Dugo već želim putovati u Afganistan, ali sam tek u studenom napokon otputovao. Kupio sam kartu u jednom smjeru za 380 eura, let iz Beograda, preko Dubaija do Kabula.

Za Afganistan je potrebna viza, a veleposlanstvo se nalazi u Beču. Poslao sam im zahtjev, no mjesec dana nisam dobio nikakav odgovor. Pokušao sam vizu dobiti i okolnim putem, preko Poljske i Turske, no nisam uspio. Na kraju sam shvatio da moram osobno potegnuti do Beča. U ambasadi sam rekao da imam dogovoren razgovor s konzulom, pa su me pustili. Pričao sam s njim više od sat vremena, jedva sam ga nagovorio da mi vizu da isti dan, već sam imao kupljenu kartu i rekao da ne odlazim bez nje, da mi je let za 2 dana i da ne mogu doći po nju za 2 tjedna. U međuvremenu, dok sam čekao vizu, dobio sam i upute od lokalnog vodiča u Afganistanu, Noora, kojeg sam kontaktirao kako bih se lakše kretao zemljom. Upute koje mi je on i još jedna lokalna agencija poslala nisu baš ulijevale povjerenje. Lako sam pristao na to da se zemljom krećem odjeven u lokalnu odjeću, da nosim samo jedan lagani ruksak kako bismo se mogli brzo premještati s jednog mjesta na drugo, kako ne bismo zapinjali na aerodromima…

Putovanje cestom po Afganistanu nije dolazilo u obzir, jer su ih kontrolirali talibani. Noor je rekao da tijekom cijelog boravka u zemlji nema live javljanja, ne smijemo označavati svoju lokaciju, vjerojatno će se stalno mijenjati plan puta… No, ono što me je možda najviše uznemirilo bila je uputa da u svakom trenutku uz sebe moramo imati 400 eura, za slučaj da se stvari gadno zakompliciraju. 200 eura nam treba da platimo nekoga da nas odbaci do aerodroma i još 200 da kupimo kartu za prvi let iz zemlje. Kad to saznaš od ljudi koji bi te trebali voditi po državi, nije ti baš svejedno. Nekako sam se na kraju ipak spremao napola kao da idem u novu avanturu, a napola kao da idem u ratnu zonu. Nosio sam sa sobom manju verziju drona, Mavic Air, koji nije baš najbolje rješenje, no, razmišljao sam, ako mi ga zaplijene, bolje njega nego Mavic pro 2 koji mi je ostao doma.

AVANTURA POČINJE

Napokon sam krenuo na put. U Dubaiju me na kraju nisu tražili da pokažem negativan test na koronu, a za Afganistan to i ne traže. Dok smo slijetali u Kabul, u meni je počeo rasti adrenalin.

Odmah pri izlasku iz aviona vidim vojsku, pa rigorozne kontrole, dugo čekanje prtljage, pješačenje do ograde izvan aerodroma gdje me čeka Noor. Čim smo se upoznali, bilo mi je odmah lakše. Sjedamo u auto, vozimo se do hotela, grad je pun ljudi u uniformi, duge i kratke cijevi, kaos u prometu, važniji objekti svi ograđeni bodljikavom žicom, betonskim blokovima… Dolazimo do čeličnih vrata. Noor nam objašnjava da je to hotel. Većina hotela u Afganistanu skrivena je na ovaj način. Čelična vrata, nigdje ne piše da je hotel, tako se štite od bombaških i terorističkih napada. Kad provjere da smo na popisu gostiju, otvaraju vrata, ulazimo u unutrašnje dvorište hotela. Prolazimo kroz uske hodnike, još dvoja čelična vrata, i onda izbijamo u lobby.

Soba je solidna, kupaonica donekle, ledena voda, a madrac kao kamen. Ovo s madracom će se ponoviti kroz sve hotele gdje ćemo odsjesti. U Afganistanu se spava na kamenim madracima.

KRATKI PREDAH U KABULU

Malo sam dolazio k sebi od uzbuđenja, u sobi u hotelu, dok je Noor otišao kupiti lokalnu odjeću, SIM karticu i još neke stvari. Zabranio mi je izlazak iz hotela, nikakvo šetkanje okolo. Malo ćemo nešto na brzinu pojesti, kratko samo obići Kabul i onda pravac aerodrom, imamo u 18 h let za Herat. Prvobitni plan je već malo izmijenjen, to će isto biti konstanta u Afganistanu, najbolje je kretati se tako da nismo predvidljivi. Presvučen u lokalnu odjeću, samo s ruksakom na leđima (ostale stvari sam ostavio u hotelu), krećem dalje. Na brzinu smo pojeli balani, to je lepinja punjena povrćem u kombinaciji s jogurtom. Držat će do večere u Heratu.

GLAVNI GRAD U VISINI

Uranjamo u žive ulice grada. Noor mi objašnjava da ne smijem snimati kad auto stoji, osobito ne kad smo izvan njega. Općenito, dosta je nervozan oko snimanja, a ja sa svoje strane ne mogu odoljeti. Već sam se adaptirao na ratno/vojno okruženje i sad još samo želim napraviti dobre priče.

