Mrljica
Pisat ću ti
dok se osjećam samom
dok nostalgija
leti zrakom
više od mene.
Pisat ću ti
dok sama mala
niža od mrava
koji svijet nosi na leđima
- teret obilniji od uskrsnog ručka
pisat ću ti danas
isto kao i jučer
igra riječima
jača je od nas.
Razvežimo vezice
- krajeve realnosti.
Začinimo početak
mašte
ushićenim koracima
poljupcima.

Crno-bijelo
Čučim ispod lampe
šta neprestano
pali se i gasi
pauk mi šeće preko torbe
a ti preko glave
sanjaj da me trebaš
prije kraja svijeta.

Jutro
Zraka sunca
prošmugnula je
kroz roletu
do moje sobe
minijaturnog skrovišta
kad sve ide naopako
uhvatim krajeve stvarnosti
i preskačem preko užeta
hodam po konopu
od oblaka do neba
ciklona se ne usudi
više zalaziti
u ove krajeve
bolje smo opremljeni
od njenih ratnika
koji nadziru
sa samostalnih jadikovaca
- šareniji su naši vidikovci
možda nijansu presvijetli
za naše roze cvike
gazimo blato
špicom kopita
jašemo u sjeni
zatamnjenoj
od skrivenog svijeta.
Kiseli smrad odustaje,
a zatim, tragom nestaje
čim pogleda i uoči
da se ipak svebojnim laticama
možeš i smiješ klanjati se i diviti
od jutra do sutra.
Kako Ćućulic kaže:
'Tako je tužno biti sam
na ovako divan sunčan dan...'

Poput munje
Pogled neželjan
već baca me
ruši se
nemam noge
a bježim
kroz zamišljene linije
ne pazi me nitko
u ulici nema nikog
memorija jedino stane
u stražnji džep s rupom
ovo prestaje
a ti već odavno
zgašenom potragom
nestaješ.