskog rasta, u utrci za profitom osamdesetih potjerala je starosjedioce i raselila ih iz njihovih davnih naseobina.

Uluer je, naravno, jedan od onih koji je oduševljen razvojem regije. Flomasterom zaokružuje mjesta od interesa koja možemo razgledati u roku od dvadeset i četiri sata. Po njegovu savjetu, unajmljujemo motor: odustajemo od posjeta lončarskim radionicama, i - nakon što smo letjeli sedamstotinjak metara nad zemljom - preostaje da se u istom danu spustimo nekoliko desetaka u podzemlje. Stari dvotaktni Kanuni od tristo kubika - najbolji i najjači izbor u poderanoj ponudi lokalnog rent-a-cara - jedva sopćući izvlači strme uzbrdice koje prelazimo u pravcu Uchisarija, veličanstvene hridi u čije klisure je, poput antičkog nebodera, uklesano čitavo malo naselje. Nešto niže obilazimo Dolinu golubica i Ljubavnu dolinu: prva je dobila ime po jatima golubova, druga po vulkanskim gromadama potentnih oblika.

Navlačimo kacige - svako vjetrobransko staklo koje smo do sada vidjeli bilo je napuklo, kamenčići po cestama frcaju poput metaka - i krećemo na jug, do četrdeset kilometara udaljenog gradića Derinkuyua. Motor u ravnici zadovoljno tutnji dok zaobilazi krupne šlepere u smjeru najvećeg podzemnog grada u Turskoj. Praktički nevidljiv, izdubljen u mekoj stjeni pod širokom livadom na prilazu istomenog, provincijskog mjestašca, kompleks je star gotovo tri tisuće godina. Izvorno, vjerojatno je riječ o hetitskom projektu iz doba kada je na zapadu Male Azije buktio trojanski rat. Kasnije su Derinkuyu prisvojili kršćani, a vrhunac je dosegnuo za vrijeme Bizanta, dok su, navodno, neke zajednice opstale i za Osmanskog Carstva; u svojoj utrobi grad je mogao pružiti zaklon za više od dvadeset tisuća ljudi. Na deset podzemnih razina smjestila se sva sila infrastrukture poput stanova, alatnica, uljara, vinarija, podruma, štala za domaće životinje, učionica, crkava i groblja. Podzemni prolazi povezivali su dugačkim tunelima Derinkuyu s drugim podzemnim naseljima, desecima kilometara uokolo; čitava mala civilizacija opstajala je neprimjetna pod mjesečevom pustopoljinom platoa, Tolkienova Morija, Borgesov grad besmrtnika ili neka druga fantastika...

Dobar dio grada još uvijek nije dostupan posjetiteljima, neistražen je ili su iskapanja još tijeku. Nije da bi vas netko pokušao spriječiti da istražujete kad biste željeli sami se provlačiti kroz labirinte, ili u njima i spavati. Neosvjetljeni prolazi pozivali su na istraživanje, ali uglavnom smo završavali u slijepim kriptama, komorama i zatvorenim grobnicama. Ogledavali smo ventilacijske kanale duge desetke metara, bezuspješno gurali golema sigurnosna kamena vrata, zavlačili se u uske kanale, razmišljali o tisućama održanih podzemnih misa, pod svjetlima baklji i uz lelujav ples svjetla i sjene.

Kapadokija – to je svijet mašte na Zemlji i, kao i svaka kreacija iz snova, pati od starica koje će vam za paru pričuvati motor, proizvođača tapiserija koji pletu nove narodne motive – balone, pomalo napasnih vodiča i svih drugih koji se žele malo ogrebati i ogrijati u tom svijetu mašte. 'Ovdje se uvijek imate zašto vratiti', poručio nam je Uluer. Možda je to pretjerano reći, ali ako vam, kojim slučajem, centralna Anatolija bude usput, nemojte je nikako propustiti; naime, prelijepa je.