Stogodišnjak koji se spustio kroz prozor i nestao hit je roman JonasaJonassona  u izdanju Fokus komunikacija i prodan je u više od sedam milijuna primjeraka diljemsvijeta.

Ova je kriminalistička priča isprepletena Allanovim bezbrižnim, uglavnom slučajnim sudjelovanjem u mnogim znamenitim događajima 20. stoljeća! Kako se u njegovoj blizini našao Truman, Staljin, general Franco, Kim Il Sung, Churchill, prekrasne žene Mao Ce Tunga i Čang-kaj Šeka, skupina iranskih disidenata, ruski atomist i radna ekipa američkoga Projekta Manhattan?

Allana ne zanimaju politika i religija, ali kao da je on samim svojim postojanjem utjecao na većinu najvažnijih svjetskih dvadesetostoljetnih događaja. Što li će tek biti sada u 21. stoljeću, kad je, u ugodnom društvancu istomišljenika, opet na slobodi?

Nitko nije više očaravao publiku nego otac moje majke, kad je sipao laži, lagano naslonjen na štap, s punim ustima burmuta.
– Nego… je li istina, djede? pitali smo mi, zapanjena unučad.
– Onoga tko zbori samo istinu, nije vrijedno slušati, odgovarao je otac moje majke.
Ovu knjigu posvećujem njemu. (Jonas Jonasson)

Ulomak iz romana

Vozač autobusa bio je uslužan i uljudan. Pomogao je starcu s velikom putnom torbom da se ukrca.

Allan je zahvalio na pomoći pa iz unutarnjeg džepa kaputa izvukao novčanik. Vozač je pitao ide li gospodin možda u Strängnäs, a Allan je brojio svoj novac. Šesto pedeset kruna u novčanicama i kovanicama. Allan je pomislio da je najbolje prištedjeti što više love pa je pokazao pedeseticu i upitao:
– Dokle se može s ovim, zemljače?

Vozač je vedro rekao da se nagledao ljudi koji znaju kamo žele putovati, ali ne znaju koliko bi to koštalo, a ovo je posve suprotno. Onda je pogledao vozni red i priopćio da za četrdeset osam kruna može do Byringea.

Allan je pomislio da je to u redu. Dobio je kartu i još dvije krune natrag. Vozač je ukradenu putnu torbu spremio u prtljažnik iza vozačkog sjedala, a Allan je sjeo u prvi red zdesna. Odatle je pucao pogled kroz prozor čekaonice autobusnoga kolodvora. Vrata toaleta još su bila zatvorena kada je vozač autobusa ubacio u brzinu i krenuo. Allan je poželio mladiću ugodan boravak unutra, s obzirom na razočaranje koje ga čeka.

Autobus za Strängnäs nije bio ni približno popunjen tog popodneva. Posve straga vozila se sredovječna žena koja je ušla u Flenu, u sredini je bila mlada mama koja se ukrcala u Solbergu s dvoje djece, od toga jednim u dječjim kolicima, a sprijeda je sjedio prastarac koji se ukrcao u Malmköpingu.

Dotični se pitao zašto je ukrao veliku sivu putnu torbu na četiri kotačića. Možda zato što se mogla ukrasti? Ili zato što je vlasnik tikvan? Ili zato što su možda u torbi cipele i kapa? Ili zato što starac nema što izgubiti? Ne, Allan nije znao. Kada živimo prekovremeno, lako je uzeti sebi malo slobode, razmišljao je i udobno se smjestio.

Sat je otkucao tri, a autobus je prošao Björndammen. Allan je zaključio da je zadovoljan razvojem događaja. Sklopio je oči za popodnevni drijemež.

U tom trenutku sestra Alice je pokucala na vrata prve sobe Doma za starije i nemoćne u Malmköpingu. Kucala je i kucala.

– Vrijeme je da prestaneš gnjaviti, Allane. Već je stigao gradonačelnik i svi ostali. Čuješ li? Nije ti se valjda opet omilila boca, Allane? Izlazi, Allane! Allane!?

Nekako istodobno otvorila su se vrata jedinog ispravnoga WC-a Autobusnoga kolodvora u Malmköpingu. Izašao je u dvostrukom smislu olakšani mladić. Zakoraknuo je prema sredini čekaonice, jednom rukom popravljajući pojas, a drugom prolazeći kroz kosu. Zastao je i zurio u dva niza praznih klupa, a onda brzo pogledao desno i lijevo. Glasno je rekao:
– Vraga ti tvoga paklenoga, prokletoga, prastaroga…

Pokušao se sabrati prije nego što učini sljedeći potez:
– Umrijet ćeš, vraže prastari. Samo te prije toga moram pronaći.

Roman 'Stogodišnjak koji se spustio kroz prozor i nestao' hit je roman Jonasa Jonassona u izdanju Fokus komunikacija.