Ali nekako se još uvijek ne mogu pomiriti s tim. Svaki put kad izlazim van, prolazim tvojom ulicom u nadi da ću te vidjeti iako znam da bi to bilo još teže. Zamišljam tvoje geste, pokrete, osmijeh. Još uvijek se znam zateći kako razmišljam o svim onim našim razgovorima, zafrkancijama, kako smo se znali smijati.

Ti si me uvijek mogao nasmijati. Nikad neću zaboraviti kad sam nadobudno odlučila, ne ustajući s kreveta, uzeti cigarete sa stola i pala. Još uvijek se smijem sebi, nama. Vrijeme koje smo provodili zajedno je bilo jednostavno prekrasno, uz tebe sam se osjećala sigurno i potpuno. Osjećala sam se kao ja, nisam trebala razmišljati što mogu reći, a što ne, kako formirati misli, bila sam ja i ti si bio ti. Toliku razinu povjerenja, iskrenosti i privrženost dotad nisam osjetila. I sada te nema, već dugo te nema u mom životu. Prošlo je evo već dvije godine. I bili su u mom životu drugi, ali samo nakratko. I boli, boli svaka pomisao da si ti još uvijek s njom. Boli činjenica da si ti nakon mene imao samo nju i da je još uvijek imaš.

Slama me što ona ima sve ono što sam nekoć imala ja. Ali sama sam si kriva, nisam mogla ili znala biti hrabra kad je trebalo biti. Slomila sam se u važnom trenutku, a samim time i tebe. Nikad neću moći zaboraviti onaj pogled s tvog lica kad sam ti slomila srce. Bio je tako... Ne znam, nema riječi to opisati, ne postoje riječi koje bi opisale koliko me tada boljelo što ti to radim. Naše zbogom je bilo, kao da nema kraja. Nakon svega nisi me mogao pustiti, a ja sam se sama sebi gadila. Držao si me tako čvrsto i ljubio moje usne tako nježno, a ja nisam mogla ništa drugo nego plakati jer sam znala da je to, za mene, zadnji tvoj poljubac.

Teško te je bilo izbjegavati kad živiš samo ulicu od mene, kad smo išli u istu školu, a tako sam htjela te ne vidjeti jer te nisam mogla pogledati u oči nakon svega. Bilo je lakše kad si otišao na fakultet, a sada. Sada sam i ja 'odrasla'. Da, sada te želim vidjeti, a nema te. Iako ne znam zašto te želim vidjeti, jer prošli susret nije prošao najslavnije, naprotiv samo me vratio u prošlost. Vidjeti tebe s njom kako izlazite iz tvoje zgrade i tvoj pogled tada. Bila sam šokirana, tužna i začuđena. Šokirana što si još uvijek s njom, tužna jer ona ima sve što sam imala ja, a začuđena jer tvoj pogled upućen meni nije bio hladan. Naprotiv. A onda ona poruka poslije na mobitelu: 'Zar smo sada stranci? Gledala si me kao da nikada ničega nije bilo, tako hladno.'
Ja?!? Tebe hladno gledala?! Tko je tu lud(?), gorjela sam iznutra, nisam znala da vrištim ili da se samo skupim i čučnem koliko mi je bilo muka. Pa ludo, ja tebe još uvijek očito volim iako toga nisam uopće bila svjesna dotad. Očito sam negirala sama sebi, pa se u to i uvjerila. Zbunio si me tada jer si djelovao kao da još uvijek nešto osjećaš prema meni. Trudila sam se krenuti dalje, a i se trudim. Na faksu sam upoznala jednog stvarno zanimljivog i drukčijeg dečka. Nadam se da će nam uspjeti, nadam se da će mi on odvratiti misli od tebe. Nadam se, a do tada se nadam da te neću sresti iako to želim. To želim više od svega, želim tvoj poljubac, zagrljaj, šaputanje...

Više od svega želim tebe!

...and I can barely look at you
But every single time I do
I know we'll make it anywhere
Away from here

Light up, light up
As if you have a choice
Even if you cannot hear my voice
I'll be right beside you dear

Louder louder
And we'll run for our lives
I can hardly speak I understand
Why you can't raise your voice to say...