„Nerijetko roditelji i okolina očekuju da je logopedska terapija usmjerena govoru, ali postoji niz različitih ranijih vještina koje djeca moraju savladati kako bi započela komunicirati s drugima koristeći riječi“, ističe logopetkinja Martina Galić iz Poliklinike SUVAG.

Za uspjeh u životu općenito, poboljšanje životnih uvjeta i zadovoljstvo pojedinca komunikacija je jedna od ključnih stavki. Rijetko se kada može reći da je netko urođeno dobar komunikator, no uz veliki rad na sebi i pomoć specijalista od najranijih dana većina ljudi postiže visok stupanj razvijene komunikacije kroz život. Iako biste pomislili da ćemo pisati o uspjehu odraslih komunikatora, ponavljamo, sve počinje od djetinjstva, prvih riječi i mogućih mana u govoru. „Oko osmog mjeseca života dijete uočava da na određene načine uspijeva utjecati na svoju okolinu, usvaja znanja iz područja komunikacije i prenosi svoju poruku drugima. U tom periodu najčešće se još uvijek ne koristi riječima, ali neverbalnim sredstvima, poput plača, uspijeva prenijeti različite poruke. Već krajem prve godine života počinje komunicirati s namjerom da okolini prenese svoje potrebe i želje. U tom se periodu najčešće koristi gestama i drugim znakovima koje okolina lako prepoznaje“, objašnjava logopetkinja iz Centra za ranu rehabilitaciju i podršku zajednici u Poliklinici SUVAG Martina Galić i dodaje da je treća faza usvajanje jezika, povezivanje riječi i iskaza koje čuje, što je faza prije prvih riječi i progovaranja.

Logopetkinja ističe da roditelji najviše primijete kada dijete ne govori. No odstupanja se mogu dogoditi i u ranijim fazama kod neverbalnih radnji i gesta. Galić ističe – komunikacija, jezik i govor su različiti pojmovi, no međusobno neodvojivi i odstupanja u jednom mogu utjecati na kvalitetu ostalih. Ako biste pitali logopeda kada je vrijeme za savjetovanje sa stručnjakom i koje faze u ponašanja djeteta mogu izazvati zabrinutost, logopetkinja Galić naglašava – najbolje je odmah reagirati: „Danas se nerijetko susrećemo s djecom koja pokazuju odstupanja u domeni socijalne komunikacije. Roditelji rano prepoznaju znakove koji im pale crvenu lampicu.

Neki od najuočljivijih obilježja su:

• smanjena zainteresiranost za okolinu
• rjeđe započinjanje interakcije i komunikacije
• neodazivanje na ime
• oskudnije uspostavljanje kontakta očima
• slabije razvijene vještine imitacije

Uočimo li da je dijete tiše, izostaje period brbljanja, oko prvog rođendana izostaje pojava prve riječi, imamo dojam da ne razumije jednostavne svakodnevne naloge poput 'Dođi', 'Idemo spavati' i slične izraze, sve su to znakovi da je najbolje posavjetovati se sa stručnjakom. Vrijeme ne možemo vratiti!“

Kako ne bi sve ostalo samo na teoriji bez brojki, Galić se osvrće na Eurostatovo istraživanje iz 2014. godine, u kojem se procjenjuje da se u Europi kod 5,8 milijuna djece i mladih do osamnaeste godine javljaju odstupanja na području jezično-govornih sposobnosti. „Neka novija istraživanja govore nam da čak svako drugo dijete ima artikulacijski poremećaj. Većinom se tu radi o malim istraživanjima baziranim na podacima iz jednoga grada pa ne možemo generalizirati. Bilježi se porast djece s odstupanjima na području komunikacijskog i jezično-govornog razvoja. Što je uzrok tome, ne možemo reći sa sigurnošću. Ranije prepoznavanje te povećana svjesnost javnosti o komunikacijskim i jezično-govornim teškoćama, kao i utjecaj suvremene tehnologije, jedni su od mogućih razloga koji doprinose porastu prevalencije u posljednje vrijeme“, objašnjava Galić.

Kako zapravo dolazi do logopedske procjene, pitali smo logopetkinju iz Poliklinike SUVAG. Kroz predškolski sustav provodi se probir i, ako postoji potreba, dolazi do logopedske procjene, uz eventualnu potrebu za dodatnom procjenom neuropedijatra, fizijatra i psihijatra. Najčešće je pedijatar stručnjak koji upućuje na daljnju obradu. „Bitno je naglasiti da odstupanja u domeni govorne proizvodnje mogu postojati zasebno, ali i biti dio šire kliničke slike, kao krajnji produkt različitih stanja i procesa što se mogu odvijati u pozadini. Zadatak logopeda je otkriti ta stanja i procese te djelovati na njih da bi se potaknuo razvoj krajnjeg produkta – govora“, objašnjava Galić i naglašava kako nerijetko roditelji očekuju od logopedske terapije koja je usmjerena govoru da ispravi i neke druge vještine, one koje uopće nisu u domeni logopedije.

Također, u predškolskom i školskom odgoju često se potkrade neprepoznavanje teškoće usvajanja čitanja i pisanja. Naprimjer, dijete pročita tekst, no shvati ga drugačije od uvriježenog, a okolina protumači to kao nepažnju ili nezainteresiranost. „Zbog toga je izuzetno važno u kritičnom periodu za usvajanje jezika ne samo prepoznati određena komunikacijska i jezično-govorna odstupanja, nego i pružati potrebnu podršku i uključiti dijete u logopedsku terapiju“, upozorava Galić i naglašava da je bitno prepoznavanje poremećaja u predškolskoj dobi da bi se izbjegli kasniji problemi, u periodu školskog obrazovanja i povećanih zahtjeva. Stoga je od vitalne važnosti uključivati logopede u predškolski i školski sustav, naglašava Galić. No dječicu i školarce ponekad je doista teško zainteresirati za rad s logopedom i u tom slučaju stručnjaci moraju koristiti sve moguće alate da im zadrže pozornost. Tu su prije svega bitne kompetencije, stečena znanja te razumijevanje komunikacijskih i jezično-govornih procesa, a tek onda dolaze neki drugi alati.

„U logopedskom radu koriste se različiti predmeti, materijali i rekviziti. Od didaktičkih igračaka, koje umjesto suvenira počnete donositi s putovanja, slikovnica, izrađenih materijala pa do predmeta koji na prvi pogled nemaju nikakvu funkciju. Kada govorimo o odabiru materijala, najvažnije je pratiti interes djeteta, a motivaciju koja dolazi uz njega usmjeriti i iskoristiti za ostvarivanje terapijskih ciljeva. Također, danas se u logopedskom radu sve više koristi i tehnologija, poput različitih aplikacija ili programa, pogotovo kada govorimo o djeci s komunikacijskim teškoćama.

Od presudne je važnosti naglasiti da je sve to samo pomoćni alat te on nema funkciju sam po sebi, odnosno bez ispravnog vođenja terapeuta. Ne postoji igračka ili slikovnica koja će zamijeniti logopedsku terapiju, no svakako joj može biti potpora i dobar saveznik. Ponekad, umjesto da dijete pokušamo odvojiti od igračke, možemo joj dati smislenu funkciju i kreirati iz toga najbolji sat terapije - što za dijete, što za logopeda“, ističe Galić.