Čini mi se da osjećam ono nešto. Ono što malo tko od nas osjeća ili je ikad osjetio. Kroz ruku, do glave, niz tijelo, u nožnim prstima...

Teško ću naći riječi za ovo svjetlo što izvire iz tame jer toliko je lijepo, toliko iskreno i pravo. Toliko neopisivo! Svaka riječ je premalo, svaka riječ je ništa. Zapitate li se ikad što je ono kad se smijemo i kad plačemo, ono kad smo sretni i tužni? Ne, jer to je toliko obična, nevidljiva stvar na koju malo tko obraća pozornost.

Čini mi se sada da sve ima smisao, i ono najmanje zrno prašine... Srce mi je premazano onim najslađim i najskupljim namazom, namazom kojeg je najteže naći i kupiti u ijednoj trgovini ispod ovog velikog plavetnila. Donesete li uvijek ispravnu odluku? Odaberete li zlo i kad znate da nije dobro, da nije ono što treba odabrati? Plačete li? Tim suzama isperete li pepeo vaše duše ili izgorite rane svog srca? Ne, jer pretvaranje je postalo stvarnost svakog od nas. 

I zbilja, kad se okreneš da pogledaš iza sebe, tragove koje si ostavio, što vidiš? Nešto čime se ponosiš ili?
Vidiš li ponos dragih ti osoba ili samo njihovu bol, poniženje, njihovo pitanje koje visi u zraku - što ti se dogodilo? Vidiš li tihu nabujalu rijeku svojih osjećaja koja je stvorena da zamijeni nekoga? Pitaju li te duhovi tvoje osobnosti - jesi li živa? ili si pogriješila put? Postoje jezera. Pun ih je svijet, ali su nevidljiva. Ta jezera čini izvor rijeka koliko je srca na zemlji, i svaka je duboka i plitka na svoj način.

Jedino je pitanje koliko smo spremni plivati kako bismo stigli na drugi kraj rijeke.