Upoznajem par, oboje su u četrdesetima. Ona se žali da rijetko imaju seks, a kada ga imaju, uvijek je na njezinu inicijativu. Vidi se da je ljuta, frustrirana, povrijeđena, a on potišten, s preplavljujućim osjećajem krivnje i neadekvatnosti. Ipak, zajednički im je osjećaj bespomoćnosti i zaglavljenosti u problemu. Iako djeluje da on možda ima smanjenu seksualnu želju, tjeram ih razmisliti o pretpostavci da možda ona želi previše seksa. Problematiziram je li, umjesto da on nužno poveća svoju seksualnu želju, cilj možda raditi na smanjenju njezine.

Kada to spomenem parovima s ovom vrstom problema, obično me zbunjeno gledaju jer je njima već dugo jasno tko od njih dvoje ima problem. No moje pitanje služi promjeni perspektive i poticaju na razmišljanje da je to njihov zajednički problem i zove se nekompatibilnost u seksualnoj želji. Da bismo mogli govoriti o nekome tko želi malo seksa ili puno seksa, trebali bismo se dogovoriti koliko često seksa je normalno, a tog odgovora nema. Parove potičem da promisle bi li imali ovaj problem da su u vezi s osobom sličnih seksualnih apetita. Najvjerojatnije ne. Pri tome ih ne nagovaram na prekid niti na traženje neke druge osobe, upravo suprotno. Želim da podijele odgovornost za problem jer će ga tako lakše riješiti.

Razlika u seksualnoj želji, interesima ili seksualnim preferencijama smatra se najčešćim problemom zbog kojeg se parovi javljaju i traže pomoć, no to ne znači da svi koji doživljaju razliku u seksualnoj želji moraju trčati po nju. Nema parova koji su u potpunosti kompatibilni u seksu ili barem nisu kompatibilni cijelo vrijeme. Nerealno je očekivati da oboje u paru žele seks u isto vrijeme, svaki put i na isti način. Istraživanja pokazuju da do 80 posto parova redovito doživljava situacije u kojima jedan želi imati seks, a drugi ne. Ako imate različite potrebe, ali oboje ste u redu s tim, budite bez brige, nemate problem.

No problem postoji onda kada duže vrijeme jedan u paru uvijek ili gotovo uvijek govori 'nisam raspoložen/a, ajmo sutra, ajmo drugi put, baš sada?'. Onaj koji želi više osjeća se neželjeno, odbijeno i frustrirano. Sve više žudi za seksom, pokušava stvoriti poticajnu atmosferu, nagovara, ljuti se, možda i prijeti. S vremenom postaje sve gladniji i željniji seksa iako možda bazično uopće nema tolike apetite. Onaj koji želi manje osjeća pritisak, krivnju, nelagodu. Teško je željeti seks i uzbuditi se s takvim osjećajima pa uz izbjegavanje seksa nerijetko krene pogoršanje u kojem se izbjegava i sve što bi drugu osobu moglo potaknuti na seks, a to je bilo kakva fizička bliskost. Osobe se više ne grle ili ne ljube ili to čine onako ovlaš, tako da se niti u jednom trenutku ne osjeti seksualni naboj. Skrivaju se tijekom presvlačenja ili odjednom pokazuju sve veću nelagodu kada im se uđe u kupaonicu za vrijeme tuširanja.

Nerijetko parovi dođu do stanja da se više zbog toga ne dodiruju, ne maze, ne drže za ruke, ne gledaju direktno u oči, ne leže jedno pokraj drugog, idu spavati uvijek u različito vrijeme, izmišljaju različite razloge za to da vrata sobe budu otvorena ili zašto djeca trebaju spavati s njima u sobi ili krevetu. Početak pomoći kreće od dogovorne zabrane seksa (kojeg ionako nema) i to na neko vrijeme kako bi mogli početi, bez straha da će doći do seksa, biti fizički blizu, pa tek onda više bliski, pa intimniji, i možda tako sve do seksa. Neki uspiju, neki i ne.

Dobro se sjećam onih parova koji su sjedili preko puta mene na kraju dugog terapijskog rada s idejom da su sve isprobali. Gledali su se s njima bolnom spoznajom da unatoč dobrom partnerskom odnosu imaju nepremostivu razliku u seksualnoj želji koja ih dovodi do kraja odnosa. I razumijem da ovo za neke možda nije optimističan scenarij koji promovira uspješnost seksualne terapije, no prekid odnosa treba vidjeti i kao priliku za nove možda seksualno kompatibilnije odnose.