Kabul je jedan od rijetkih glavnih gradova koji se nalazi na tako velikoj nadmorskoj visini (gotovo 1800 m). Grad je vrlo star, njegovo postojanje se može pratiti daleko u prošlost, dobrih 3500 godina. Tada je to bilo sveto mjesto Perzijanaca, koji su slijedili zoroastrizam. Ovim svetim mjestom kroz jako dugu povijest vladali su brojni vladari, Seleukidi, Mongoli, Timuridi, Moguli… Mnoga su carstva prohujala ovim krajem, a tek u 18. stoljeću, za vladavine šaha Ahmada Durranija, osnivača države Afganistan, Kabul je postao glavni grad. Danas u njemu živi oko 4 milijuna ljudi. Grad koji je nekad bio vrlo cijenjen, smješten na Putu svile, danas je u svijetu poznat po bombaškim napadima, teroristima samoubojicama. Tisuće ljudi je već izgubilo živote u suludim akcijama terorista. Afganistan ima najviše protudržavnih, terorističkih skupina na svijetu. Čak 22 terorističke skupine haraju ovom zemljom, a najpoznatiji su talibani, Al Qaida, mudžahedini, ISIL.

Kabul je šarena, uzburkana, glasna metropola. Smjenjuju se visoke zgrade, shopping centri i poderane kuće. Smjenjuju se ljudi u civilu, u uniformama, žene pokrivenih lica… U autu lokalna glazba, mi u lokalnoj odjeći, sve je nekako nadrealno. Noor nas rijetko pušta iz auta, dosta je paranoičan. Približavamo se neobičnom brežuljku, na njemu tisuće naguranih kuća. Kao da se cijeli brežuljak sastoji samo od tih kuća. Ispod brežuljka veliki plato i nevjerojatno mnogo ptica u letu. Na platou džamija. Prekrasna plava džamija iz 17. stoljeća, oduzima dah! Na žalost, nismo mogli dugo razgledavati, žurili smo se na aerodrom.

NEPREDVIĐENA ŠETNJA KABULOM

Zapeli smo u prometnom čepu i činilo se da nećemo uhvatiti let. Opcija je bila da ipak izađemo iz auta i propješačimo jedan dio, dok ne izađemo s ceste gdje je sve zapelo, pa tamo negdje pokušamo uhvatiti taksi. Noor je stalno na mobitelu, okreće se za nama, ja ne mogu odoljeti da ipak nešto ne snimim, upozorava me da prestanem, jer bi inače mogli imati velikih problema. Prolazimo pokraj vojnih konvoja. Pokraj mene prolazi čovjek u civilu, ali dobro naoružan. Čudan osjećaj. Na kraju smo ipak uhvatili taksi i stigli na vrijeme za let. Letimo Kam Air-om, afganistanskom low cost avio kompanijom.

Na izlasku iz aerodroma, vojni check point. Sad sam se već naviknuo na to da nas posvuda zaustavljaju i provjeravaju. Stižemo do restorana gdje ćemo večerati, pred restoranom naoružani redar. U restoranu nas vode do našeg „stola“. Stol je zapravo malo povišen plato, prekriven tepisima, ograđen niskom ogradicom. Tu ćemo sjesti prekriženih nogu i jesti tako iz posudica koje nam donesu. Ovo je svugdje praksa, ovdje se tako živi. Svi grabimo sve, probavamo sve. Zaboravili sam da korona uopće postoji.

Nakon restorana, hotel u Heratu. Ponavlja se ista priča s vratima, ovoga puta je lobby puno raskošniji. Soba je nešto bolja od one u Kabulu, madrac i dalje kao kamen. Pogled iz sobe je na dvorište hotela.

HERAT

Herat je treći po veličini grad u Afganistanu, u njemu živi gotovo 600 tisuća ljudi, promet je kaotičan, često trube (iako ne kao u Indiji!). Ovaj grad mnogi smatraju kolijevkom afganistanske civilizacije. Ne zna se točno kad je nastalo prvo naselje na ovom području, ta je informacija zagubljena u pradavnim vremenima. Neki tvrde da se počelo graditi prije čak 5000 godina. Iz Herata vode važni putevi prema Iranu i Turkmenistanu, kao i prema svim važnim gradovima u Afganistanu. Okružen je, međutim, talibanima, pa nije bilo moguće doći cestom. Prvo dolazimo do velike džamije u Heratu, koju su u 13. stoljeću izgradili Guridi. Zanimljivo je da je sagrađena na mjestu gdje su nekad stajala dva zoroastrijska hrama. Njih je poharao požar i potres i možda tu više nije trebalo ništa graditi. No, eto, sagrađena je ova džamija, koju je potom razrušio Džingis Kan, a nakon što je opet sagrađena, razrušio ju je potres. Timuridi su je obnovili i tako je stajala stotinama godina, a onda opet stradala u 19. stoljeću, u anglo-afganistanskom ratu. Nakon 1945. opet je obnovljena… Zanimljivo je da su sve pločice kojima je opločana ručno napravljene! Svaka je prošla ljudske ruke, od trenutka kad je bila mekana glina do oblikovanja kvadrata, pečenja, stavljanja sloja stakla, pa oslikavanja, ponovnog pečenja… Preciznim polaganjem jednu uz drugu oslikane su čitave plohe, točnim udarcima čekića oblikovani su prijelazi, kutovi… Bio je to dugotrajan zanatski posao koji zadivljuje! To nije instant industrijska gradnja. Možda baš zato ostanete bez riječi i bez daha kad prvi put ugledate Veliku džamiju Herata. Dugo nisam mogao skinuti pogled s te ljepote. Herat je kao i nekad, tako i danas, pravi biser islamskoga svijeta. Uputite li se u ovaj dio svijeta, njega nikako ne smijete zaobići.

