Muškarci vrebaju. Dame biraju. Možda se njih dvoje i nađu i slože. Prijateljice potvrđuju. Prijatelji ocjenjuju. Pa, ako je mišljenje i negativno, nije baš ni važno kada se osjećamo sigurnima u svoj odabir. Negdje na kraju kontrolnog puta nalaze se roditelji, a možda i šira rodbina. Ma koliko mislili da je to uobičajen tijek odabira partnera, ma koliko to zdravo za gotovo prihvaćali, zapravo živimo u vremenu i kulturi koji su izuzeci obzirom na cjelokupnu ljudsku povijest.

Pri pitanjima odabira partnera, moć nije jamčila slobodu. Koliko ste samo čuli povijesnih priča o dogovorenim brakovima prinčeva i princeza? Koliko samo postoji stvarnih i izmišljenih priča o velikim nesretnim ljubavima? Dvoje se ugleda, ljubav se dogodi. Beskonačno se vole. Do boli. Međutim, stvarno do boli. Jer obitelji su im odavno namijenile nešto drugo, planirano, nešto iz koristi. Nisu samo društveni status i ekonomska moć određivali tko se smije voljeti. Rasa, boja kože, nacionalnost bili su osnovni razlozi odobravanja ili zabrane iskrenih veza među ljudima.

Jeste li ikada čuli priče (pra)baka i (pra)djedova o tome kako su njihovi roditelji imali veliku ulogu u odabiru i dogovaranju osobe s kojom će morati provesti čitavi život? Možda i niste. Možda su oni već imali slobodu da bar slobodno odaberu osobu koju će poslati na provjeru obitelji. Ali, naravno, obitelj je imala veliku važnost pri određivanju tog odabira. Još i danas, u većem dijelu svijeta, obitelji dogovaraju brakove. Negdje obitelji mladića plaćaju odštetu za djevojke, a drugdje obitelji djevojaka plaćaju miraz.

Toliko se danas govori i piše o karakternim osobinama, o emocionalnoj sukladnosti, o maštovitoj i bogatoj seksualnosti. Sve to ulazi u obzir pri odabiru partnera. Slobodno biramo. Slobodno ulazimo u veze. Ništa nas ne ograničava osim nas samih. Barem to mislimo? Koliko je važno ženi kakvo će biti mišljenje prijateljica o njenoj potencijalnoj životnoj ljubavi? Koliko je važno muškarcu kako će reagirati njegovi prijatelji? Što ako se obitelji ne slažu s odabirom? Što ako nas dovedu do ultimatuma? Je li ljubav dvoje dovoljna, pa makar ih najbliži izolirali? Ili, ipak, naši najbliži još uvijek igraju veliku ulogu, ma koliko to mi ne željeli priznati?