Da je Ana Karenjina proživljavala ljubavne jade u našem stoljeću, napustivši muža zbog mlađeg ljubavnika, bi li zbog njih skončala pod kotačima vlaka? Ni slučajno. Prvo bi se žuti tisak raspisao o vezi žene iz visokog društva i mlađeg ljubavnika (slučaj Demi Moore i Ashton Kutscher), a zatim bi opet pisao o njezinoj borbi za skrbništvo nad sinom iz  propalog braka (slučaj Anđe Marić).

U međuvremenu, u pomoć bi priskočila vojska odvjetnika i psihijatara, Ana bi svoju ljubav odmah povjerila prijateljicama ('Seks i grad', 'Život na visokoj peti') ili anonimnim prijateljima na internetu. Između žudnje, strahova i dvojbi potekla bi rijeka samopreispitivanja i prijateljskog i stručnog savjetovanja. Provela bi mnogo vremena razmišljajući o boli i svoj frojdijanski korijen vjerojatno bi pronašla u vlastitu manjkavom djetinjstvu ili manjkavom djetinjstvu mlađahnog ljubavnika, a ljubavnu bol bi svladavala artiljerijom terapijskih tehnika samopomoći, posegnuvši možda za najnovijom self-help knjigom Mirjane Krizmanić 'A sada... radost i veselje'.

Ljubav danas boli još više

Ranije nije bilo osjećaja opće kulturne zbunjenosti oko te teme. Istina, posezalo se za ljubavnim napicima, svećenicima, narušeni odnosi spašavali su se različitim ritualima, ali naši preci nisu imali stalnu potrebu za preispitivanjem da li im veza funkcionira ili ne kao danas.

'Vulgarna varijanta psihologije tvrdi da smo sami odgovorni za svoje ljubavne jade i da ćemo ih izbjeći ako dovoljno radimo na sebi. Ja ne vjerujem u to. Problem nije samo u disfunkcionalnoj obitelji ili pomanjkanju samopoštovanja, već u institucionalnim snagama koje oblikuju našu ljubav', tvrdi ova svjetski priznata sociologinja i stalna profesorica na nekoliko europskih sveučilišta.

Ljubav ne možete tumačiti samo kao psihološko stanje ili ljubavnu kemiju i utjecaj hormona, a da ne uključite sociologiju koja tumači društveno okružje u kojemu nastaje. Ljubavna bol nije isključivo posljedica naših ranjenih psiha, kaže Illouz, pa njezine uzroke nalazi u Hollywoodu, kapitalizmu i internetu, koji su nas pretvorili u potrošače ljubavi, uzdigavši individualizam i autonomnost iznad svega, zbog čega postajemo mahniti kupci u vječnoj potrazi za boljim odabirom na ljubavnom tržištu. Potrošačko, kapitalističko društvo stalno nas tjera da biramo i kupujemo, u čemu ni naš romantični život nije izuzetak.

Prije dvadesetog stoljeća biranje partnera bilo je određeno društvenim pravilima. Znalo se da se plemić ženi plemkinjom, a kmet ženom istog ranga, ono između nipošto. Važan je bio miraz odabranice i materijalno stanje odabranika, ali i karakter budućih supružnika, moralna kategorija o kojoj je sud donosila obitelj i cijelo društveno okružje. Danas je važna emocionalna srodnost, psihološka podudarnost i, naročito, seksepilnost, a moguće su sve kombinacije. Naravno, erotske privlačnosti bilo je i u staro doba, ali danas je eksplicitna, nasrtljiva i odlučujući kriterij u odabiru partnera. Roba, reklo bi se, na prvu loptu.

Je li strastvena ljubav znak ovisnosti?

Naša je kultura, kaže Illouz, počela strastvenu ljubav doživljavati kao znak ovisnosti. Strast je sumnjiva, nije cool, malo je histerična. Unatoč tome ljubav boli, jer su se promijenili društveni uvjeti u odabiru partnera, suočeni s golemim izborom i pravilom da moramo steći što više seksualnog i emocionalnog iskustva, biti što poželjnija roba na tržištu. Prostor ljubavi je potpuno oslobođen normi, dopuštena je svaka forma, čisti liberalizam. Društvene veze ne određuju ljubav, brak i partnerstvo. Sloboda je apsolutna, ali ona sa sobom donosi vrlo kompliciran proces pronalaženja partnera. Jeste li sigurni da ste našli baš pravu-pravoga? Danas je to dvojba, nekada o tome nije bilo zbora. Jednom brak, zauvijek u braku.

Eva Illouz tako ljubavni život secira na način kako je to Karl Marx činio s kapitalizmom, dokazujući da ga oblikuju društveni odnosi i institucije. Ona govori o erotskom kapitalu (privlačnost, seksualno iskustvo, broj partnera i kako to pretvoriti u društveni kapital), o bračnom tržištu i rekreacijskoj seksualnosti, otuđenoj, komercijaliziranoj i narcisoidnoj. Prema njoj, ljubavni život kruži na tržištu nejednakih partnera. Partnera od kojih su današnji muškarci emocionalni kapitalisti, jer je spolna sloboda dovela do nove emocionalne dominacije muškaraca nad ženama.

Kako to? Žene više žele ljubav, emocije, više seksa, više pripadanja jedno drugome, dok muškarci to nastoje eskivirati. Muškarci čak žele manje seksa, tj. manje kompliciranog i obvezujućeg seksa, što ih stavlja u nadređen položaj. Naročito kad žena želi brak i dijete, pa Eva Illouz očekuje da će u skoroj budućnosti biti sve više alternativnih zajednica u kojima će se odgajati djeca. Muškarci su nekada bili ti koji su iskazivali emocije i morali osvajati (ljubavna pisma, cvijeće, serenade i tako to), dok su žene morale biti suzdržane. Samim time muški su bili ranjivija stranka, jer su mogli biti odbijeni. Danas pak pate od onog famoznog straha od vezivanja. Nije to patologija, kaže Illouz, nego posljedica društvene zadatosti. Muško je nekada muškost dokazivao autoritetom u kući, autonomijom na poslu i solidarnošću u muškom društvu, a kako je to danas sve uzdrmano, naizgled oslabljen, muškost sada dokazuje nevezivanjem, pa dolazimo do paradoksa da žena nikad nije bila tako izložena moći muškarca kao danas, kada je njegova muškost manja no ikada.

I zašto danas od partnera tražimo da nam bude sve u jednom: prijatelj, ljubavnik, suprug, roditelj i kompić pri gledanju TV-a? Zato što se osjećaj društvene vrijednosti danas uvelike vezuje uz ljubav i obitelj, objašnjava Eva Illouz. Status nam nije definiran rođenjem kao nekada, nego se za njega borimo iz dana u dan. Živimo u kompetitivnom društvu u kojem smo stalno izloženi vrednovanju i procjeni (škola, fakultet, posao, sport) i jedino polje gdje očekujemo da nismo na stalnoj provjeri jeste ljubav. Ljubav je ultimativno utočište i utoliko su veća očekivanja od nje. Ljubav, kaže Eva Illouz, sada ima zadaću potvrde našeg osjećaja vrijednosti, odgovornost koja se od nje ranije nije očekivala.