ALEKSANDROVA CITADELA

Nakon džamije, Aleksandrova citadela. Bio je prekrasan dan na prekrasnom mjestu u zemlji u kojoj nikako da utihne oružje. Izvan Herata, samo 10 km dalje, opasnost i rat, a ovdje tišina iza zidina nevjerojatno lijepe utvrde, prvi put sagrađene oko 330. godine prije Krista. Citadelu zovu i Aleksandrova citadela. Aleksandar Makedonski ju je dao sagraditi nakon bitke kod Gaugamele, kojom je počela propast Perzijskog carstva. Na neki način sam bio i tužan što je ovakva ljepota skrivena od mnogih ljudi, što mjesečno dođe tek pokoji turist, sve je iza nekog zida naših predrasuda da ako ovdje dođemo nećemo izvući živu glavu. Ja sam se tu osjećao sigurno, ljudi su predivni, direktor citadele pozvao me na čaj. Svakako se isplati vidjeti ovo mjesto burne povijesti, ceste su opasne, ali tu su avioni. Obnovu citadele kakva je danas velikim su dijelom financirale vlade SAD i Njemačke, sve je popravljeno i uređeno kako je nekad bilo. Tijekom 2300 godina duge povijesti, ove su zidine nekoliko puta rušili do temelja. Prvo Mongoli početkom 13. stoljeća, pa nakon što ju je obnovila dinastija Kartida, opet su je krajem 14. stoljeća razvalili Mongoli pod vojskovođom Timurom. Onda je opet obnovljena i takva je stajala do 19. stoljeća kad je snažno stradala u anglo-afganistanskom ratu… Pedesetih godina 20. stoljeća ju je UNESCO uvrstio u svjetsku baštinu i opet je obnovljena. Čovjek bi pomislio da je tu kraj priči, ali ne, opet novi ratovi, zapuštenost, oronulost… I na kraju je citadela obnovljena u ovome obliku između 2006. do 2011. godine. Pitam se diže li se uvijek iznova iz pepela jer u sebi nosi pobjedničku narav Aleksandra Makedonskog? Ruše li je stalno jer ju je podigao ratnik koji je srušio Perzijsko carstvo? Čudna sudbina ovih zidina, no nadam se da ovoj citadeli 21. stoljeće nosi bolje dane. Jako bih volio da se otvori put prema Aleksandrovoj citadeli, da ljudi dođu vidjeti ovu ljepotu i da osjete moć ovih zidina.

AFGANISTAN I KORONA SE NE VOLE

Nakon obilaska džamije i citadele, opet ručak prekriženih nogu, na tepihiću, iz zajedničkog pladnja. Ovdje nitko ne šljivi koronu. Nisam mogao odoljeti da Noora ne pitam o tome. Kaže da se u šali govori kako se korona prestrašila na granici s Afganistanom i pobjegla. Noor tvrdi da nitko nije umro od ljudi koje on poznaje i da je općenito u Afganistanu bilo vrlo malo inficiranih. Tvrdi da nikoga nema u bolnicama. Za razliku od Afganistana, Iran navodno ima jako velike probleme s koronom. Možda sve to ima neke veze i s time kako je ovdje tretiraju. Kad sam išao na test prije odlaska iz zemlje za Pakistan, dočekao me je čovjek samo s običnom maskom kakve svi nosimo, a ne svemirskim odijelom i uzeo je bris iz usta, a ne nosa. Kasnije sam saznao da se brisevi iz usta uzimaju u mnogim državama svijeta.

MUSALLA MINARETI

Nakon ukusnog ručka vozimo se kroz Herat, opet šarenilo ulica i gužva u prometu. U jednom trenutku se nalazimo na lijepoj aleji, bočno pokraj nas promiče drveće, a ispred nas se polako naziru minareti. Točnije, pet minareta koji su preživjeli stoljeća razaranja, što od raznih vojska, što od potresa, a što od ljudske gluposti. Nekad ih je bilo 20 i bili su dio Musalla kompleksa koji je u 15. stoljeću dala sagraditi kraljica Gavhar Šad. Bilo je to vrhunsko djelo arhitekture u islamskom svijetu. Radilo se o kompleksu impresivnih vjerskih građevina, od džamije, preko medrese (vjerske škole) do mauzoleja. Danas je ovih pet trošnih, ali i dalje sa svojih 55 metara visine prilično impresivnih minareta, sve što je ostalo iz tog moćnog vremena.

