Za razliku od pasa koji imaju svojevrsnu dječju ovisnost o svojim vlasnicima, mačke su znatno samostalnije i zapravo nas ne trebaju. To ne znači da nas mačke ne vole, već samo da im nismo potrebni za preživljavanje.

Mačke vole komfor koji im ljudi pružaju, no više su nego sposobne same se pobrinuti za vlastitu sigurnost i hranu. Psi, s druge strane, postaju vrlo nesigurni kad izgube vlasnika i ponašaju se vrlo slično ljudskoj djeci koja ne znaju gdje su im roditelji.

Psi se oslanjaju na ljude kad je u pitanju nepoznata situacija. Kad im se približava nepoznata osoba, držat će se svojih vlasnika i gledanjem u njega pokušavati procijeniti događa li se nešto opasno.

Mačke su vrlo samostalne, pa im odvojenost od ljudi ne predstavlja veliki stres, a kako su uvijek na oprezu, teško ih je iznenaditi. Mačke se prema ljudima odnose ovisno o situaciji i neće uvijek imati istu reakciju na neočekivane događaje.

Kad su vlasnici kao dio eksperimenta ostavili svoje mačke same, one su samo malo više mijaukale, no čak i to može biti znak frustracije ili navike prije nego znak nesigurnosti.

Mačke nesumnjivo vole svoje vlasnike, no ne doživljavaju ih kao roditelje ili skrbnike, već kao prijatelje i kolege. Ukratko, dragi smo im, ali nismo im esencijalni za preživljavanje.

Mačke su sjajni grabežljivci i bez ljudi žive i love same, dok su psi u divljini dio čopora i prirodno im je biti dio skupine.

Dodatni problem je i u tome što mačke slabo pokazuju svoje osjećaje, pa je teško procijeniti koliko je neka mačka privržena svom vlasniku. No, pretpostavljamo kako svaki vlasnik mačke točno zna koliko ga ona voli, a to je zapravo jedino i bitno.