Anoreksija počinje s kapi koja je prelila čašu, jednom primjedbom nakon mnogih drugih koja zauvijek promijeni osobu. Anoreksija počinje još u djetinjstvu, barem u ovom slučaju.
Ovo je moja priča.

Uskoro ću navršiti petnaest godina, sad u veljači. Visoka sam otprilike 165 centimetara.

Kad sam sa šest godina krenula u školu, počela su zadirkivanja, tipična za tu dob, ali da bih prešla preko toga, trebale su mi pohvale. A pohvale sam dobivala samo kad bih pojela sve što mi je stavljeno na tanjur. Nisam kao neka djeca odbijala jesti, ali ako nešto nisam voljela, nisam ni namjeravala to pojesti. Moja mlađa sestra, za razliku od mene, nikad nije htjela jesti. Svi su je zbog toga psovali i roditelji su joj prijetili zabranom neke sitnice, ako ne pojede. To me je uvjerilo da ću, ako ispraznim tanjur, dobiti koju pohvalu, a tako je i bilo.

Kad sam ušla u pubertet, nije mogao proći ni jedan dan da ne pojedem cijelu čokoladu od 100 grama, a da ne govorim o porcijama hrane.

Najveća težina koju sam ikad dosegnula je 56 kilograma, na visinu od 160 centimetara. Ne čini se puno, ali sam bila dovoljno popunjena da to upadne u oči. Mene to nije toliko smetalo, ali komentari peku. Žare. Bole...
Preko onih koje sam slušala u školi lako sam prešla, lako sam ih prozrela i zaboravila.
No kod kuće je bilo drukčije. Čula sam mamu jednom kako je govorila na telefon da mi daje određene porcije koje smijem pojesti da ne pojedem više.
Prije otprilike godinu dana, kad sam dosegnula trenutnu visinu, mama mi je rekla da mi moj omiljeni kaputić užasno stoji zbog trbuha. Ne trebam ni spominjati da ga više nikad nisam obukla. Nakon što sam preboljela vodene kozice, za vrijeme kojih sam izgubila tri kilograma, netko je rekao da sam mršava. To mi je, za promjenu, bilo drago čuti, no moja mama je to odmah opravdala rekavši da je to zato što sam imala vodene kozice i da ću se brzo vratiti na staro, a imala sam 50 kilograma.

No kap koja je kod mene prelila čašu dogodila se negdje prošle godine.
Jedno popodne sam načela čokoladu i uzela red, na što mi je mama rekla: 'Opet jedeš! Tebi je 14 godina, zar ti nije stalo do toga kao izgledaš?' Takve sam komentare mogla čuti svaki dan od svakoga, ali ovaj mamin me je dotukao.

Nakon toga nisam imala teka za slatkiše, kad god sam mogla, preskakala sam obroke. Kad sam spala na težinu od 44 kilograma i kad su mi se sve kosti mogle prebrojiti, bila sam zadovoljna. Nikad u životu nisam imala celulit pa ni sad. Nisam imala trbuha, odnosno sala na području trbuha koje me je i dovelo do svega. Zato sam bila zadovoljna.

Jedno popodne kad sam se presvlačila mama je ušla u kupaonicu. 'Ovo mora prestati. Lijepo si smršavila, ali sad si prevršila svaku mjeru. Sve ti se kosti poznaju, na rubu si duboke anoreksije. Počni jesti, inače ćemo morati poduzeti oštrije mjere. Moraš u organizam unositi dovoljno vitamina, ugljikohidrata.... POČNI JESTI!!!'

I počela sam jesti, ali kad sam došla na 52 kilograma, s kojima sam bila vitka djevojka, prolistala sam stare i nove albume. Jedino što me je moglo okarakterizirati kao debelu bio je moj trbuščić. Da trbuščić. Uopće nije bio velik ni toliko uočljiv. No sad kad sam shvatila da ovakva dobro izgledam, umislila sam se i počela vjerovati da takva mogu ostati. Čim sam dobila još jedan kilogram, počela sam se mjeriti, vagati, smanjivati prehranu....

Možda sam sad u redu, ali na svaki komentar ili primjedbu trčim pred ogledalo, stajem na vagu, uzimam krojački metar i proživljavam istu traumu. Isto je i kad mi neki odjevni predmet ne pristaje...

I tako je svaki put...

Želite li nam i vi poslati neki tekst s porukom ili jednostavno želite podijeliti s čitateljima neko vlastito iskustvo, slobodno nam pišite na mail: tekstovi@t-com.hr