PSIHIČKI TEŽAK DAN

Dan je bio pravi emotivni roller coaster, miješaju se oduševljenje i tuga, ljepota koju razaraju ljudi, u prošlosti i u sadašnjosti. Mir citadele u talibanskom okruženju. A onda, na povratku prema aerodromu, Noor nam javlja da se u Kabulu dogodio bombaški napad i da je napadnuto sveučilište, 3 terorista su ubili preko 30 studenata, preko 50 ozlijeđenih, mjere sigurnosti na najvišoj razini… Razmišljam o tim studentima, žele se obrazovati, žele si stvoriti neke prilike za bolji život i sve se ugasi u sekundi jer žive u zemlji u kojoj haraju pojedinci koji stvarno graniče s ludilom. Na aerodromu provjera cijelog tijela, pa kopanje po stvarima. Morao sam uključiti kameru da vide je li to doista kamera ili bomba. To rade zato što su svojedobno dvojica novinara došla intervjuirati nekog džihadista, pa kad su uključili kameru aktivirala se bomba. Ispalo je da nisu novinari. Prekopavali su nam sve torbe, nema što nisu prevrnuli. Onda opet pretres kad izlaziš, pa kontrola na cesti. Tri puta su nam sve prekopali. Niti jednom mi nisu našli drona. Kabul je pod opsadnim stanjem. Svijet vjerojatno ovo nije prenio u tolikoj mjeri kao neke druge stvari, to je što se svjetskih portala tiče, just another day u Afganistanu. Jako sam tužan. Gledam hrpu vojnika s dugim cijevima, policija posvuda… U jednom trenutku nas zaustavljaju, ne žele nas pustiti u grad. Shvaćam ozbiljnost situacije, nisam više tako ležeran kao do sada. Vraćen sam u Kabulsku stvarnost. Nekako ih uspijevamo nagovoriti da nas puste do hotela. Nakon groznog dana, u kupaonici nema tople vode. Inače to mrzim, ali u kontekstu svega, baš me briga. Čeka nas rano ustajanje, sutra opet let, za Bamyan.

IPAK CESTA

Ustao sam u 5.30 h da bih saznao da je otkazan let za Bamyan. Noor javlja da će doći za sat i pol i javiti plan B. Nemiran sam. Gledam vijesti, talibani navodno nisu preuzeli odgovornost za napad na sveučilište, no Noor smatra da nema tko drugi biti, oni su jedini tako organizirani. Pokazuje mi slike gdje su našli njihovu zastavu i poruke od njih no na televiziji ISIL preuzima odgovornost. Noor za naše putovanje izlaže plan B. Kaže, ako ćemo čekati sljedeći let za Bamyan, nećemo više moći posjetiti Mazari-e Sharif. Zato predlaže da se pokušamo ipak cestom probiti do Mazarija, radi se o putu od 9 sati, no na jednom dijelu te ceste talibani imaju svoje kontrolne točke, tu naplaćuju prolaz kamionima. Tvrdi da je to dosta opasno, jer ako bi slučajno zaustavili i auto i vidjeli da su u njemu stranci, postojala bi mogućnost otmice radi otkupnine. Kaže, međutim, da se radi o samo malom dijelu ceste koji možemo brzo proći, za nekih pet do deset minuta. U glavi kalkuliram, to je 10 minuta naspram preostalih 9 sati, možda ima smisla riskirati? Pitam Noora kakav mu je osjećaj. On kaže da je to dosta teško, ali da je izvedivo. Ako lokalni vodič čovjeku kao što sam ja kaže da je izvedivo, onda je izvedivo. Odlučio sam riskirati jer se ne želim vratiti iz Afganistana, a da nisam vidio Mazari-e Sharif. Jednom kad sam pristao, malo me opet uhvatila panika. Puno sam ludosti napravio u životu, međutim, mislim da je ovo sada vrh svega. Ipak, što je tu je. Nakon sigurnog putovanja avionom od mjesta do mjesta, napokon mi se ukazala prilika da vidim autentični život u ovoj zemlji, njihove ljude, njihove krajeve, a to je pravi smisao svakog mog putovanja. Napokon ću vidjeti pravi Afganistan!

ZAPADNJACI I JEDAN DIVAN ČOVJEK

Šest sati čiste sreće, prašina na drndavoj cesti, tuneli u kojima ne vidiš ništa, nema asfalta… Sela, priroda, ljudi, sve snimam. Cesta se u jednom trenutku pretvara u makadam, vozimo se sporo, prašina posvuda. Nailazimo na vojne check pointe. Na jednom mjestu nalazimo priliku malo snimati dronom.

Spustili smo se duboko ispod ceste da nas nitko ne vidi i vinuli u visinu malo čudo, da snimi ovu cestu i sve što se na njoj događa.Bila je to mala pobjeda, moram priznati.

