Pod ovim prehrambenim režimom odrastala je i Melanie Joy, američka doktorica psihologije i sociologije, ali onda je sav svoj znanstveni rad usmjerila na njegovo razotkrivanje. Sa Sveučilišta u Massachusetsu u Bostonu protekli tjedan došla je u Zagreb i Osijek promovirati svoju knjigu 'Zašto volimo pse, jedemo svinje i nosimo krave – uvod u karnizam'. Uvijek je kaže voljela životinje i bilo joj je nelogično pse više cijeniti od krava. Meso je nastavila jesti i kao odrasla, ali nakon jednog slabije pečenog hamburgera zarazila se bakterijom iz roda Campylobacter (nije precizirala koja od najčešćih vrsta C.jejuni ili C.coli), nametnikom u crijevima životinja. Traumatično iskustvo potaknulo ju je da sljedećih 20 godina proučava mesnu industriju, navike i ponašanje ljudi i profesionalaca, sudionika sistema, koji naziva karnizmom.

To je sustav vjerovanja koji nam omogućava da jedemo životinje. Radi defniranja novog pojma Joy polazi od usporedbi s drugim prehrambenim sistemima, od vegetarijanaca i vegana kao suprotnosti karnistima, do mesojeda (karnivori)/biljojeda (herbivori)/svejeda (omnivori) kao fiziološki predodređenih skupina vrsta. Za razliku od njih, karnisti i vegetarijanci/vegani koriste se odabirom hrane i njena porijekla radi svojih uvjerenja, stavova i emocija.

Vegetarijanci/vegani najčešće iz etičkih ili zdravstvenih razloga posežu isključivo (ili pretežno) za biljnom hranom. Ne pristaju na ubijanje životinja radi njihove hrane ili specifičnog okusa, a više im se sviđa velika kreativnost biljne kuhinje. Mnogi zatim svjedoče o zdravstvenom napretku, pa na kraju izgledaju nekako bolje.

U što vjeruju ljubitelji mesa? Melanie Joy smatra da se radi o obliku nasilne ideologije, koja kao i svaki nasilni sustav, od sljedbenika želi sakriti svoje brojne nedostatke i mane, a sudionike procesa trenirati te mentalno i emocionalno otupiti. Ključne poteze ove ideologije treba učiniti nevidljivima, simbolično i materijalno, jer krajnji korisnici osjećaju nelagodu u vezi s tim. Nitko ne želi uz odrezak ili gulaš na tanjuru gledati video snimku unutrašnjosti klaonice i trake s koje vise zaklana trupla životinja dok oko njih noževima mašu radnici u bijelo-crvenim kutama.

Svjesni smo, meso potječe od životinja i moramo ih ubiti ako ga želimo jesti, ali nelagodno nam je razmišljati o tome. 'Ljudi jednostavno mogu prestati misliti o nečemu.', objašnjava Joy. Uvjerila se u to intervjuirajući sudionike mesne industrije u Americi koji su joj mahom govorili da ne žele ubijati, ali moraju pa im je lakše prestati životinje smatrati živim bićima.

Prema podacima američke vlade u SAD-u se tijekom godine radi hrane ubije 10 milijardi životinja (farmskih, ne uključujući morske organizme). To je velik broj životinja, ali ipak, primjećuje Joy, malo Amerikanaca vidi te životinje žive. A i u cijelom svijetu, farme gledamo s cesta, iz vlaka, udaljene zgrade s malim i malobrojnim prozorima ograđene žicom. Unutra su svinje, kokoši, krave, koje se nakon uzgoja kamionima prevoze u klaonice također sa sitnim prozorima, očito da se ne vidi unutrašnji horor.

Joy smatra da je industrijaliziranom sustavu nasilja potrebna nevidljivost radi mogućnosti poricanja, a onda izbjegavanja bilo koje javne debate. Slijedi cementiranje stavova sljedbenika – jedenje mesa je normalno, prirodno i neophodno. Pri tome mitovi igraju važnu ulogu. Normalno je slobodno odabirati vrstu hrane, pa tako i meso, tvrde karnisti, a Joy smatra da je taj slobodni izbor rezultat usko konstruiranog seta mogućnosti koje su za nas drugi odabrali. Prirodno, jer je ideologiji potrebna naturalizacija – takvo je prirodno stanje stvari – u čemu ključnu ulogu imaju znanost i religija. Konačno, neophodno, jer bez mesa ne bi preživjeli. Sva tri seta ideja naravno nemaju uporište u dokazima nego su plod manipulacije informacijama (znanosti) ili izmišljotine (religija).

Joy iz nekog razloga ne spominje specizam kao ideologiju diskriminacije na osnovu vrste. Već su je zbog toga kritizirali. Ako postoji karnizam, zašto bi bio nevidljiv, kad velik broj ljudi ljudsku vrstu smatram vrijednijom od drugih živih bića, a ljudski život vrednijim od drugih života. Uostalom nevidljivost prestaje i na Balkanu s tradicijom „krvavih dvorišta“, kolinja po kućama koja počinju rakijicom, a završavaju pečenjem krvi u tavi. Specizam je sadržajno nadređen seksizmu (podcjenjivanje, neravnopravnost i zlostavljanje drugog spola među ljudima) i rasizmu (tlačenje, ugnjetavanje, iskorištavanje i iskorjenjivanje druge rase i naroda). Ipak, teorija o karnizmu dobro je argumentirana i prikazana, jer slijede li je ljudi iako je vidljiva, tim je uspješniji taj sustav pa je njegova okrutnost još veća.

Joy zato opisuje procesne detalje iz mesne industrije, tegobe i bolesti ljudi iz pogona, bolesti povezane s jedenjem mesa, životne uvjete životinja u kavezima i farmskim zgrada, što sve na čovjeka djeluje vrlo odbojno pogotovo kada zna da se u globaliziranom industrijskom svijetu tehnologije i procesi standardiziraju jednako širom svijeta. Knjiga ljudima zato izaziva gađenje prema mesu. Opisuje zatim osjećaje životinja, patnje koje prolaze u pogonima, na trakama, u susretu s već mentalno oštećenim radnicima i tada se javlja idejno gađenje, koje je u fokusu ove knjige.

Teorija Melanie Joy o karnizmu politička je kritika globalnog masovnog sistema nasilja koji druge vrste životinja, neljudske, koristi kao sirovinu za niz proizvoda, a hrana je detaljnije opisana kao nužna i u čijem sastavu ne mora biti meso. Postoje njegovi ideolozi, promicitalji, tehnički operativci, pomoćnici i krajnji korisnici. Uspostavljeni sustav funkcionira bez obzira na apsurde od kojih se sastoji, jednako u svim dijelovima svijeta s razlikom vrsta i njihovih okusa. Joy smatra da je njegovo imenovanje, opis i identificiranje idejnih postavki, početak njegova kraja.

Nakladnik hrvatskog izdanja knjige 'Zašto volimo pse, jedemo svinje i nosimo krave – uvod u karniza' je Dvostruka duga iz Čakovca u suradnji s udrugom Prijatelji životinja, koja je nositelj autorskih prava. Izdanje je financirano sredstvima Europske unije za cjeloživotno obrazovanje.