Zanemarimo sam put avionom na relaciji Zagreb-London-Barbados, uzeo bi nam previše prostora!

Stigli smo u suncem okupanu zemlju. Sredina ožujka je i prvim korakom na tlo te zemlje počeli smo skidati sa sebe svu suvišnu odjeću. Zaista je bilo vruće!

Taksi nas je odvezao u naš jedva dočekani hotel – Almond Beach Village. Na ulazu rampa. Ne može bilo tko ući, osjećamo se povlašteni. Još mislimo da sanjamo! Rampa, kao i mnogobrojni čuvari, svugdje dijele lokalno stanovništvo od turista.

Kratko opuštanje pa večera. Izabrali smo restoran koji nudi njihovu domaću kuhinju (kakvog li razočarenja za nas). Oduševljenje, izazvano izgledom ponuđenog na tanjuru, prvim zalogajom pada i pretvara se u želučanu mučninu. Ljuta, ali stvarno ljuta piletina, prelivena čokoladom. Dva okusa koja su mi jednostavno nespojiva! Pogled na moje prijatelje odgovorio mi je sve. I oni su bili u sličnoj situaciji! Sve što ima u sebi mesnih sastojaka je ljuto, miješano sa slatkim umacima. Okrenuh svoje apetite na salatu, pa mora biti kisela – kakve li iluzije! Ne bih vam ni znala opisati taj okus, daleko previše nekog čudnog začina.

Vremenska razlika od šest sati ostavila je traga, rano smo legli.

Prvo jutro brzi doručak i, naravno, mora se isprobati Karipsko more. Od svih turista nitko se ne kupa. Upitnik nad našim glavama - ima li možda tu morskih pasa? Dvije Barbađanke (lokalno stanovništvo je vrlo tamnoputo) brčkale su se u plićaku, pa sam odlučila iskoristiti svoje znanje engleskog jezika, inače službenog jezika Barbadosa, pa ih priupitah. Mogu i moram pohvaliti ljubaznost lokalnih ljudi ovdje. Gdje god se nalazili, koje god starosne dobi sretnete čovjeka, uvijek će vas sa smiješkom pogledati i odgovoriti vam na svako pitanje. Uvijek će pomoći. Dobivamo odgovor: 'Morskih pasa ima u dubini!' Držimo se plićaka.Trkizno more i sitan pijesak, palme. Slike iz časopisa sada su naša stvarnost. Ono što bih istakla, to je pijesak, nije kao naš. Dok hodate, more se ne muti, ostaje bistro, a pijesak vam ne ulazi u sve moguće dijelove tijela. Jednostavno stoji na dnu.

Narednih nekoliko dana izleti, vodeni sportovi (iz bogate ponude, teško je izabrati).
Minibusom krenuli smo put sela. Ukratko, ljudi žive skromno, u malim, šarenim i veselim kućicama sagrađenim na stupovima. Najprofitabilnija zanimanja ovdje su vezana za politiku i religiju.

Cijelim otokom se prostiru golf tereni. Propagira se elitni turizam. Uostalom redoviti gost im je Tiger Woods, koji se i oženio na jednom od tih golf terena.

Tu je i slavna gusarska špilja, poznata po gusarskom blagu, u kojoj su snimani i neki dijelovi filma 'Pirati s Kariba'. Iako je ulazak, zbog brze izmjene plime i oseke, na vlastitu odgovornost, riječi poput 'gusari' i 'blago' tjerale su nas da uđemo i provirimo u taj svijet. Usprkos strahu bio je to izvanredan osjećaj!

Najviši vrh tog palminog otoka je Mount Hillaby, s kojega se pruža predivan pogled.

Safarijem smo obišli i šume mahagonija, ovdje zakonom zaštićenog drva. Od ogromnih razgranatih grana, nebeski svod jedva se i nazire. Zanimljivo je da u šumama tog otoka ne postoji životinja koja bi vam mogla ugroziti život. Jedne od najčešćih životinja su majmuni, koje lokalno stanovništvo dresira, kako bi zabavljali turiste i donijeli im kakvu-takvu zaradu. Slično je i s kornjačama, čija brojnost ih je dovela do skoro najvažnije atrakcije Barbadosa

Na kraju šume uzdiže se brdo Cherry Tree Hill, koje pruža predivan pogled na obalu Atlantskog oceana. Tu smo probali i šećernu trsku, koja se meni, za razliku od mojih prijatelja, svidjela. Žilave grančice grizete, a one ispuštaju sočan slatki sok. Osnovna grana privrede je uzgoj šećerne trske na jednoj i banana na drugoj strani otoka. Pa je tako otok prekriven plantažama. Spuštajući se s brda Cherry Tree Hill prema Atlantskom oceanu, došli smo do same obale, koja je ovdje prekrivena ogromnim stijenama. Te stijene donose orkani, česta su pojava na otoku.

Još je tu puno toga za opisati, ali i malo prostora. Svakako je vrijedan pažnje i najstariji mlin na otoku tzv. Morgan LewisMill, kao i mnogobrojne crkve od kojih su mnoge već nekoliko puta obnavljane zbog prije spomenutih orkana.

Noćni život je, naravno, priča koja zaslužuje poseban putopis, ali spomenut ću ovdje samo njihov večernji show Bajan Roots & Rhythms at the Plantation, koji pokazuje njihovu povijest (prije nekih 40-ak godina prestali su biti engleska kolonija), njihove susjede i sadašnje stanje. Snimanje njega je zabranjeno.

Na kraju pozdravit ću vas sa smiješkom, baš kao što bi to učinili i na Barbadosu.