Vozimo se dalje, ulazimo u tunele, u njima takva prašina da ne vidiš prst pred nosom! Nema ni rasvjete, tek kad naleti neko vozilo iz suprotnog smjera malo vidiš cestu. Ne mogu vjerovati da naš vozač, Sakhi, to tako ležerno fura. No, on je vrlo iskusan. Sve vrijeme dok nas je vozio kroz Afganistan nisam bio svjestan pokraj kakvog se čovjeka vozim, koliko teški teret nosi na svojim leđima. Kad su talibani napali i njihov grad, Mazar-e Sharif, on i brat su krenuli u rat. Branili su svoju obitelj, bilo je brutalno. Sakhi je ubio više od stotinu talibana. Brata mu je raznijela granata, umro mu je na rukama. Nakon takvog horrora on sad vozi turiste sa zapada po svojoj zemlji, ugošćuje ih, nalazi način da živi dalje, motiv da i dalje vjeruje u život. On je normalan čovjek, musliman, i želi živjeti normalnim životom. Ostao sam zadivljen tim čovjekom i još sam jednom naučio kako terorizam nije vezan za određenu religiju, za određene ljude. Terorizam je pošast našega doba, a terorist doista ne može biti nitko tko ima ovako široku dušu kao ovaj čovjek.

NAJDUŽIH 10 MINUTA U ŽIVOTU

Prašina nam je u nosu, očima, kosi… Svejedno hrabro snimamo, gledam razvaljene kamione uz cestu, to je djelo talibana. Gađaju ih raketnim bacačima.

Noorov je plan bio da prvo dođemo do jednog manjeg mjesta, gdje uglavnom žive talibani, i da tamo zamijenimo vozilo. Sakhi će krenuti ispred nas, a mi ćemo u drugom autu krenuti za njim jedno 10 minuta poslije. Sakhi će javiti ima li talibana na cesti i zaustavljaju li aute. Tako ćemo znati možemo li proći ili se vraćamo. Stižemo na odredište, pronalazimo sigurno mjesto za zamjenu vozila. Noor nam kaže da sve ugasimo, sklonimo kamere, isključimo mobitele i to je to. Presjedamo, srce lupa. Šutimo u autu, ne usuđujemo se međusobno pogledati. Držimo dah dok prolazimo pokraj malih vojnih baza uz cestu, sve su prorešetane metcima, cesta je uništena od bomba. Vozač svejedno zakucava na 100 km/h po lošoj cesti. Valjda da što prije prođemo kroz ovaj strah. Naša izvidnica u jednom trenutku javlja da na cesti stoje kamioni i plaćaju porez talibanima. Vozač procjenjuje da možemo proći dok se ovi bave kamionima, dan je i auti nisu toliko zanimljivi. Izgledamo kao lokalci, nismo upadljivi. Približavamo se, vidim na svoje oči kako vozači izlaze van i plaćaju. Vidim talibane u šumi. Oblio me hladan znoj. Ne stajemo, samo vozimo dalje. Nitko ništa ne priča, čekamo da se vodič okrene i kaže: „We’re good.“ I bilo je tako. Izvukli smo se! Najdužih 10 minuta u životu. Ali, nisam požalio. Putem sam uspio snimiti stvari koje malo tko ima prilike vidjeti. Naišli smo, primjerice, na vrijedno arheološko nalazište, Takht-e Rostam, u blizini Samangana. Radi se o budističkom samostanskom kompleksu stupa isklesanom u stijeni negdje na kraju 3. stoljeća. Ovo nije tipična stupa, jer se ne uzdiže iznad zemlje, već je uklesana u stijenu. Slično sam vidio u Lalibeli, u Etiopiji, gdje su čitave crkve uklesane u stijenu. Jako sam sretan što smo odabirom da ipak putujemo cestom naletjeli na ovaj manje poznati povijesni lokalitet i da sam ga mogao uhvatiti kamerom!

HRABRE ČEKA NAGRADA

Mazari-e Sharif, napokon! Umjesto da odemo na večeru u restoran, naš miran, dragi i strpljiv vozač Sakhi, odlučio nas je ugostiti u svome domu. Njegova žena i majka su nam skuhale vrlo ukusnu hranu. Pozvao je u društvo još desetak svojih prijatelja i stvarno smo se dobro zabavili!

Rekao je da sljedeći put kad dođem ovamo mogu prenoćiti kod njega. No, sada sam imao rezerviran hotel. Nakon uobičajene procedure ulaska u hotel (kapija, naoružani ljudi na ulazu…) spavao sam u do sad najboljoj sobi, madrac i dalje kao kamen. U jutro sam se osjećao sjajno. Krenuli smo u grad, jutro je prekrasno.

