Gledamo film. Reklame su. Čujem motor u blizini, slabiji motor. U trenutku se zvuk izgubi i mislim da staje pred našu kuću. Prošlo je oko pola minute. Čujem korake na drvenom podu, sve su glasniji i bliži. Leđima sam okrenuta vratima. Približava mi se. Iako je televizor glasan, čujem ga kako diše. Stao je iza mene i stavio mi hladne prste na lice. Suze su mi navrle na oči i zajecala sam. Više ništa nisam vidjela ni čula, samo sam osjetila njegov hladan dodir i čula kako diše. I ništa nisam htjela vidjeti, jer bio je uz mene.

Prošli su mjeseci. Ah, sada sam se sjetila... Mog anđela više nema. Moj anđeo je mrtav. Nema ga, nema. A opet ga osjećam blizu. Čujem ga kako diše, znam da je ovdje, obećao mi je da me nikada neće napustiti. Osjećam da me lančić koji mi je poklonio sada steže oko vrata i suze mi se slijevaju. Sada ponovno vidim i ponovno čujem. Nema ga. Zvuk motora bio je zvuk motora u prolazu. Sličan zvuku njegova motora. Svi me promatraju s tugom na licu, jer mi žele pomoći, a ne mogu. Prije pet mjeseci je umro. Prije pet mjeseci i ja sam prestala živjeti. Ne govorim i ponekad jedem. Bojim se udahnuti. Peče me zapešće na kojemu je njegova narukvica. I lančić me guši.

Otišla sam u sobu. Ne želim da gledaju kako ponovno umirem, ne želim da i oni pate. Dani su mi duži od godine, a ipak je sve još tako živo. Tako STVARNO. U glavi su mi samo slike uništenog motora, krv, moj anđeo, njegove širom otvorene crne oči. Krvave ruke, krvava kosa. Zlatna kosa. Ne diše. I opet ne mogu vrištati, pozvati nekoga. Ionako je prekasno. Moj je anđeo je već mrtav. I ja...

Mislim da su prošli sati. Mama je ušla u sobu i pitala me jesam li dobro. Glupog li pitanja! Ušutjela je i spakirala mi nekoliko stvari u torbu i odvela me u auto. Znala je što mi treba, što će me smiriti. Put je trajao nekoliko minuta, a ja nisam rekla ni riječi. Bojala sam se ući u njegovu sobu, jer, znala sam što me čeka iza vrata. Ali svejedno sam ušla. Sve je bilo kao i prije. Naša slika na stolu, gitara pored kreveta. Sve se činilo kao da netko boravi u njoj. Sve je još tako živo i podsjeća na njega. Pronašla sam njegovu majicu i obukla je. Legla sam u krevet i ponovno zaplakala. Sve je još mirisalo na njega. Ispod jastuka je bila moja slika.

Utonula sam u san kao da je još uvijek pored mene. Sanjala sam da je pored mene. I bilo je tako stvarno. Nisam se htjela probuditi, bojala sam se suočiti sa stvarnošću. Htjela sam zauvijek zaspati, jer samo sam tako ponovno bila s njim. Moj anđeo nije umro. Tek sada to vidim. Umrli smo oboje.

Katatonia