Bio je najljepši dečko u razredu. A i najljepši među svim prvašima. Izgledao je nekako starije. Više kao da je treći ili četvrti srednje. Imao je crnu, kratku i razbarušenu kosu, prelijepe oči i još ljepši osmjeh. Izgledao je savršeno.
Svirao je bas gitaru u jednom bendu i pjevao. Družio se sa dvije-tri godine starijim dečkima. Kako su dani prolazili, postajali smo sve bolji. Znala sam ga i od prije, ali čak se nismo ni pozdravljali. Nisam prije posebnu pažnju obraćala na njega. Samo sam registrirala da je zgodan i to je to. Idućih mjeseci stalno smo bili zajedno u školi. Vječito zagrljeni, pričali smo, zezali se, bio je super. Kad god sam bila tužna, došao bi mi popričati sa mnom, poljubio bi me i zagrlio. Na mene je uvijek djelovao tako umirujuće. Počeo mi se sviđati. Još prvi dan škole. Ali to nikada nisam priznavala. Stalno sam mislila da nemamo šanse, jer smo zajedno u razredu. Počeli smo se družiti i izvan škole. Ni s kim se nikada prije nisam tako lijepo osjećala. Tako zaštićeno i sretno. Jednog dana, išli smo zajedno doma iz škole. Pitao me da odemo u park malo popričati. Sjeli smo u vrtuljak i pričali. Pitao me jesam li već shvatila da mu se sviđam. Zbunjeno sam ga pogledala. Poljubio me u lice i čekao da nešto kažem. Samo sam šutjela. Nisam mogla vjerovati da on, dečko koji je uvijek imao sve starije cure i za kojim je ludo pola škole želi baš mene. Bili smo tako blizu, osjećala sam njegov topli dah na onom hladnom vjetru. Očito je osjećao drhtanje moga tijela od hladnoće, pa je skinuo svoju jaknu i zagrnuo me njome. Još uvijek tišina... Napokon sam progovorila. Rekla sam mu da ne vjerujem. Uvijek sam imala taj problem vjerovati svakom dečku s kojim bih bila. On se nije obazirao na to. Rekao mi je da sam prelijepa i da želi biti sa mnom. Prije mi je govorio da sam lijepa i uvijek je bio pun komplimenata kada se radilo o meni. Ja sam opet ušutjela. Prišao mi je još bliže da su nam se usne dodirivale. Znala sam da ga želim poljubiti i da želim biti s njim. Ali mučila sam samu sebe. Razmišljala sam već tada što će biti kada prekinemo?! Kako ćemo izdržati u istom razredu... Odjednom su mi se misli prekinule. Poljubio me je!!!

Nikad neću zaboraviti naš prvi poljubac. Trajao je tako kratko, ali isto se činio kao vječnost! Rekla sam da želim da učini nešto posebno ako želi biti sa mnom. Poljubila sam ga još jednom i otišla. Sljedeći dan u školi uopće nismo razgovarali. Shvatila sam da sam pretjerala i da ga više ne mogu vratiti... Taj dan je imao koncert. Prijateljice su me jedva natjerale da idem. Dok sam ga gledala kako svira, izgarala sam od želje da ga ponovno poljubim, ali to se tada činilo nemoguće. Bila sam uvjerena da sam pretjerala i da je gotovo. Na kraju koncerta, otpjevao je jednu pjesmu, našu pjesmu. Kad su završili, rekao je da je ova pjesma posvećena jednoj curi koja mu puno znači i da se nada da će mu od sada vjerovati. Samo sam stajala i zbunjeno gledala. Došao je do mene, nasmijao se onim anđeoskim osmijehom, a ja sam ga poljubila, nisam mogla više čekati i nisam mogla više zavaravati ni sebe ni njega. Bio je to jedan od najljepših trenutaka moga života. Neopisiva sreća i zahvalnost što me uopće može trpiti tako kompliciranu. Prošla je već godina dana od tada. Još uvijek smo zajedno. I još nam je tako lijepo, kao i prvog dana naše veze. Ne bih ga mijenjala ni za što. Niti bih mijenjala jedan trenutak s njim. Nijednu svađu, poljubac, osmijeh, suzu. Sve je baš onako kako treba biti. Stvarno nisam znala da stvarnost nekada zaista može biti ljepša čak i od snova...

... Am I in to deep?!
Have I lost my mind?!
I don't care you're here tonight!!
I can be you hero baby...

Želite li nam i vi poslati neki tekst s porukom ili jednostavno želite podijeliti s čitateljima neko vlastito iskustvo, slobodno nam pišite na mail: tekstovi@t-com.hr.