MAZARI-E SHARIF

Mazar-e-Sharif je najveći grad na sjeveru Afganistana i upravno je središte cijele pokrajine Balkh. Nije uvijek bio najveći, razvijao se u sjeni grada Balkha, nedaleko od njega, no taj je grad 1866. godine napušten zbog epidemije malarije (kako nam je to sada blisko…). Tako se sam Mazar-e-Sharif počeo jače razvijati, procvjetala je tekstilna industrija, odlično se trgovalo zbog dobre prometne povezanosti… Grad je hodočasničko središte šijita, manjinske grane islama. Oni ovamo dolaze zbog svetišta Hazrat Ali, odnosno predivne Plave džamije. U Afganistanu smatraju da je upravo ovdje grobnica kalifa Alija bin Abi Taliba, kojega šijiti smatraju prvim imamom i prvim pravim kalifom (Muhamedovim nasljednikom). Ostali islamski svijet smatra da je kalif Ali pokopan u Nadžafu, u Iraku. Dok stojim pod ovim prekrasnim plavetnilom razmišljam kako je narod ovoga podneblja vrijedan i ne odustaje od svojih svetinja čak i kad ih poruši veliki Džingis-kan, koji je upravo to i učinio u 13. stoljeću. Baš kao i mnoge druge vjerske građevine i utvrde koje su razarali veliki osvajači, tako su i ovu džamiju ponovno iz pepela podigle vrijedne ruke ovih ljudi. No, oni ni danas nemaju mira. Tamo vani, tek 20 km od grada, utaborili su se talibani.

NEMA PROLAZA

Drugi dan krećemo u obilazak znamenitosti oko Mazari-e Sharifa. Nailazimo na važnu kamenu kapiju Charkent. Sagrađena je u 12. stoljeću, na procjepu između dvije planine i to je bio jedini prolaz u dolinu s druge strane. Priroda je tako stvorila preduvjete za stvaranje jednog od najmoćnijih obrambenih mehanizama. Izgradnjom ove kapije, ljudi su stvorili branu koja im je pružala utočište od nadiranja neprijateljske vojske. Kapija je zaustavila Aleksandra Makedonskog i Džingis-kana, a u novijoj povijesti nisu je uspjeli proći ni Britanci, Sovjeti, kao ni talibani. Kad su talibani 1998. godine preuzeli vlast, mnogi stanovnici Mazar-e-Sharifa pobjegli su u sela iza te kapije. Priroda već osam stoljeća štiti ljude ovoga kraja, a nekako se čini, zbog monumentalnosti same gradnje, da će tako i ostati. Ovo je, čini se, trenutačno jedan od najsigurnijih dijelova Afganistana. Iz Mazar-e Sharifa vratili smo se avionom u Kabul, a onda smo, iz drugog pokušaja, uspjeli uhvatiti let za Bamyan.

BAMYAN

U trenutku kad sam stigao u Bamyan, taj se grad zaista smatrao najsigurnijim u cijelom Afganistanu. U njega talibani nisu ušli 20 godina. Na izlasku iz aviona zatekla me velika hladnoća. A debelu zimsku jaknu sam ostavio u Kabulu. Ovdje zima traje šest mjeseci, temperature sežu i do -20. Brutalno. Bamyan je na 2550 m nadmorske visine i najveći grad u provinciji Hazarajat koju 90 % prekrivaju planine. U Bamyanu živi oko 100.000 ljudi. Soba u ovome gradu je odlična, imamo prvi put i kadu u njoj. O madracu više neću. Pogled iz sobe je izravno na rupe u stijeni gdje su bili stojeći Buddhe. Bila su to dva golema kipa, najveća takva u svijetu. Isklesani su u periodu od 500. do 550. godine. Kralj Kaniška, koji je tada vladao, prešao je na budizam i odlučio da cijela ova dolina postane odredište hodočasnicima i redovnicima. Sami kipovi Buddhe su navodno bili presvučeni zlatom i dragim kamenjem, a to u ono vrijeme nije bilo teško, jer se ova dolina nalazila na južnom ogranku Puta svile i jako se dobro trgovalo. S vremenom je islam počeo potirati budizam, pa je ovaj lokalitet bio izvrsna meta za pljačku. Tako su uspravni Buddhe do naših dana dospjeli bez svojih ukrasa, ali i takvi su bili vrlo impresivni.

…A ONDA SU DOŠLI TALIBANI

Mnogo toga u ovoj prekrasnoj zemlji završava s ovom opaskom: “…a onda su došli talibani”. Htjeli su u potpunosti zatrti svaki trag budizma, pa su već na početku svoje vladavine 1998. godine odlučili sve srušiti. Ipak, dvojica stojećih Buddha pokazala su se dosta velikim zalogajem. Granatirali su ih punih 28 dana iz topova i tenkova. Ni raketama nisu ništa napravili. Sve to na očigled i očaj cijeloga svijeta koji je apelirao da se to ne napravi. Puno intervencija UN-a, čak i islamskih vlada, nije urodilo plodom. Tri godine kasnije, vođa talibana Omar naredio je da se moraju do kraja srušiti. Bio je to projekt koji je trajao dva mjeseca. Doveli su stručnjake za dinamit iz Pakistana. Oni su tražili da se izbuše rupe u kipovima kako bi sve mogli povezati eksplozivom i svesti na jedan gumb koji kad se pritisne sve odlazi istovremeno u zrak. Naredili su lokalnom stanovništvu da buše te rupe u kipovima. Jednim pritiskom gumba, 12. ožujka 2001. godine, kipovi Buddhe su nepovratno nestali.

