Zašto to ističem? Zato što nema sigurnije seksualne aktivnosti od seksa sa samim/om sobom. Nema spolno prenosivih bolesti koje možemo dobiti, nema neželjene trudnoće, nema neželjenih dodira. To je potpuno siguran prostor istraživanja i uživanja i ima brojne dobrobiti za naše seksualno zdravlje. Ne postoje nikakve neželjene posljedice masturbiranja osim onih koje smo izmislili kao društvo.

Sram i krivnja bilo tijekom ili nakon masturbacije proizlaze iz osobne procjene da radimo nešto loše, prljavo, nedopušteno, nemoralno ili štetno. Svaka druga osoba povezuje taj čin s neugodnim osjećajima, a to je izraženije kod žena nego kod muškaraca. Kada bismo mogli odbaciti bilo koju takvu negativnu interpretaciju, mogli bismo lakše prionuti ili više uživati u masturbiranju, spoznati i istraživati što nam sve odgovara. Za to je potrebno vremena, a čini se - i hrabrosti.

Parovi s kojima razgovaram uglavnom su fokusirani na njihov seks u dvoje pa pitanja o masturbaciji budu dočekana s dodatnom težinom i oklijevanjem, osobito ako s partnerom/icom nikada nisu razgovarali o tome. Nedavno me jedan par pitao odakle toliki sram zbog masturbiranja, a osim onog klasičnog odgovora da nam religijski odgoj nameće ideju da je to grijeh raditi, postoje i drugi razlozi. Jedan od njih je da nas niti roditelji, a niti odgojno-obrazovni sustav nisu naučili ništa o tome. Nisu nam poslali nijednu pozitivnu poruku o masturbaciji. Samo šutnju i restrikcije da se to radi negdje gdje si sam ili su možda, ako su nas vidjeli golišave kako se igramo spolovilom, rekli da prestanemo ili da pustimo to.

O masturbaciji kod djece se šuti i malo je roditelja koji mogu reći djeci da je u redu masturbirati, da je to nešto što i oni rade kao roditelji, da je to lijepo i da će tako naučiti što im od dodira izaziva seksualno uzbuđenje te koji im podražaji pašu. Jer da, djeca masturbiraju i to je zdravo.

Djeca masturbiraju već od najranije životne dobi, ne svi naravno, neki, ali s dobi sve ih je više i više. Istraživanja provedena na uzorcima roditelja koji su izvještavali o opaženim seksualnim ponašanjima djece govore da već u ranoj dječjoj dobi dodiruju svoje spolovilo iz ugode, baš kao što dodiruju druge dijelove svog tijela. Nakon treće godine života gotovo trećina djece počinje sa sustavnijim oblicima masturbiranja više puta dnevno ili jednom tjedno ili rjeđe. Čine to zato što im je ugodno dok gledaju televiziju, kupaju se, idu spavati ili kada im je dosadno.

Masturbacija može biti i oblik samoumirenja kad su nemirni i pod stresom, ali to nije razlog da ju je potrebno zamijeniti nekim drugim, kako često mislimo, 'zdravijim' oblicima umirenja. Roditeljima je teško razgovarati o tome pa najčešće okreću glavu ili se prave da ne vide, i to je pogrešno. Jasno mi je da to rade jer im je neugodno, jer ni njima nitko ništa nije govorio kada su bili u toj dobi, a ni kasnije. Kada ignoriramo ponašanja djece, ona bi trebala prestati s njima, no ugoda i nagon će ih održati i djeca će to nastaviti raditi. Ono s čime će odrasti je to da im nitko nije rekao ništa pozitivno o tome. Ako svi to skrivaju i ne govore o tome ili govore s nelagodom i sramom, onda je to nedopušteno i sramotno, bit će zaključak većine djece.

Tek je 2018. godine objavljena znanstvena studija koja je pokazala da se specifičan dio mozga odgovoran za doživljavanje osjeta iz područja genitalija razvija jednim dijelom pod utjecajem hormona, no drugim dijelom pod utjecajem iskustva dodira. Znanost nam govori da je važno dodirivanje vlastitih genitalija u svrhu užitka i da seksualnom razvoju djece trebamo pristupiti s puno više pozitivnih poruka nego poruka zabrane, šutnje i straha. Tek ćemo takvim odgojem imati priliku biti manje posramljeni vlastitom seksualnošću i moći zdravije uživati u njoj u odrasloj dobi.