LEŽERNA ŠETNJA GRADOM

Ulice Bamyana pune su ljudi, ovo je mjesto gdje se prvi put mogu kretati bez vodiča. Osjećam se sigurno. Išao sam lokalnom krojaču koji mi je sašio novu odjeću. Nakon što sam sve ove dane bio u pješčanoj boji, odlučio sam se važno za tirkiznu. Nisam razmišljao da bi se to možda moglo dobro isticati na žuto-crvenkastom pijesku Afganistana. Uskoro ću i toga postati svjestan. Obišao sam i lokalni supermarket, dobro su opremljeni svime što nam može zatrebati. Tu smo kupili neke sastojke za ručak. Ulice su često nadsvođene, pa kao da hodaš po trijemu. Na jednom mjestu čovjek na ulici oštri pilu, na drugom kovači kuju željezo, hrana se nudi na otvorenom, pilići vise s kuka, povrće se nudi na štandovima… Pozvali su me i na nogomet, nisam mogao odbiti. Igra je ono što nas spaja, za nju nije potrebno poznavanje jezika niti je potrebna bilo koja stavka po kojoj se mnogi dijele kad odrastu – boja kože, nacionalnost, vjera… Bio sam presretan što su me pozvali na ‘hakl’. Golovi napravljeni od kamenja i jakni, neravan teren i neograničena sreća! To je bogatstvo koje nosim u duši. Iskustva su moja valuta, a ne materijalne stvari. Novac mi treba da putujem i ne umanjujem mu vrijednost, no samo će iskustvo promijeniti moj život i učiniti me stvarno bogatim.

ŽENE U AFGANISTANU

U ovome gradu živi i vrlo uspješna poduzetnica Halima. Vlasnica je lokalnog restorana, a inače je i odvjetnica i duboko involvirana u to da pomogne ženama i njihovom položaju u Afganistanu. Halima u Bamyanu hoda u normalnoj zapadnjačkoj odjeći, ima tek maramu, kojim pokriva kosu i vrat. Kaže da kad ide u Kabul, ipak pokriva i lice jer se tako osjeća sigurnije. Tvrdi da je Afganistan  jedna od najgorih zemalja za ženu. U svome gradu osjeća se slobodno, voli Bamiyan. Šminka se. Šminka je ovdje prije svega simbol slobode, kaže i dodaje: „Postojim, ne moram skrivati lice, smijem biti lijepa“. S druge strane, na žalost, šminka je mnogim ženama nužna kako bi pokrile podljeve na licu od batina. Halima kao odvjetnica zastupa žene na sudu sa svim groznim pričama koje one mogu ispričati. Halima pokazuje svijetu da u Afganistanu postoje hrabre žene, žene koje se bore i koje nisu samo sablasne sjene pod burkama koje gledamo na TV. Mnoge žive normalnim, svjetovnim životom. Nakon što su talibani svrgnuti s vlasti u neke urbane sredine vratio se donekle normalan život. Ipak, u ruralnim sredinama žene i dalje prolaze pakao. I Halima je, kao i naš vodič Noor, jako pesimistična kad razmišlja o budućnosti zemlje. Ne vjeruje u dogovor talibana s vlastima, smatra da će se dogoditi ista, ako ne i gora priča kao 1998. Razmišljajući o strašnom odnosu prema ženama, ali i kulturi (prije svega ono rušenje kipova Buddhe) pitam je, je li u korijenu svega terorizma neobrazovanost i siromaštvo? Halima mi razbija predrasudu. Kaže da svakako ima i toga, no što reći za sve one visokoobrazovane talibane, a kaže da ih ima i s magisterijima i doktoratima. Problem je daleko dublji. Oni su obrazovani, ali su strašno konzervativni, ne mogu probiti barijeru svoje tradicije i pogledati svijet na drukčiji način. Isto tako tvrdi da se osobno susrela s vrlo bogatim ženama koje su primale batine i kojima je bilo teško promijeniti stanje. Naime, iako je danas razvod po zakonu dopušten, on u praksi u Afganistanu znači totalno izopćenje žene iz društva. Žene katkad radije biraju smrt. Na moj upit, bi li željela živjeti negdje drugdje, dala mi je životnu lekciju. Kao dijete, živjela je u predgrađu. Otac joj je govorio, nemoj ići u grad nego dovedi grad ovamo. Tako sada ona razmišlja, nemoj ići u slobodan svijet, nego dovedi slobodu ovamo…

ŠTO SE TO PLAVI NA GORI PJEŠČANOJ?

Drugi dan sam ustao vrlo rano i lokalnog vodiča, koji je mijenjao Noora, natjerao da se uspnemo na brdo gdje su nekad stajali kipovi Buddhe, jer su tamo bile i vrlo zanimljive pećine koje sam htio snimiti dronom. U njima su u 6. stoljeću živjeli budistički redovnici, navodno ih je bilo na tisuće u dolini oko Bamyana. Ljudi su i do nedavno živjeli u tim pećinama, no kako je UNESCO 2003. godine cijelu ovu dolinu uvrstio u svjetsku baštinu, tim su ljudima sagrađene nove kuće. Bili su presretni da mogu napustiti pećinski život. Bio sam oduševljen prizorom, pustio drona, a onda su me zapazili vojnici u mojem lijepom tirkiznom odijelcu na vrhu planine. Vodič mi je rekao da se spustim na drugu stranu, da krenem prema nekom selu, a on će do auta iz kojeg smo izišli i oko kojeg se sada motaju vojnici, pa će im reći da ništa nije vidio, ništa nema i kad ga puste, poći će autom do mene. Takav je bio plan. No, vojnici su još tijekom silaska nekamo nestali, pa me zvao da se vratim. Prošlo je na kraju sve ok, a i napravio sam super snimke.

PRIRODNE LJEPOTE

Našao sam, međutim, mjesto gdje će se moje odijelo jako lijepo utopiti u okoliš. Isti dan smo išli, naime, u nacionalni park Band-e-Amir u kojem postoje prekrasna plavo-tirkizna jezera! Priroda ovoga mjesta, visoko u planinama, na 2500 metara, toliko je impresivna, neki kanjoni na trenutke podsjećaju na Grand Canyon u SAD, voda čista, priroda netaknuta. Istovremeno sam osjećao golemu sreću i tugu. Bili smo sami samcati u tome parku. S jedne strane, odlično da turisti ne uništavaju okoliš. S druge strane, ovo je nešto što doista treba vidjeti, nešto što svijetu ne treba biti uskraćeno, a i sam Afganistan bi procvjetao od turizma. Ipak, zbog manjine koja terorizira većinu, još će dugo biti ovako.

CRVENI GRAD, KRIKOVI I JEDNO TOPLO SRCE

Do kraja svoga boravka u Bamyanu, posjetio sam još i lokalitete Crveni grad, Grad vriskova i jedno zabačeno selo, gdje me je jedan mladi čovjek pozvao k sebi na čaj. Uvjeti u kojima živi stvarno su oskudni. Dao mi je grickalice i čaj, to je bilo sve što je mogao ponuditi. Kaže da je završio fakultet, prirodne znanosti. Sedam je mjeseci bez posla. Otima se životu kakvog mu je sudbina dodijelila, bori se i ulaže u sebe, ali je za sada tu gdje je, u zabačenom selu, u Afganistanu. I u svemu što ga je snašlo ostao je čovjek. Još jedan dokaz veličine duha i topline srca ove zemlje.

Nakon čaja u tome selu, posjetili smo lokalitet Shahr-e Zuhak odnosno Crveni grad. Tu gdje su sada samo ruševine, nekad je živjelo oko 3000 ljudi. Grad je sagrađen još u 6. stoljeću i opstao je punih sedam stoljeća, sve dok u proljeće 1221. godine pred njegova vrata nije stigao Džingis-kan. Naime, sa zidina ovoga grada ispaljena je fatalna strijela koja je ubila njegovog najdražeg unuka, Mutukana. Nakon toga je uslijedio pakao. Džingis-kan se osobno zaputio da razori i ovaj grad, ubije sve njegove stanovnike. Legenda kaže da su zidovi ovoga grada crvenkasti zbog sve krvi koja je tu prolivena. Zato su ga i nazvali Crveni grad.

Drugi vrijedan arheološki lokalitet je Shahr-e Gholghola odnosno Grad krikova. Džingis-kan ga je razorio odmah nakon Crvenog grada, a krikovi kao da odjekuju i stoljećima nakon tog pohoda. I da, na žalost, odjekuju još i danas. Par dana nakon što sam otputovao iz Bamyana, kraj tržnice gdje sam i sam hodao, odjeknule su dvije snažne eksplozije i odnijele 14 života, a bilo je i preko 40 ranjenih. Bio sam šokiran, na trenutak tup, a potom jako tužan. Shvatio sam da sada ni Bamyan više nije sigurno mjesto. Nakon svega lijepoga što sam tamo vidio i doživio, na neki način, s tim eksplozijama mi se zaista srce slomilo. Nadam se da će dobri ljudi Bamyana naći snage da se vrate u normalan život.

JE LI OPASNO PUTOVATI U AFGANISTAN?

Ako se držite svih pravila, imate dobrog vodiča, idete u sigurne pokrajine, u 90% slučajeva vam se ništa neće dogoditi. Onih 10% ukalkulirajte kao mogućnost i procijenite sami imate li dozu avanturizma u sebi. Ja sam prošao dobro, češće s povišenom razinom adrenalina i s jako puno sreće da sam iz Bamyana otputovao par dana prije bombaškog napada. Nisam s time računao, malo mi je taj događaj dao razmišljati i nekako mi se čini da ću biti odgovoran ako kažem, nemojte putovati baš sada, jer je prisutnost talibana veća nego ikad. U trenutku kad smo napustili Afganistan još je nekoliko bomba eksplodiralo na našim rutama. Pratite stanje na terenu, pa kad se sve malo smiri – pođite do Bamyana. Putujte avionom od grada do grada. Zaboravite ceste. Postoje putnici koji su bili prije mene tu, na nekim mjestima koja su tada bila sigurna, no sada više nisu. Situacija se u Afganistanu doslovce mijenja iz dana u dan. Pratite stanje na terenu, uvjeren sam da će se stvoriti opet okolnosti koje će nuditi sigurnost.